Korisnik:Bojan Vasković/pesak
Jedno krštenje Stefana Nemanje (sv. Simeon Mirotočivi)
urediJEDNO KRŠTENjE STEFANA NEMANjE
"Sveti Simeon Mirotočivi"
Članak priredio:
teolog Bojan Vasković
Sveti Simeon, ranije Stefan Nemanja, rođen je 1114. godine u
Ribnici, kod Podgorice, od oca Zavida. Nakon očeve smrti dobio je
istočni deo očeve zemlje, Ibar, Ras i Reku. Po njemu, kasniji svi
srpski vladari dobijaju ispred prezimena „Nemanja“, kao jednom od
najznačajnijih vladara Srbije, isto tako i kao prvom vladaru koji je
rodonačelnik svoje dinastije, koja će se razviti i trajati ukupno 205
godina i doneti najveći plod crkve i države. Kao mudar vladar
znao je da je crkva temelj naroda, te je pomagao sveštenstvu i
podizao svetinje, da je narod značajno najbitniji za opstanak jedne
države, ali za opstanak naroda je najbitnija crkva i njena duhovnost. Stefan Nemanja je zadužbinar nekoliko svetinja, jedne od njih su:
U Toplici, manastir svetog Nikole, crkva presvete Bogorodice, na
ušću reke Kosanice i dve najveće svetinje, manastir Hilandar na
Svetoj Gori i manastir Studenica, Studenicu kao kulturno i duhovno
sedište Srpske države. O njegovom životu svedoče tri napisana
žitija; od najmlađeg sina svetoga Save, drugog sina Stefana Nemanje
Prvovenčanog i Domentijana jeromonaha iz manastira Hilandara. U žitiju svetog Simeona, odnosno Stefana Nemanje, kog je napisao
njegov sin, drugi po redu, Stefan Prvovenčani, piše: Rođenje njegovo
bilo je u Zeti, Ribnici, tamo je primio sveto krštenje, kada je ovaj
mladenac bio iznesen ovamo, uze ga episkop crkve svetih apostola i
pomoli se nad detetom i mirom ga pomaza, tako i drugo krštenje
primio. Jer sve je bilo čudno sa ovim mužem, kad je bio dete primio
je dva krštenja. Žitije svetog oca, Justina Popovića, takođe piše: Stefan Nemanja, rodio se u Zeti, u mestu Ribnica; i tu primio latinsko krštenje. A kad mu se
otac vrati u svoje stalno mesto, on po drugi put primi krštenje iz ruku
pravoslavnog svetitelja i arhijereja, usred Srpske zemlje, u hramu svetih
svehvalnih i vrhovnih apostola, Petra i Pavla.
Postavlja se crkveno, istorijsko i kanonsko pitanje, kako može dva
puta. Vidimo da: „apostolski kanon ~ 47, i trulski sabor u knjizi
Atanasija Jeftića, „Svešteni Kanoni Crkve“, ne odobrava dvostruko
krštenje ili krštenje po drugi put. Krštenje, kao obred, ne sme se
izvršiti dva puta. Kanoni nepriznaju takođe i ostale jeresi trijadološke i
hristološke. Otačko predanje u četvrtom veku je bilo kako da crkva
praktikuje obred, nad raznim jeresima. Naprimer; koje u hristološku
jeres na njemu se čita samo molitva i polaganje ruku, dok kod
trijadološke jeresi mora se iznova krstiti. Bila je rasprava kroz vekove, kako i na koji način prihvatiti
rimokatolike u crkvi, jer su i oni u jeres, na taj način što su
promenili simvol vere o Duhu Svetome. Svakako da nije kod
rimokatolika onakva greška, kao kod makedonijana, jeste da je spor o
