Muhamed I el Mustanšir

муслимански политичар из Крсташких ратова

Muhamed I el Mustanšir (Abu Abd Muhamed el Mustanšir ibn Jahja; 1228-1277) je bio drugi vladar dinastije Hafsida u Ifrikiji i prvi koji je nosio titulu kalifa. Sa francuskim kraljem Lujom IX sklopio je sporazum o okončanju Osmog krstaškog rata. Bio je vazal Kraljevine Sicilije, ali je otkazao poslušnost kada je Manfred Sicilijanski zbacio Konradina sa prestola.

Muhamed I el Mustanšir
Datum rođenja1228
Datum smrti1277
RoditeljiEbu Zekerija
Smrt francuskog kralja Luja Svetog prilikom opsade Tunisa 1270. godine

Biografija uredi

Mamelučki sultan Bajbars napadao je preostale krstaške države u Siriji. Bajbars se koristio sukobima Venecije i Đenove (1256—1260), poznatih kao Rat Sen Sabas, da osvoji gradove kao što su Nazaret, Haifa, Toron i Arsuf. Igo III od Kipra, titularni kralj Jerusalima, branio je Akru od muslimanskih napada dok je Bajbars pustošio sve do Jermenije koja je u to vreme bila pod kontrolom Mongola. Ovo su razlozi zbog kojih je francuski kralj Luj otpočeo sa propovedanjem novog krstaškog rata 1267. godine. Njegov prethodni pohod na Egipat završen je potpunim neuspehom. Luj je ubedio i svoga brata, Karla I, vladara Napulja i Sicilije, da učestvuje u Osmom krstaškom ratu. Karlo je prvi napao Tunis kako bi stvorio jaku bazu za napad na Egipat. Luj je pamtio negativna iskustva Ričarda Lavljeg Srca u Trećem, krstaša u Petom i svoje iskustvo iz Sedmog krstaškog rata. U Petom i Sedmom krstaškom ratu hrišćani su poraženi u samom Egiptu te je Luj želeo formirati bazu iz koje bi neprestano mogao obnavljati napade. Muhamed el Mustanšir, vladar Tunisa, bio je spreman na pregovore. Bio je povezan sa hrišćanskim vladarima u Španiji. Karlo je pozvao u Afriku svoga brata Luja. Lujev dolazak u Tunis 1270. godine označio je početak Osmog krstaškog rata. Jula te godine Luj se iskrcao na afričku obalu. Veći deo njegove vojske se razboleo zbog loše vode za piće. Sam Luj je umro od bolesti dan nakon dolaska Karla. Njegova poslednja reč bila je "Jerusalim". Lujev sin, Filip III, proglašen je naslednikom, ali je zbog njegove mladosti komandu preuzeo Karlo.

Opsada Tunisa prekinuta je 30. oktobra sklapanjem dogovora sa El Mustanširom. Hrišćani su dobili pravo na slobodnu trgovinu u Tunisu i prebivalište za hrišćanske sveštenike i monahe u gradu. Pohod je tako, bar delimično, bio uspešan. Kada je saznao da se Lujevi vojnici povlače iz Tunisa, Bajbars je odustao od plana da pošalje Mustanširu vojsku u pomoć.

Izvori uredi