Naos (starogrčki: ὁ ναός ili ὁ νεός), je arhitektonski pojam za unutrašnju centralnu i glavnu prostoriju u hramu između pronaosa i epistodoma, i koji obično sadrži kultnu figuru posvećenu određenom bogu.[1] Ima isto značenje kao i cela i sekos.[1] U rimskoj arhitekturi označava prodavnicu okrenuta ka ulici (vidi: Domus).

Naos je posebna svetinja i u njemu je u starom Egiptu bila smeštena kultna skulptura bogova i na osnovu verovanja starih Egipćana tu je zbilja obitavao Bog.

U najstarija vremena naos je bio izrađivan od drveta a kasnije u doba stare imperije egipta bio je izrađivan od tvrdih vrsta kamena. U ukrašavanju naosa upotrebljavani su simbolički elementi.

U pravoslavlju, naos označava deo crkve (hrama) gde se nalaze vernici tokom obreda. Naos je od oltara odvojen ikonostasom.

Opšte informacije uredi

Naos koji je najčešće osnove izduženog pravougaonika, centralno položenog u prostor hramovne građevine, je glavno mesto molitve vernih.

Polazeći od pretpostavke da je Nojeva lađa (kovčeg) bila praobrazba Crkve porinute u prostor koji plovi ka Istoku, odnosno, ka spasenju, naos je u većini crkava spušten u odnosu na ostali deo hrama, da bi podsećao na lađu, ali i da bi označio niži rang koji zauzima u odnosu na oltar.

U jednom razdoblju srednjeg veka, naos je bio vertikalno podeljen na prizemlje (muški deo) i galerije (žene i katihumeni), mada je ova podela najčešće bila, i ostala, horizontalna.[2][3]

Sa današnjom promenom oblika naosa razvijao se i program njegovog ukrašavanja. Sada se grade hramovi sa centralnom osnovom i sa bočnim apsidama, dok su dekoracije južnog i severnog zida prvobitno značajne,sada prepustile značaj istočnom zidu naosa – odnosno na ikonostas i oltarsku konhu koja se jedino i vidi iza, ili iznad njega – kao i bogato ukrašanoj i zasvođenoj tavanici.

U takovom rasporedu naosa; Celivajuća ikona je obično smeštena u sredini hrama, često i neposredno ispod kupole (kubeta), ali svakako uz soleju. Na taj način predstavlja alegoriju pozdrava sa domaćinom hrama kao predstavnikom Svetih, ali i predstavnikom Laosa Božijeg. Obrazi Presvete Bogorodice i Gospoda stoje na ikonostasu, često i posebno na soleji, te kao simbolički dovratci Carskih dveri označavaju prostornu, ali i vremensku,5 granicu dva sveta.[4]

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Nestorović 1952, str. 499–504.
  2. ^ Folić, Lj. (2013). Arhitektura hrama . Cetinje: Svetigora, str. 129
  3. ^ Evdokimov, P. (2009). Umetnost ikone. Beograd: Akademija SPC za umetnosti i konservaciju str.10
  4. ^ Marković Ivica, Uvod u liturgijsko bogoslovlje naosa, Godišnjak 17 (2018) 47-61

Literatura uredi

  • Nestorović, Bogdan N. (1952). Arhitektura Starog veka (Arhitektura). Beograd, Srbija, Jugoslavija: Naučna knjiga. 

Spoljašnje veze uredi