Duhu Svetome ali u trijadološkom odnos Svete Troice, ali ne i
inferiorno sagledavanje Duha Svetog, nego njegovo ishođenje. Dakle
ovde kod rimokatolika imamo trijadološko-pnevmatološku jeres o
ishođenju Svetog Duha. Kanone koje imamo iz knjige „Svešteni
Kanoni Crkve'' kanon Vasilija Velikog, gde govori o krštenju. (Vasilije Veliki 1,47,91) ne govori o drugom krštenju. U žitiju stoji
da se Stefan Nemanja krstio dva puta ali nigde se ne spominje
obred, nego samo miropomazanje, polaganje ruku; "i mirom ga pomaza
i molitvu pročita nad njim arhijerej". Ne možemo sa sigurnošću ustanoviti da li je obred krštenja bio po
drugi put, svakako da stoji njegovo pravoslavno miropomazanje. Kada
čitamo žitije Stefana Nemanje, mi nigde ne vidimo da je bio drugi
obred, samo jedan obred i jedno polaganje ruku tj. miropomazanje. U
kanonima crkve je strogo zabranjeno drugo krštenje, ustanovili smo
da uglavnom trijadološke jeresi moraju imati iznova krštenje, to
vidimo u (7. Kanon 2. Vaseljenskog sabora, kanon 1. Vasilija
Velikog.). Isto važi i za raskolnike koji načiniše raskol. Piše
sledeće: „I oni raskolnici koji su se prvi odelili, imali su
Otačasko rukopoloženje, i kroz to oni su imali blagodat duhovnu, ali pošto su se otcepili, postavši svetovnjaci, nisu već imali
vlasti ni da krste, ni da rukopolažu; niti su mogli imati drugima
blagodat Duha Svetoga, od koje su sami otpali; i radi toga je
naređeno bilo, da oni, koji su od njih kršteni bili, kao kršteni od
svjetovnjaka, moraju, kad se obraćaju u Crkvu, biti očišćeni pravim
crkvenim krštenjem...“ (1. kanon Vasilija Velikoga)
U suštini, razlika između raskola i nezakonitog zbora u tome
što oni u nezakonitom zboru imaju krštenje istinito i potpuno, dok
oni u raskolu, kako iznađoše i narediše drevni Oci III. veka, imaju
svetovnjačko krštenje, koje se dopunjava pečatom dara Duha Svetoga. Uopšte, svete tajne krštenja i miropomazanja čine pripremajuću
celinu za sjedinjenje s Bogom u Crkvi. Krštenje preporađa, prosvećuje, a miropomazanje oblači u silu Hristovu. Ova misao
našla je izraz u: (48. kanonu ~ “Laodikijskoga sabora,, citiram: „Koji
bivaju prosvećeni krštenjem, moraju biti pomazani nebeskim
pomazanjem, da postanu učesnicima carstva Hristova".) S druge
strane, sveta tajna pokajanja i ispovesti, čega je izraz polaganje ruku, uvodi već u istini krštenog, a grehom, prestupom odvojenog, u učešće
Pričešća. Stara ustanova „drevnih“ Otaca nalagala je primanje u Crkvi
obraćenika iz jeretika krštavanjem, jer su se oni sasvim odvrgli, i
od same se vere otuđili. („1.kanon Vasilija Velikog“); obraćenika iz
raskola miropomazanjem, jer se krštenje njihovo smatralo
svetovnjačkim, budući da se oni nisu od vere otuđili i Crkvi
pripadaju („1.kanon Vasilija Velikog“) obraćenika iz nezakonitih
zborova pokajanjem i ispovešću te polaganjem ruku pri apsidi
hrama, uz blagoslov izmirenih, jer ovi imaju krštenje u istini, ali
su od zajednice Pričešća odvojeni prestupom.
