Međunarodno ratno pravo

Međunarodno ratno pravo (engl. laws of war) je deo međunarodnog prava kojim se za vreme rata regulišu odnosi među državama, odnosno subjektima međunarodnog prava.[1]

Definicija uredi

Međunarodno ratno pravo određuje međunarodna prava i dužnosti zaraćenih strana, kao i prava i dužnosti zaraćenih strana u odnosu na neutralne, i obrnuto. Predmet regulisanja međunarodnog ratnog prava je rat na kopnu, moru i u vazduhu, a u najnovije vreme i u nadvazdušnom prostoru. Dok je klasično međunarodno ratno pravo regulisalo samo rat, tj. onaj oružani sukob koji vode države po prethodnoj objavi rata ili nedvosmisleno manifestovanoj volji da ratuju, novi razvitak međunarodnog ratnog prava teži da pravilima ratnog prava potčini svaki oružani sukob međunarodnog karaktera koji, s obzirom na upotrebljene snage, intenzitet neprijateljstava i druga obeležja, nema sve karakteristike rata. Na unutrašnje sukobe[a] koji izbijaju protiv zakonite vlasti jedne države ne primenjuju se pravila međunarodnog ratnog prava. Pod određenim uslovima unutrašnji oružani sukob može prerasti i u sukob međunarodnog karaktera, pa se tada primenjuje međunarodno ratno pravo.[1][2][3]

Smisao i značaj uredi

Međunarodno ratno pravo posmatra rat isključivo kroz postojeća, ugovorna ili običajna pravna pravila, koja ga regulišu, odnosno ograničavaju. Države prihvataju pravila međunarodnog ratnog prava, a samim tim pristaju na ograničenje ratovanja, jer su im ta pravila korisna. Vođenje ničim ograničenog rata nanosi protivniku teške gubitke i razaranja, ali ima za posledicu da i on primenjuje isti način ratovanja.Tako dolazi do nepotrebnih uništavanja i okrutnosti sa stanovišta konačnog cilja rata, tj. pobede.[1]

Pravila međunarodnog ratnog prava sprečavaju vojnički nekorisna dela koja su očito nehumana. Ona počivaju na postavci da zaraćenim stranama zabrane sve one mere koje su okrutne, a sa stanovišta konačnog cilja rata suvišne. Međunarodno ratno pravo predviđa određeni minimum humanosti, koji ni jednoj zaraćenoj strani ne umanjuje izglede na pobedu, a ipak znatno ublažava ratne okrutnosti. Za kršenje međunarodnog ratnog prava ne odgovara samo država, nego i pojedinci koji to čine. Oni podležu međunarodnoj ili nacionalnoj krivičnoj odgovornosti.[1]

Principi ratnog prava uredi

 
Članak iz 1904. u kojem su navedeni osnovni principi ratnog prava, objavljen u Takoma Tajmsu.

Vojna neophodnost, zajedno sa razlikovanjem, proporcionalnošću, humanošću (koja se ponekad naziva nepotrebnom patnjom) i časti (ponekad zvanom viteštvom) su pet najčešće citiranih principa međunarodnog humanitarnog prava[4][5] koji regulišu legalnu upotrebu sile u oružanom sukobu.

Vojna neophodnost je vođena sa nekoliko ograničenja: napad ili akcija moraju imati za cilj da pomognu u porazu neprijatelja; to mora biti napad na legitimni vojni cilj,[6] i šteta nanesena civilima ili civilnoj imovini mora biti proporcionalna, a ne preterana u odnosu na konkretnu i direktno predviđenu vojnu prednost.[7]

Razlikovanje je princip međunarodnog humanitarnog prava koji reguliše legalnu upotrebu sile u oružanom sukobu, pri čemu zaraćene strane moraju da prave razliku između boraca i civila.[b][8]

Proporcionalnost je princip međunarodnog humanitarnog prava koji reguliše legalnu upotrebu sile u oružanom sukobu, pri čemu zaraćene strane moraju osigurati da šteta nanesena civilima ili civilnoj imovini nije prevelika u odnosu na konkretnu i direktnu vojnu prednost koju očekuje napad na legitimni vojni cilj.[7]

Humanost. Ovaj princip je zasnovan na ograničenjima Haške konvencije protiv upotrebe oružja, projektila ili materijala sračunatih da izazovu patnju ili povredu očigledno nesrazmernu vojnoj prednosti ostvarenoj upotrebom oružja u legitimne vojne svrhe. U nekim zemljama, poput Sjedinjenih Država, oružje se pregleda pre upotrebe u borbi kako bi se utvrdilo da li je u skladu sa ratnim pravom i nije dizajnirano da prouzrokuje nepotrebnu patnju kada se koristi na predviđeni način. Ovaj princip takođe zabranjuje upotrebu inače zakonitog oružja na način koji uzrokuje nepotrebnu patnju.[9]

Čast je princip koji zahteva određenu dozu pravičnosti i međusobnog poštovanja između protivnika. Strane u sukobu moraju prihvatiti da njihovo pravo da usvoje sredstva za nanošenje povreda nije neograničeno, moraju se uzdržati od iskorišćavanja privrženosti protivnika zakonu lažnim traženjem zakonske zaštite i moraju priznati da su članovi zajedničke profesija koja se ne bori iz ličnog neprijateljstva već u ime svojih država.[9]

Napomene uredi

  1. ^ Oružane pobune, ustanke, revolucije i sl.
  2. ^ Civilian in this instance means civilians who are non-combatants and not members of the military. Article 51.3 of Protocol I to the Geneva Conventions explains that "Civilians shall enjoy the protection afforded by this section, unless and for such time as they take a direct part in hostilities".

Reference uredi

  1. ^ a b v g Gažević, Nikola (1973). Vojna enciklopedija (knjiga 5). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 376—378. 
  2. ^ „What is IHL?” (PDF). 30. 12. 2013. Arhivirano iz originala (PDF) 30. 12. 2013. g. Pristupljeno 11. 11. 2019. 
  3. ^ United States; Department of Defense; Office of General Counsel (2016). Department of Defense law of war manual (na jeziku: engleski). OCLC 1045636386. 
  4. ^ The law of armed conflict : an operational approach. Corn, Geoffrey S. New York: Wolters Kluwer Law & Business. 2012. ISBN 9781454806905. OCLC 779607396. 
  5. ^ Law of Armed Conflict Deskbook (PDF). Charlottesville, VA: The United States Army Judge Advocate General's Legal Center and School. 2016. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 03. 2023. g. Pristupljeno 10. 07. 2023. 
  6. ^ Article 52 of Additional Protocol I to the Geneva Conventions provides a widely accepted definition of military objective: "In so far as objects are concerned, military objectives are limited to those objects which by their nature, location, purpose or use make an effective contribution to military action and whose total or partial destruction, capture or neutralization, in the circumstances ruling at the time, offers a definite military advantage." (Source: Moreno-Ocampo 2006, page 5, footnote 11)
  7. ^ a b Moreno-Ocampo 2006, See section "Allegations concerning War Crimes" Pages 4,5.
  8. ^ Greenberg 2011, Illegal Targeting of Civilians.
  9. ^ a b „Basic Principles of the Law Of War and Their Targeting Implications” (PDF). Curtis E. LeMay Center. US Air Force. Arhivirano iz originala (PDF) 01. 11. 2020. g. Pristupljeno 10. 07. 2023.    Овај чланак користи текст рада који је у јавном власништву.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi