Kontinuirana medicinska edukacija

Kontinuirana medicinska edukacija (KME) je pravo i obaveza svakog zdravstvenog radnika da se neprekidno stručno usavršava i jedan od uslova za obnovu licence. Potreba za KME je nastala kao posledica stalnih novina u medicini kao nauci, kao i uvođenja novih tehnologija u terapiji, dijagnostici i zdravstvenoj nezi. Ona je neophodna (obavezna) za sve zdravstvene radnike, jer obezbeđuje praćenje i reformu obrazovnog i zdravstvenog sistema prema preporukama SZO.[1]

Pojam KME

uredi
 
Jedan od uslova za produženje važnosti licence LKS, je da svaki lekar kroz KME sakupi određen broj poena (bodova)

Kontinuirana medicinska edukacija (KME) kao pojam u Srbiji je prihvaćen iz engleskog jezika kao doslovni prevod originala (engl. Continuing Medical Education (CME)). Kao i u mnogim drugim slučajevima neselektivnog usvajanja stranih reči i izraza, ovaj pojam je opšte prihvaćen u stručnim (medicinskim) krugovima u Srbiji. Tome je svakako doprinelo i osnivanje, pod tim nazivom, centara za kontinuiranu medicinsku edukaciju pri medicinskim fakultetima i zdravstvenim centrima širom Srbiji.

Definicije

uredi
Ošta definicija KME

KME je skup obrazovnih aktivnosti koje služe da se održi, razvije ili poveća znanje, veštine i profesionalna dostignuća i odnosi koje lekar i ostalo zdravstveno osoblje koristi da pruži usluge pacijentima, javnosti ili profesiji. KME predstavlja skup znanja i veština opšte priznatih i prihvaćenih od strane stručne javnosti u okviru osnovnih medicinskih nauka, kliničke medicine i pružanja zdravstvene nege.

Definicija KME prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Republike Srbije (član 187)

Kontinuirana medicinska edukacija podrazumeva: učešće (zdravstvenih radnika) na stručnim i naučnim skupovima i učešće na seminarima, kursevima i drugim programima kontinuirane edukacije.

Istorija

uredi

Kontinuirana medicinska edukacija nije novi koncept. U suštini od početka institucionalizovane organizovane medicinske nastave (na medicinskim fakultetima i u bolnicama), zdravstveni radnici su nastavili učenje i po završetku školovanja susrećući se sa svojim vršnjacima. Brojne posete, rasprave o slučajevima i sastanci na kojima se razgovaralo o objavljenim medicinskim radovima predstavljali su prenošenje iskustava i učenje.[2]

Od 1950-tih do 1980-tih, kontinuiranu medicinsku edukaciju sve više je finansirala farmaceutska industrija. Zabrinutost u pogledu informacione pristranosti (namerne i nenamerne) dovela je do povećanog nadzora nad izvorima finansiranja kontinuirane medicinske edukacije, i osnivanja To je agencija za potvrđivanje načina i kvaliteta kontinuirane medicinske edukacije. Tako su na globalnom nivou u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Velikoj Britanije i širom Evrope osnivana Društvo za akademsku kontinuiranu medicinsku edukaciju, kao krovne organizacije u okviru medicinskih udruženja, lekarskih komora i drugih i medicinskih organizacija. U tim društvima razvijane su i smernice u vezi sa eventualnom promocijom lekova i načina organizovanja kontinuirane medicinske edukacije od strane farmaceutske industrije, kao što su Savet za farmaceutsko oglašavanje i Kanadska farmaceutska preduzeća zasnovana na istraživanju.

Srbija

U Srbiji je dugogodišnja praksa redovnog održavanja stučnih sastanaka lekara i medicinskoh tehičara, krajem 2009. godine i tokom 2010. godine pretočena u formu kontinuirane medicinske edukacije koja od tada podleže obaveznoj akreditaciji kod Zdravstvenog saveta Srbije.

Kao obavezan vid obrazovanja i potreba edukacija za sve medicinske radnike, kontinuirana medicinska edukacija definisana je posebnim pravilnikom u okviru Lekarske i Stomatološke komore, Komore farmaceuta i Komore mediciskih tehničara s kaja 2008. godine.

Značaj KME

uredi

Za razliku od sistema stručnog usavršavanja, koji se praktično završavao stručnom specijalizacijom i/ili užom specijalizacijom, kontinuirana medicinska edukacija (KME) je uvedena u mnogim zemljama sveta, a od 2008. i u Srbiji kao obaveza i potreba za sve medicinske radnike.[3]

Kroz sistem KME obezbeđuje se da najnovija znanja i najsavremenije tehnike lečenja budu prenesene kroz dopunski i stalni oblik internog (usavršavanja unutar matične ustanove) ili eksternog (usavršavanja u drugim ustanovama ili na stručnim skupovima itd.) lekarima i medicinskim tehničarima, i ima za cilj da podigne nivo stručnog znanja i unapredi kvalitet zdravstvenog zbrinjavanja u svim oblicima zdravstvene zaštite i svakodnevnoj praksi.

Najrasprostranjeniji način prenošenja znanja je preko različitih seminara, stručnih skupova i kurseva, čiji polaznici, u zavisnosti od nivoa i obima prezentiranih znanja kao i postojanja provere stečenih znanja, dobijaju određeni broj poena (bodova) koji se evidentiraju i sabiraju sa prethodno stečenim. Svaki zdravstveni radnik ima obavezu da u određenom vremenskom periodu sakupi odgovarajući broj poena (bodova) kako bi mogao da obnovi licencu i nastavi sa obavljanjem svoje prakse.