Ustanova II Vaseljenskog sabora, određuje da se samo nekim jeresima
dopusti da se obraćenici iz istih mogu primati miropomazanjem, ali ne stoga što bi ovi pripadali Crkvi, i imali u okviru svoje
organizacije svetovnjačko krštenje (jer tada već nebi bili jeretici), nego stoga što njihovo pogruženje (vaptizma) u nekom smislu
odgovara onome što je Crkvi predano. Ovo proističe iz tvrdnje
svetoga Vasilija Velikoga: „a upravo nisu ni kršteni (pogruženi, vaptizma) oni, koji su kršteni (pogruženi, vaptizma) u ono, što nam
nije predano“ („1. kanon Vasilija Velikoga“). Dakle, da bi se
jeretičko pogruženje moglo miropomazanjem ispuniti krštenjskom
blagodaću, ono mora i po formi, i po veri biti u skladu sa crkvenim
predanjem o krštenju. Crkvena istorija zahteva i traži sva pitanja o eklisiološkoj
dogmi. Da li je onda nastala eklisiološka smrt kod rimokatolika
ili nije, za to su potrebne decenije kako bi se utvrdilo. Pitanje nije
lako. Kod Laodikijskog sabora vidimo da se miropomazanjem
oblačimo u Hrista, tako istorija treba potvrditi dogmu a to je;
uipostaziranost u Hristu, dakle dogmatski mi pomazanjem bivamo za
uipostaziranost u Ličnost Hristovu, ali kroz život nužno je
potvrditi. Isto tako istorija svedoči da onaj koji otpadne od jedne
zajednice gubi blagodat. Mi u trijadologiji vidimo taj zajedniči
odnos Svete Trojice. Bog je jedan zato što je zajednica. Spasenje u
zajednici, Božije delovanje je u zajednici, stvaranje svega kroz Sina
Božijeg je vid zajednice. Ovu propoved vidimo u Starom Zavetu i
Novom: Knj.Pos.1g., i u Jevanđelju po Jovanu u prvoj glavi. Ne treba shvatiti bukvalno drugo krštenje Stefana Nemanje, kad
vidimo u kom vremenu je pisano i taj spoljašni odnos; zapadne i
istočne crkve od 1054 do 1204, nije bio toliko udaljen, kao što će
kasnije uslediti, kada će rimokatolička zajednica postaviti svog
čoveka za patrijarha u Knostantinopolju; Tomasa Morosinia, i doći
do dubinskog neopštenja sa zapadom.
U praksi kod latina, krštenje je odvojeno od miropamazanja, kod nas
u pravoslavnoj tradiciji, miropomazanje ide odmah posle krštenja. Rimokatolici miropomazanje obavljaju posle nekoliko godina
kasnije. U žitiju Stefana Nemanje, jasno stoji da; U crkvi svetih
apostola Petra i Pavla u Rasu, arhijerej pomolio se nad detetom i
„pomaza ga“. Ovde se radi o tom miropomazanju ali ne i o obredu, jer
obred nigde ne piše; "da je bio izvršen po drugi put". Zato što
imamo jedno krštenje od latinskog sveštenika, a miropomazanje od
grčkog arhijereja odnosno pravoslavnog. Zašto obred nigde ne piše? Zato što kroz bogoslužbeno
predanje na zapadu koje kaže; „Da je decenijama/vekovima obred
krštenja bio na isti način, i na istoku i na zapadu. Dok su
miropomazanje, zapadna praksa kao svetu tajnu, odvojili od krštenja;
negde još od vremena svetog Kiprijana Kartaginskog i sabora u
Elviri (306); a kasnije posle miropomazivali kao dopunu. Kod istočnih pravoslavnih praksi, miropomazanje ide odmah po
krštenju, jer krštenje je za pravoslavne oblačenje u Hristu, a
pomazanje je ta potvrda ili pečat Duha Svetoga, tu neraskidivost
ili neodvojivost Svetoga Duha od Sina Božijeg. Zapadna tradicija je
zadržavala i imala dopunu krštenja nešto kao ,,drugo" miropomazivanje; koje je miro osvetio samo episkop, kojim se samo
