Košarkaški obruč

Košarkaški obruč je specijalno dizajniran obruč koji se koristi u košarci. U početku obruč je bio jednodelni komad metala a kasnije su razvijeni drugačiji obruči sa brojnim prednostima.

Košarkaški obruč

Karakteristike uredi

Obruč je zapravo krug unutrašnjeg prečnika 450 - 459 mm. Debljina metala od kog je napravljen obruč 16 - 20 mm i najčešće je obojen narandžastom bojom. Na obruč postoje i nitne na koje se kači mrežica čija je svrha da uspori let lopte ali da je ne zadrži.

Istorija uredi

U početku se obruč bili povezani fiksnom vezom sa metalnom pločom koja se fiksirala na košarkašku tablu. Tada se zakucavanje smatralo nedžentlmenskim i retko se koristilo. Zakucavanje kod ovakvih fiksnih obruča je izazivale lomljenje table i savijanje obruča što je utakmicu moglo da produži satima. Međutim, 70-ih godina mnogi igrači pre svega u NBA-u poput Džulijusa Irvinga su promovislai zakucavanje svojim letovima ka košu i tako uneli potrebu za rešenjem ovih problema.

Tako se i razvio obruč koji se može blago saviti kada igrač zakucava, a zatim se vraća u horizontalni položaj nakon što ga igrač pusti iz ruku. On dozvoljava igračima da zakucavaju bez straha od lomljenja table i smanjuje rizik od povreda šake. Prvi put je korišćen na završnom turniru NCAA lige 1978. godine. NBA ga je počela koristiti 1979. godine nakon što je Deril Davkins svojim zakucavanjima polomio dve table [1].

Zanimljivost uredi

Iako je nekoliko ljudi tvrdilo da su oni izumeli ovu vrstu obruča, kao zvaničan izumitelj proglašen je Artur Ehrat[2]. On je većinu života radio na silosu i gotovo da ništa nije znao o košarci. 1975. godine njegov rođak, inače trener na Univerzitetu St Luis, zamolio ga je u kreiranju obruča koji bi omogućio zakucavanje. Koristeći oprugu od motokultivatora, Artur je napravio obruč koji se mogao saviti i vratiti u početni položaj. 1982. godine dodeljen mu je patent za ovaj izum, koji je službeno nazvan "savitljiva sprava za pogotke u košarci koja sprečava deformacije[3].

Navodi uredi