Konsolidacija memorije

Konsolidacija je proces postepenog učvršćivanja znanja i formiranja trajnije reprezentacije u mozgu otporne na ometanje (interference) od strane drugih informacija[1].

Konsolidacioni proces odigrava se na dva nivoa[2]:

  1. brza sinaptička konsolidacija, dešava se u celom nervnom sistemu;
  2. spora sistemska konsolidacija, odigrava se u hipokampusu i odnosi se na deklarativnu memoriju. Pretpostavlja se da u periodu od oko godinu dana hipokampus utvrđuje konsolidaciju šaljući signale ka neokorteksnim neuronima.

Dodavanje nove memorije neokorteksu odmah nakon inicijacije poremetilo bi već uskladištenu memoriju i dovelo do fenomena katastrofične interference[3]. Zbog toga hipokampus uči brzo i zatim integriše informaciju postepeno tako da omogući efikasno učenje bez poremećaja postojećih memorijskih struktura.

Reference uredi

  1. ^ Dragan Marinković. Biološke osnove ponašanja. Izdavač: Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju. . 2017. ISBN 978-86-6203-098-6.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  2. ^ Dudai, Y. (2004). The neurobiology of consolidations, or, how stable is the engram? Annu Rev Psychol, 55, 51-86.
  3. ^ McClelland, J. L.; McNaughton, B. L.; O'Reilly, R. C. (1995). „Why there are complementary learning systems in the hippocampus and neocortex: insights from the successes and failures of connectionist models of learning and memory”. Psychol Rev. 102 (3): 419—457. PMID 7624455. S2CID 2832081. doi:10.1037/0033-295X.102.3.419. 

Literatura uredi