on tim mirom služio za krštenje, i samo episkop njime pomazuje dok
prezviter ne. Prezviter ili sveštenik je prvi deo obavio posle
obreda, kasnije je dopunu radio arhijerej sopstvenim mirom koje je on
osvetio. kao celovitu ili dopunu krštenja.( ARTICLE 2: THE
SACRAMENT OF CONFIRMATION *1290, 1291, and 1292* "On the internet
site,,) To su radili, jer episkop nije mogao stići na više strana da
obavi celokupno krštenje, ili potpuno krštenje. Takođe u tom vremenu istočna pravoslavna crkva; ima(la) shvatanje
da je episkop mogao da delegira nekog od prezvitera za obred
krštenja, episkop je takođe imao mogućnost dopunjenje krštenja
„miropomazanjem“ jer zato i piše u žitiju „Stefana Nemanje“:
arhijerej se pomoli nad detetom, ne „prezviter“. Takođe vidimo da je
latinski sveštenik bio u pitanju, tj. prezviter. Već smo naveli da su
latini još od Kiprijana Kartaginskog i sabora u Elviri, odvojili
uporedno miropomazanje od krštenja, praksa; da se kasnije
miropomaže, možda je na zapadu važila praksa i za van ekstremnim
slučajevima. Dok na istoku je bilo odmah po krštenju miropomazanje
tj. polaganje ruku, ali postojala je i dopuna tojest da; ako episkop
nije u mogućnosti da krsti pošalje nekog prezvitera umesto njega, pa
će kasnije episkop miropomazati novokrštenog mirom. Običaj
crkveni, da episkop može dopuniti krštenje polagaljem ruku, tj
miropomazanjem. Pravoslavna crkva smatra da krštenje i
miropomazanje, jedna teista tajna neodvojiva jedna od drugu. Kada bi
se desilo na istoku da sveštenik(prezviter) ne stigne da obavi
miropomazanje zbog nekog razloga, episkop je dopunjavao krštenje. Ovde kod Stefana Nemanje vidimo tu dopunu latinskog krštenja, miropomazanjem. Mi ne znamo sa sigurnošću u koliko godina je Stefan Nemanja
primio miropomazanje po istočnom obredu, ali bio je dete, to
vidimo u žitiju; "kad je bio dete,, Stefan Nemanja je izabrao put pravoslavne apostolske istočne
crkve. I nije kojim slučajem miropomazan u tom hramu, koji nosi
naziv Svetih apostola, Petra i Pavla, jer i Gospod u (Jevanđelje po
Mateju. 16.18.) kaže Petru: ,,Ti si kamen i na tom kamenu ću sazidati
crkvu svoju, i vrata pakla ih ne mogu nadvladati“. Petar je kamen i
stub crkve, stub apostolstva i istinskog predanja i nasledstva
Hristovog, u to ime bi pomazan i primi pečat Duha Svetoga, u hramu
Svetih apostola Petra i Pavla, stubova naše pravoslavne crkve.
Pošto su nekada u jedninstvu bili istok i zapad, obred krštenje
je bio istovetan, to vidimo i u bogoslužbenom predanju. Ovde je
važno da shvatimo da je obred krštenja bio sličan, da kažemo isti, i kod rimokatolika i pravoslavnih u tom vremenu se krštavalo
isto. Episkop je imao pravo da delegira i na istoku i na zapadu. Moramo imati u vidu da opštenje dve crkve prekidaju tek posle 1054. godine, još u kasnijem periodu, negde oko 1204. godine, kada latini
postavljaju svog čoveka za patrijarha u Carigradu; Tomosa
Morosinia, čak i Papa III Inokentije je smatrao da je njegov izbor za
patrijarha, bio nekanonski. Krštenje Nemanjino je bilo 60 godina po
velikom raskolu: 1054+60=1114. Stefan Nemanja nije doživeo taj
nekanonski izbor patrijarha, ali se itekako osećao taj crkveni spor, dveju strana. I dolazimo do konačnog odgovora, a to je da je Stefan Nemanja