Licenciranje, odnosno izdavanje, obnavljanje i oduzimanje odobrenja za samostalni rad je u Zakonu o komorama zdravstvenih radnika u mnogim zemaljama definisao KME (između ostalog) i kao jednu od obaveza svih zdravstenih radnika za obnavljanje licence.

Sprečavanje mogućih zloupotrebe u KME

uredi

Najveći broj lekara je svestan neophodnosti stalnog usavršavanja. Manji broj se oslanjao na „iskustvo” što se pogrdno, ali tačno naziva „prakticizmom”. Zakonski obavezna „Kontinuirana medicinska edukacija” (KME) je uvedena da se i ta grupa prisili da se stalno usavršava. Zakonom doneti propisi iz oblasti KME savršeno dobro su regulisana. Slično podeli vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, sprovođenje KME ima tri odvojena i nezavisna segmenta, a da bi se izbegle moguće zloupotrebe, niko se nesme mešati u delokrug onog drugog. Ta tri segmenta su:

Edukacija

Edukaciju mogu vršiti, lekarska društva, fakulteti, profesionalna lekarska udruženja i dr. koji su kao takvi registrovani kod nadležnih državnih organa. Oni su podnosili programe edukacije sa dokazima da su predavači najmanje u rangu slušalaca, i da su programi savremeni, tako da se za svako predavanje mora priložiti profesionalna biografija predavača i siže predavanja sa najmanje pet „svežih” referenci.

Akreditacija

Akreditaciju obavlja Zdravstvenom savet čija je komisija procenjuje da li ponuđeni programi KME zadovoljavaju pomenute kriterijume i ako ih prihvati da im prema definisanim kriterijumima dodeli određeni broj bodova i da odluku o tome, pod šifrom, oglasi na svome sajtu, koja se unosi u „sertifikat” koji se izdaje učesnicima edukacije.

Licenciranje

Licenciranje je dato u isključivu nadležnost Lekarskoj komori (LK) koja je na osnovu broja skupljenih bodova (čiji je minimalni broj propisan za svaku godinu) lekarima produžavala licencu za rad. Ako ne bi prikupio bar minimalni broj bodova, lekar je morao da o svom trošku polaže ispit pred komisijom LK.

Oslobođena komercijalne podrške

uredi

Brojni analitičari iz ove oblasti, smatraju da medicinska struka u procesu medicinske edukacije mora biti oslobođena komercijalne podrške brojnih farmaceutskih kuća i proizvođača medicinske oprem. Naime farmaceutski proizvođači davanjem visokih nagrada lekarima-predavačima usmeravaju organizatore KME da angažuju, konsultante ili predavače, po njihovom izboru, što ide na uštrb obrazovanja.[4]

Uprkos zahtevima mnogih lekarskih komora u svetu da se programski sadržaji KME moraju osloboditi komercijalnih interesa, brojni organizatori KME i dalje nameću određene teme kako bi privukli komercijalne sponzore, koji bi dodelili sredstva za programe nastave koja podržava njihovu marketinšku strategiju. Tako KME, oslanjena na finansiranje industrije previše nastoji da promoviše uski krug proizvoda i njime zanemaruje širu oblast obrazovanja i alternativne strategije kao što su komunikacija i prevencija.[5]

Izvori

uredi
  1. ^ Slađana Jovanović; Miloš Protić; Ljiljana Jovanović; Marija Bogdanović-Živkov (2006). Kontinuirana medicinska edukacija kod nas i u svetu. str. 31—36, 31. ISSN 0350-2899. 
  2. ^ Ahmed K, Ashrafian H (October 2009). Life-long learning for physicians. Science. 326 (5950): 227.
  3. ^ Považan Đ.: Centar za kontinuiranu edukaciju u zdravstvu; Glas lekara 2005, April br. 9
  4. ^ Morris, Lewis; Taitsman, Julie K. (2009). „The Agenda for Continuing Medical Education — Limiting Industry's Influence”. New England Journal of Medicine. 361 (25): 2478—2482. PMID 20018969. doi:10.1056/NEJMsb0905411. 
  5. ^ Institute of Medicine, Conflict of interest in medical research, education, and practice. Washington, D.C., National Academies Press. 2009.

Literatura

uredi
  • Slađana Jovanović; Miloš Protić; Ljiljana Jovanović; Marija Bogdanović-Živkov (2006). Kontinuirana medicinska edukacija kod nas i u svetu. str. 31—36, 31. ISSN 0350-2899. 
  • American Medical Association (AMA) definicija CME: Web strana Američkog medicinskog udruženja
  • Josseran, L.; Chaperon, J. (17. 3. 2001). „History of continuing medical education in the United States”. Presse Medical. 30 (10): 493—7. PMID 11307493. 
  • Vandendael, K.; Van Hemelryck, F. (novembar 2003). „Continuing medical education and its accreditation—an overview of the situation in the European Union and in the United States”. European Journal of Cancer. 39 (17): 2430—2438. PMID 14602129. doi:10.1016/j.ejca.2003.09.010. 
  • Ninova Stankova Katerina, Licenciranjeto i ministerstvoto za zdravstvo, Lekarska komora na Makedonija i Fondacija otvoreno opštestvo; Skopje, 2004
  • Continuing Medical Education for the Medical Specialist in the European Union, Update on Structure of National CME Presented by Members of UEMS European Advisory Committee on CME, November 2001

Spoljašnje veze

uredi

  Mediji vezani za članak Kontinuirana medicinska edukacija na Vikimedijinoj ostavi