Ser Moubri Tomson (engl. Sir Mowbray Thomson, 1832-1917), britanski oficir, jedan od retkih preživelih branilaca tokom opsade Kanpura (1857).

Pukovnik Moubri Tomson (1879).

Biografija

uredi

Tomson je bio jedan od svega nekoliko Evropljana koji su preživeli opsadu Kanpura tokom Indijske pobune 1857. godine. Njegovi memoari (engl. The Story of Cawnpore), objavljeni 1859, su važan primarni izvor za istoriju ustanka i opsadu Kanpura, kao i masakr britanskih branilaca koji je posle nje usledio.[1]

Pokolj u Kanpuru

uredi
 
Britanci napuštaju zapaljene čamce.

Pozadina

uredi

Kao mlad oficir Bengalske armije, Tomson se zatekao u Kanpuru kada je izbila pobuna i učestvovao je u odbrani britanske utvrđene kasarne 5-25. juna 1857.[2]

Po njegovim memoarima, nakon predaje (27. juna 1857) preostali branioci i civili napustili su kasarnu i uputili se do pristaništa na reci Gang, oko milju daleko, gde su ih čekali pripremljeni čamci koji su imali da ih evakuišu do Alahabada. Žene i deca natovareni su na slonove i volovska kola, dok je preko 200 ranjenika nošeno u nosiljkama. Braniocima je bilo dozvoljeno da zadrže puške i municiju, i napustili su utvrđenje bez uznemiravanja. Tomson je prijateljski razgovarao sa pobunjenim sepojima iz svoje stare jedinice (53. puka domorodačke pešadije) koji su bili među opsađivačima, i od njih je saznao da su napadači izgubili 800-1.000 ljudi i da planiraju da mirno propuste opsađene u Alahabad. Pobunjenici su se takođe raspitivali o svojim bivšim oficirima, i pokazivali su žaljenje zbog njihove smrti.[3]

Masakr

uredi

Na mestu ukrcavanja, indijski čamci (dugi oko 20 i široki 12 stopa, sa krovovima od trske, dovoljni za po 20-tak putnika) su bili izvučeni na obalu, tako da su Britanci morali da gaze u vodi do kolena kako bi se ukrcali. Kada su se svi ukrcali, indijski veslači su na dati znak sa obale poskakali u vodu, zapalivši krovove na većini čamaca. Britanci su odmah otvorili vatru na njih, ali je većina umakla. U isti mah, sepoji sa obale su otvorili vatru na čamce, dok su im Britanci iz zapaljenih čamaca uzvraćali koliko su mogli. Britanci koji nisu bili ranjeni iskočili su iz čamaca i pokušali da ih gurnu u vodu, ali je većina bila nepokretna, dok ih je sa obe obale zasulo vatrom nekoliko hiljada strelaca i 4 topa, koji su dotle bili skriveni u zasedi. Svi koji su mogli iskočili su iz zapaljenih čamaca, dok su ranjenici ostavljeni da izgore. Žene i deca krili su se iza čamaca, ili su pokušavali da se sakriju dublje u vodi. Za to vreme, čamac majora Vibarta, lakši od ostalih i nezapaljen, uspeo je da se otisne. Tomson i desetak ljudi zaplivali u prema njemu, ali su samo dvojica stigli do čamca, dok su ostali ustreljeni sa obale. Još jedna grupa preživelih, koju je vodio poručnik Harison, napustila je svoj čamac i pregazila je reku do male ade oko 200 m od obale, ali su ih tamo napali sovari koji su pregazili reku za njima. Tomson je video sovara kako ubija jednu ženu svojim talvarom, dok je poručnik Harison ubio dvojicu napadača svojim revolverom, a zatim doplivao do čamca.[4]

Za to vreme, još jedan čamac uspeo je da se otisne sa obale, ali je pogođen zrnom iz topa i brzo je tonuo, ali su preživeli spašeni u Tomsonov čamac, koji je plutao rekom bez krme i vesala, zasipan kartečom i topovskim zrnima sa obe obale reke. Tek oko podne čamac je izašao van dometa pobunjeničkih topova, iako su ga grupe ustanika gonile i gađale puškama celog dana.[5]

Posledice

uredi

Iako to Tomson nije mogao znati, general Viler ubijen je sabljom pri izlasku iz nosiljke na pristaništu, još pre nego što je počela pucnjava, a 125 žena i dece zarobljeno je od ustanika i masakrirano dve nedelje kasnije, dva dana pred dolazak britanske vojske u Kanpur (16. jula 1857). Dve žene uspele su da se sakriju u plićaku i noću odu u Kanpur, gde su preživele kao prosjakinje do dolaska Britanaca.[6] Još jedna devojka, Amelija Horn, preživela je kao robinja jednog sovara.[7]

Osim njih, oko 60 ljudi, žena i dece u Tomsonovom čamcu bili su sve što je ostalo od oko 1.000 Britanaca u Kanpuru, od kojih su manje od 300 bili vojnici, a manje od polovine muškarci. Bez vesala i krme, čamac sa izbeglicama je plutao Gangom nošen strujom i više puta se nasukao na sprudove, pri čemu su putnici morali iskakati iz čamca i gurati ga u vodu, izloženi vatri progonilaca. Tako su prvog dana prešli samo 16 km, izgubivši nekoliko ljudi, uključujući i kapetana Mura. Sutradan ih je stigao čamac pun progonilaca iz Kanpura, ali ih je posada čamca pobila abordažom. Trećeg dana, čamac se nasukao na obalu kod neprijateljski raspoloženog sela, čiji su ga stanovnici napali. Tomson je sa 12 boraca izašao na obalu i potisnuo napadače, ali se čamac, olakšan bez njih, otisnuo i otplovio dalje. U susednom selu nasukali su se ponovo, i posle hrabrog otpora u kome su poginula petorica oficira, preživeli su zarobljeni i vraćeni u Kanpur. Svi preživeli muškarci odmah su pogubljeni pred Nana Sahibom, dok su žene i deca zatvoreni sa ostalima, gde su pobijeni 14. jula.

Za to vreme, Tomson je zauzeo seoski hram i u njemu se branio do mraka, a zatim je pokušao proboj. Četvorica su uspela da se probiju do reke i skoče u vodu. Posle čitavog dana plivanja, nošeni strujom, slučajno su nabasali na selo čiji radža bio saveznik Engleza. Kod njega su proveli nedelju dana, a zatim su uspeli da se priključe britanskim jedinicama koje su napredovale na Kanpur, koji je zauzet 16. jula.[8]

Zaključak

uredi

Tomsonovi memoari daju britansko gledište na masakr u Kanpuru. Ipak, iako iz britanske perspektive, Tomson saopštava dve važne činjeniceː

  • prvo, Britanci su prvi otvorili vatru;
  • drugo, Britanci su bili naoružani i branili su se, a ustanici su imali gubitaka.

Izvori

uredi
  1. ^ Frej 2020, str. 149–151.
  2. ^ Kej 1874, str. 289.
  3. ^ Frej 2020, str. 149.
  4. ^ Frej 2020, str. 150.
  5. ^ Frej 2020, str. 151.
  6. ^ Ričards 2007, str. 74.
  7. ^ Ričards 2007, str. 77.
  8. ^ Ričards 2007, str. 85.

Literatura

uredi