bio samo jednom kršten a pomazan isto jednom, ali od pravoslavnog. Dakle, obred krštenja u tom vremenu je bio isti, i na istoku, i na
zapadu. I tako Zaključujemo da je jednom kršten. Obred obavlja
zapadni (rimokatoločki) sveštenik, a miropomazanje istočni
(pravoslavni) arhijerej, koji dopunjuje krštenje. To što piše u žitiji ''два пута'' to je stavljeno sa ciljem da pokaže
onu pravu stranu izvornog hrišćanstva. Miropomazanjem od
istočnog pravoslavnog arhijereja, pokazatelj to kao drugo krštenje
jer je ipak raskol bio usledio i pre Nemanjinog rođenja, 1054 godine. Srbija je bila pod jakim pritiskom Rima preko mlečana i drugih. I
kada se čuje u narodu da je vladar njihov kršten po drugi put, svojim
primerom pokazao, gde i koja strana sledi Hrista i da to
miropomazanje po istočnoj praksi bi pokazalo to; kao ,,drugo
krštenje". Nemanja je imao i tekako veliki uticaj u narodu jer je i
opštio sa svojim narodom. Mudro je napisano Nemanjino žitije, sa
određenom namerom, da se protumači i pokaže pravac kojim treba
Srbija i njen narod ići. Istorija kaže: da je Stefan Nemanja bio jako
blizak sa narodom. Tako je hrabrio narod svojim primerom, čuvao, oslobađao i dograđivao svoju pra pra dedovinu. Imajući u vidu i to
kada je napisano žitije; u kom vremenu, smatra se negde oko 1208 ili
1216 godine, ~ leta Gospodnjeg. Ta godina se uzima za opis žitija
rodonačelnika svetorodne dinastije Nemanjić, kasnije po njegovom
životu. Zato je njegov sin Stefan Prvovenčani stavio sa razlogom
kada je pisao, da je primio drugo krštenje, drugo krštenje samo zbog;
miropomazanja od istočnog arhijereja, koje kako se kaže u žitiju; ,,po
drugi put", jer je ipak bio raskol između istoka i zapada u vreme
rođenja i krštenja Stefana Nemanje. I tako tim pisanim
književnim delom pokaže, gde je pravoslavlje i da je Srbija u
izvornom Hrišćanstvu. Kanoni jasno pokazuju da se ne sme po drugi put krstiti, sem
kod punih jeretika, a to su: evnomijani, arijani, makedonijani, nestorijani, savelijani i drugi. Oni koji su pod teškim jeres, kod
njih ide iznova krštenje, jer su sebe odvojili od Hrista. Kada sebe
svesno odvojite od Hrista, to je teška jeres. Ona se zaceljuje
vremenskim pokajanjem i ponovnim krštenjem. Za ostale male
jeretike ili raskolinike koje nisu u tom trijadološkom smislu i
hristološkom, pnevmatološkom, oštetili crkvu, za njih postoji
molitva ili polaganje ruku. Zapad(Rimokatolici) u Stefanovom
vremenu nisu bili teški jeretici, niti su se ikad smatrali velikim
jereticima ili raskolnicima, ali imaju pogrešnu dogmu. Iz kanona
vidimo i prakse kako neko treba postupiti, ako je kršten kao
rimokatolik, dovoljno je samo miropomazanje. To vidimo i dan
danas, ako neko želi da pređe u pravoslavlje; dovoljno ga je
miropomazati.
Pravoslavna crkva priznaje rimokatoličko krštenje, ali se moraju
miropomazati oni koji prelaze iz katolicizma u pravoslavlje, kako
bi se Duhom Svetim taj obred potvrdio; da je ta osoba krštena, i da
može učestvovati u ostalim svetim tajnama. O pitanju koje se postavilo o praksi prihvatanja katolika u okrilje
pravoslavne crkve bilo je različitih mišljenja (pokajanjem, miropomazanjem, krštenjem). Carigradski pomesni sabor 1484. je
rešio ovo pitanje tako što je doneo odluku o prihvatanju katolika
putem konfirmacije. Ovakva praksa primanja obreda se ustalila u
