Koan

загонетка или парадокс којим се жели показати неадекватност логичког мишљења

Koan (japanski, kineski: gong-an) u zen budizmu predstavlja zagonetku ili paradoks, kojim se želi pokazati neadekvatnost logičkog mišljenja.

Kinesko slovo za ništa, ne-stvar. Javlja se u slavnom koanu Džaodžouov pas.

U nekim slučajevima, da bi podstakli probuđenje, odnosno prelaz na drugu duhovnu dimenziju postojanja, majstori zena svojim učenicima daju umne zagonetke bogate logičkim apsurdima, koane, koji u jednom trenutku rešavanja dovode do duhovnog skoka, kada učenik spozna stanje budnosti (vidi: bodhi, satori).

Koan je način dijaloga izmedu učitelja i učenika, koji treba da otkrije Budin um tako što postavlja pitanje koje je apsurdno za običan um.[1] Predstavlja karakterističnu praksu zena.[1]

Do 10. veka kung-an (koan) je postao priznat i naširoko upražnjavan kao sredstvo za postizanje prosvetljenja. Poznati primeri koana su: „Kakav je zvuk pljeska jedne ruke?" ili „Kakvo je bilo tvoje lice pre tvog rođenja?".

Istorijat uredi

Borba stihovima uredi

Prema predanju, nakon velikog raskola u kineskom čan budizmu, stari patrijarh Hung-džen objavio je da će naslednik biti onaj koji napiše najlepšu pesmu koji sažima čan učenje. Šen-hsiju je tada napisao pesmu koja glasi:[2]

Telo je nalik bodhi drvetu,
A duh sjajnom ogledalu;
Brižljivo ih čistimo svakog časa
Da po njima ne padne prašina.

Da bi pobio tu ideju, Huj-neng je napisao sledeću pesmu:

Prvobitno nije postojalo bodhi drvo
Ni ma kakvo ogledalo;
Pošto prvobitno ništa nije postojalo,
Na šta može pasti prašina?

Šen-hsijuova pesma naglašavala je univerzalnu svest (vidi škola svesti), dok je Huj-nengova naglašavala prazninu (vidi škola praznine). Veli se da je Hung-džen odobrio Huj-nengovu pesmu i imenovao ga svojim naslednikom.[2]

Koan kao nastavno sredstvo uredi

Iz anegdota u kojima se opisuje živopisno učenje u životnim situacijama T'ang-učitelja nastaće kasnije kung-an (koan), kojim su se služili učitelji iz Sung-dinastije i njihovi japanski naslednici da bi podučili svoje učenike.[3] Tako će koan, zajedno sa zazenom i sanzenom, postati osnovna nastavna metoda u zenu.[3]

Eisai je učio da je praktikovanje koan meditacije najbolji metod dostizanja probuđenja, uz ignorisanje „reči i slova“ budističkog učenja i rituala.[4]

Literatura uredi

  • Ju-Lan, Fung (1977). Istorija kineske filozofije. Beograd: NOLIT. 
  • Kembridžova ilustrovana istorija religije, Stylos, Novi Sad. 2006. ISBN 978-86-7473-281-6.

Извори uredi

  1. ^ а б Kembridžova ilustrovana istorija religije . Stylos, Novi Sad. 2006. ISBN 978-86-7473-281-6. str. 94-97.
  2. ^ a b Fung Ju-Lan, Istorija kineske filozofije. NOLIT, Beograd. 1977. pp. 285-296
  3. ^ a b Zen, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd. 2004. ISBN 978-86-19-02360-3.
  4. ^ Kembridžova ilustrovana istorija religije . Stylos, Novi Sad. 2006. ISBN 978-86-7473-281-6. str. 98-105.

Vidi još uredi