Pravoslavnoj Crkvi. Tako je antiohijski patrijarh Makarije III, braneći gledište o nedopustivosti ponovnog pokrštavanja Latina, 1657. godine pisao: „mi priznajemo njihovo sveštenstvo i nikada
nismo ponovo zamolili latinske sveštenike kada su prešli u
pravoslavlje, a moramo prepoznati i krštenje. Oni su samo
raskolnici, a raskol ne čini čoveka nevernim i nekrštenim, već
samo stvara izopštenog iz Crkve.” [ Nalaz na (2004). Hristianstvo
Vostoka i Zapada: V poiskah zrimogo proяvleniя ih edinstva. Bibleйsko-bogoslovskiй institut svяtogo apostola Andreя. str. S. 301. — 312 s.) Nedopustivost ponovnog krštenja nepravoslavnih (pa
i protestanata) branio je carigradski patrijarh Jeremija III. Nedopustivost ponovnog krštenja jeretika pominje se i u „Poruci
patrijaraha Istočne katoličke crkve o pravoslavnoj veri“ od 1723. godine (Carigradski patrijarsi Jeremija III, Antiohijski Atanasije III
i Jerusalimski Hrisant): na taj način, smatramo da je to učenje
krajnje lažno i nečisto, kao da se radi o nesavršenoj veri, narušava
se celovitost i savršenstvo sakramenta. Jer jeretici, koje Crkva
prihvata kada se odreknu svoje jeresi i pridruže Vaseljenskoj Crkvi, primili su savršeno krštenje, iako su imali nesavršenu veru. I
kada konačno steknu savršenu veru, ne bivaju ponovo kršteni“. (Nalaz'na:Zaйcev,A.A.„GranicыCerkvi”."https://www.pravenc.ru/text/16
6375.html,o "Vopros o G. C. v katolicizme i protestantizme,, sve do
kraja).
U 17. veku se među pravoslavnim stanovništvom Osmanskog carstva
intenzivira katolički prozelitizam, a 1729. godine Rimska
kongregacija za širenje vere zabranila je svako učešće u
katoličkim sakramentima hrišćana koji nisu u zajednici sa Rimom, čime je zapravo dovedena u pitanje zakonitost slavljenja Svetih
Tajni „šizmatika i jeretika“, a shodno tome i celokupnog crkvenog
života'Pravoslavne'Crkve' ( Nalaz na ::https://cyberleninka.ru/article/n/transformatsiya-v-ponimanii- raskolov-i-ih-preodoleniya-u-hristian-latinskoy-traditsii/viewer)
Carigradski patrijarh Kiril V, koji je bio antilatinski, insistirao
je na prijemu bivših katolika u pravoslavnu crkvu, suprotno
crkvenom predanju, isključivo krštenjem. U junu 1751. godine, zbog
svog stava po pitanju ponovnog krštenja katolika, patrijarh je
svrgnut od strane mitropolita i otišao je u progonstvo na ostrvo
Halki.(Nalaz'na:'https://www.pravenc.ru/text/1840371.html). Novi Patrijarh Pajsije II i Sveti Sinod Carigradske patrijaršije
osudili su mišljenje Kirila i izvesnog monaha Avksentija, koji su
branili bivšeg patrijarha i njegove stavove. Osmanske vlasti su
uhapsile Avksentija, što je izazvalo nemir među njegovim
sledbenicima. Narodni nemiri naterali su osmanske vlasti da
Kirila V vrate iz izbeglištva i vrate ga na patrijaršijski tron. Tako je 1752. godine patrijarh Pajsije, koji se pridržavao
tradicionalne prakse prihvatanja katolika putem konfirmacije, uklonjen pod pritiskom vernika, a na patrijaršijski presto se
vratio Kiril V. Godine 1755. Kirilo V, je izdao poruku u kojoj je
odbacio zakonitost. krštenja katolika i Jermena, dok je 18 episkopa
Sinoda, na čelu sa mitropolitom Kizijskim Ananijem, izdalo dekret
protiv ove poruke, gde su odbacili stavove patrijarha. Episkopi
koji su potpisali ukaz protiv patrijarha uklonjeni su iz Carigrada, a poruka Kirila V pročitana je u svim crkvama.
Tako se 1755. godine u Carigradskoj crkvi posebno zaoštrio spor
oko prihvatanja heterodoksnih obreda između patrijarha Kirila V i
propovednika Avksentija Đakona, s jedne strane, i bivšeg patrijarha
Pajsija II i mitropolita Kalinika, s druge strane. Konfrontacija
između patrijarha Kirila V i prokatoličkih arhijereja Carigradske
crkve primorala je ove poslednje da se obrate za podršku
Aleksandrijskom i Jerusalimskom patrijarsima. Episkop Sergije
(Serafimov) je smatrao glavnim razlozima Sabora 1756. „težak
položaj u kojem se nalazila Grčka crkva sredinom 18. veka“, kao i
„rimsku propagandu i posebno jezuita, koji su; da bi postigli svoj
cilj, širili rimokatoličko učenje među pravoslavnima, dozvoljavali su sebi sva moguća sredstva“. Srpski pravoslavni
kanonista episkop Nikodim Milaš glavnim razlogom saborskih
odluka naziva ,,vanredne okolnosti pravoslavno-katoličkih" odnosa
u 18. veku i odgovor Grčke Crkve na agresivnu latinsku propagandu. (Nalaz na: Amvrosiй, Pogodin (1996). K voprosu o čine prinяtiя v
pravoslavnuю cerkovь lic, prihodящih k neй iz inыh hristianskih
cerkveй. Vestnik russkogo hristianskogo dviženiя. str. S. 55—86.)
Odluke saveta i posledice Saborski oci su osudili praksu
katoličkog krštenja, definicije Sabora su glasile:„Od pre tri
godine postavlja se pitanje da li treba priznati krštenje jeretika
koji nam se obraćaju, jer se ovo krštenje vrši suprotno predanju Sv. apostola i svetitelja otaca, a takođe protivno običajima i
uredbama Vaseljenske i apostolske Crkve, onda... sve što čine
jeretici, a ne čini se kako zapovedaju Duh Sveti i Apostoli, i kako
se čini, smatramo da bude protivno celokupnom apostolskom
predanju i kao delo pokvarenih ljudi sada u Crkvi Hristovoj, opštim ukazom odbacujemo svako jeretičko krštenje, i stoga
prihvatamo sve jeretike koji nam se obraćaju kao neosvećene i
nekrštene, i time mi sledite pre svega Gospoda našeg Isusa Hrista, koji je zapovedio svojim apostolima da krštavaju u ime Oca i Sina i
Svetoga Duha; dalje sledimo svete božanske apostole, koji su
ustanovili trostruko pogruženje uz izgovaranje po jednog lica Svete
Trojice na svakom od njih... najzad, sledimo drugi i peti-šesti
vaseljenski sabori, koji propisuju da svi koji pređu u Pravoslavlje
koje nije kršteno trostrukim pogruženjem smatra se nekrštenim, pri čemu bi se svakom prizivalo ime jedne od Božanskih Ipostasi, a kršteni na neki drugi način. Držeći se ovih svetih i božanskih
ustanova, smatramo jeretičko krštenje dostojnim osude i odvratnim, jer ne odgovara, već protivreči apostolskoj božanskoj ustanovi, i
nije ništa drugo nego beskorisno, po reči sv. Amvrosija i sv. Atanasije Veliki, umivanje katihumena ne osvećuje i ne čisti od
greha; Zato sve nekrštene jeretike primamo od jeretika, kada pređu u
pravoslavlje, kao nekrštene i, bez ikakvog stida, krštavamo ih po
apostolskim i sabornim pravilima (Nalaz na: Episkop, Nikodim
(1996). Pravila Svяtoй Pravoslavnoй Cerkvi s tolkovaniяmi
Nikodima, Episkopa Dalmatinsko-Istriйskogo. Troice-Sergieva
lavra.str.S.589—590.)
Oros Sabora potpisali su patrijarsi Carigradski Kiril V, Aleksandrijski Matej Psalt i Jerusalimski Partenije U saborskoj
rezoluciji se ne pominje Rimokatolička crkva, ali su saborske
odluke bile usmerene pre svega protiv katolika[. Posle usvajanja
orosa katolici i protestanti su počeli da se ponovo krštavaju u
grčkim crkvama, a predstavnici nehalkidonske i predefeske crkve
koji su prešli u pravoslavlje primani su bez ponovnog krštenja. Uprkos ovoj odluci sabora, Ruska pravoslavna crkva je nastavila da
prima preobraćenike iz redova bivših katolika i unijata kroz
sakrament pokajanja.
Prema istraživačima, odluka grčkih crkava u vezi sa
heterodoksnim krštenjem bila je motivisana, pre svega, ne
eklisiološkim razlozima, već željom da se obuzda misionarska
delatnost jezuita unutar, i na ostrvima grčkog arhipelaga. Odluka o ponovnom krštenju katolika bila je posledica agresivnog
katoličkog prozelitizma raspoređenog u pravoslavnoj sredini i
stvaranja grkokatoličkih crkava, koje su postigle određeni uspeh u
istočnoj Evropi u Poljskoj najviše i na Bliskom istoku. Upomesnim pravoslavnim crkvama grčkog govornog područja praksa
ponovnog krštenja katolika trajala je do kraja 19 .veka. ( Nalaz na: Pantelis, Kalaitzidis (2014). Theological, historical, and cultural
reasons for anti-ecumenical movements in Eastern Orthodoxy // Orthodox
Handbook on Ecumenism. Oxford: Regnum book international. str. P. 142. — 962 p.)
Zaključak: Tako da je Stefan Nemanja imao jedno krštenje, koje je
bilo po obredu univerzalno tog vremena. Jer raskol između zapada i
istoka nije bio toliko raširen kao što vidimo to danas. Pravoslavno miropomazanje je primio isto jednom, ali kasnije od
pravoslavnog arhijereja, koji je dopunio latinsko krštenje, koji je
obred bio na isti način. Episkop imao, i ima vlast da ovlasti ili
delegira, prezvitera da krsti, a da arhijerej dopuni krštenje
miropomazanjem i polaganjem ruku. To je učinjeno sa Nemanjinim
krštenjem, koje je jedno krštenje dopunjeno miropomazanjem preko
pravoslavnog arhijereja, bez povrede kanona.
Korišćena literatura
• Žitije svetog Simeona mirotočivog "Sv. Justin Popović,, • Žitije svetog Simeona mirotočivog "Stefan Prvovenčani,, • Žitije svetog Simeona mirotočivog "Sveti Sava" • Žitije svetog Simeona mirotočivog " Domentijan Hilandarac,, • Svešteni kanoni crkve "vladika Atanasije Jeftić,, • Liturgika 1 Uvod u sveto bogosluženje "Prof.Dr Jovan M. Fundulis,, • Pravoslavna Liturgika prvi i drugi deo "Lazar Mirković,, • Catechism of the Catholic Church 101 i 102 (Catechism of the Catholic
Church) "On the internet site,, • Catechism of the Catholic Church, to Catechism home page
• ARTICLE 2: THE SACRAMENT OF CONFIRMATION (1290, 1291, and 1292)
http://www.scborromeo.org/ccc/p2s2c1a2.htm "On the internet site,, ~ Pronašao: 09.10.2023 godine. • The baptism of Stefan Nemanja
• Stefan Nemanja was not baptized twice ~ Gallery "Stefan Cukic,, • Hristianstvo Vostoka i Zapada: V poiskah zrimogo proяvleniя ih
edinstva. Bibleйsko-bogoslovskiй institut svяtogo apostola
Andreя. str. S. 301. — 312 s. (2004) ~ Pronašao: 10.10.2023 godine.
•Zaйcev,A.A.„GranicыCerkvi”."https://www.pravenc.ru/text/166375.html, od mesta/"Vopros o G. C. v katolicizme i protestantizme,, sve do
kraja) ~ Pronašao: 10.10.2023 godine. • Amvrosiй, Pogodin (1996). K voprosu o čine prinяtiя v
pravoslavnuю cerkovь lic, prihodящih k neй iz inыh hristianskih
cerkveй. Vestnik russkogo hristianskogo dviženiя. str. S. 55—86.) ~ Pronašao: 10.10.2023 godine. • Pantelis, Kalaitzidis (2014). Theological, historical, and cultural reasons
for anti-ecumenical movements in Eastern Orthodoxy // Orthodox
Handbook on Ecumenism. Oxford: Regnum book international. str. P. 142.