Niko Besarović

Niko Besarović
Niko Besarović
Lični podaci
Datum rođenja	1841.
Mesto rođenja	Sarajevo, Austrijsko carstvo
Datum smrti	1887. (45/46 god.)
Mesto smrti	Sarajevo, Austrougarska
Književni rad
Najvažnija dela	"Babino opijelo i sto i jedan grijeh", "Mula Meho", "Arif, veliki vezir", "Dženetska hurija"

Niko Besarović (Sarajevo, 1841 – Sarajevo, 1887) bio je srpski pripovjedač. Prvi štampani rad, narodna pripovijetka "Babino opijelo i sto i jedan grijeh", objavljen je u Bosanskoj vili (1886). Zatim dolaze "crte iz bosanskog života", "Mula Meho" i "Arif, veliki vezir" (1887) i "Dženetska hurija" (1888). Potom je originalne radove, na prvom mijestu pripovijetke, objavljivao u Bosanskoj vili. Besarović je bio veliki dobrotvor srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" u Sarajevu.^[1]

Biografija

Niko Besarović rođen je u trgovačkoj porodici od oca Hadži Pera, koje je bio ugledni trgovac, i majke koja je doživjela duboku starost i koja je bila poznata kao umna i otresita žena. Osnovnu školu učio u Sarajevu. Naučio je turski i bio u službi pod Turcima. Poslije austougarske okupacije BiH radio kao poreski službenik. Književni rad počeo sakupljanjem narodnih umotvorina, zatim pisao originalne pripovijetke, s monogo elemenata narodne pripovijedačke vještine. Zbirka njegovih pripovjedaka, koje je objavljeno u "Bosanskoj vili" (1886-87), objavnjena je posthumno. Imao je dva sina, od kojih se Pero bavio književnim radom i umro kao student filozofije, i Konstantin, koji takođe nije dugo živio. Među imenima legatora društva "Prosvjeta" nalaze se i imena Nike Besarovića i njegovih sinova, koji su kuću i zemljište na kojem se danas nalazi Prosvetin dom u Sarajevu zaveštali "Prosvjeti".^[2]

O Besarovićevim pripovijetkama

Pripovijetke su mu pisane sa mnogo orijentalnog kolorita, običnim narodnim jezikom, s mnogo zapleta i fantazija i s primjesama narodnog sujeverja; u njemu se jasno prepoznaje uticaj usmenog narodnog stvaralaštva. tematski su vezane za sarajevski muslimanski svijet, zanatlije i sirotinju koja sanja o boljem životu.^[2]

U pripovijedanju Nike Besatovića, koje uglavnom počiva na realnoj osnovi, na nekom događaju, ima naivnosti narodnih pripovjedaka, koja se ogleda naročito u sklopu fabule. Zavisnost od narodne pripovijetke i narodne pjesme, jedinih književnih uzora Besarovićevih, vidi se i u svim kompozicionim pojedinostima njegovih pripovijetki. U opisima miljea ima toplih lirskih akcenata sarajevske sevdalinke i slika radosnih i živih. Narativ mu je išaranan namjernim interpolacijama koje govore o fantastičnom nadornom sujeverju, koje indirektno karakteriše duhovni nivo junaka Besarovićevih pripovijetki, obilježava njihovu psihologiju, a tim opravdava i njihove postupke. Najznačajnija, najveća i najbolje komponovana pripovijetka Nike Besarovića jeste "Dženetska hurija", objavljena poslije piščeve smrti. Lirski intonirana, s motom iz narodne pjesme, pripovijetka ima mnogo lijepih književnih mijesta. Niko Besarović, epilog narodne pripovijetke, koji je pisao u doba kada su realistička shvatanja tek počela da jače prodiru u naše književne centre, u Sarajevu, gdje je književnost predstavljala još pretežno folkloristička "Bosanska vila", nije mogao ni da shvati da pripovijetka može da bude nešto drugo nego pričanje. To svoje pričanje on je nastojao da začini svjesnim odstupanjem od realnosti i folklorističkim digresijama. U okviru stvarnosti ostala je jedino pripovijetka "Mula Meho", u kojoj ima ne samo realnih opisa nego i istinitih događaja iz hronike sarajevske čaršije. Jezičko i frazeološko bogatstvo Besarovićevih pripovijedaka jasno obilježava njihovu lokalnu boju, ali i predstavlja jednu njihovu vrijednost koja nije izvan književnosti, i koja iz oblasti filologije prelazi u oblast poezije. U Besarovićevim rečenicama, verno prenesenim iz sarajevskog govornog jezika, ima i poetskih metafora i sažeto kazane narodne mudrosti koja karakteriše jednu za jezičke vrijednosti neobično osetljivu sredinu. Kolorit sarajevskog govora, koji je Besarović prvu unjeo u našu pripovijetku, biće docnije sveden na pravu mjeru i umjetnički bolje iskorišten.^[3]

Niko Besarović je pripovijedač koji je, poslije prvog romantičarskog pokušaja Luke Botića, da da sarajevsku pripovijetku, uneo izvjesne realističke elemente u slikanju jedne sredine, uvijek prekrivene velom egzotike ispod koga se nije vidjelo njeno pravo lice. Prikazujući sarajevski muslimanski milje, Besarović je zavirio i u avlije osiromašenih i u intimni život radnog svijeta, udovica koje se hrane svojim rukama i rukama svoje dijece, zanatlija i sirotinje koja sanja o boljem i lakom životu. Zato u razvoju našeg pripovijedačkog regionalizma, Niko Besarović ima svoje skromno mjesto koje mu knježevna istorija treba priznati.^[3]

Bibliografija

Pripovijetke Nike H. P. Besarovića (1888)

Vidi još

Reference

^ Leksikon pisaca Jugoslavije. [Tom] 1, A - Dž / [glavni urednik Živojin Boškov], Matica Srpska, 1972
^ ^a ^b Dejan Đuričković: Srpski pisci Bosne i Hercegovine: Leksikon, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2013
^ ^a ^b Kalendar Prosveta za prestupnu godinu 1940 / [uredio Mirko Maksimović], Štamparija Prosveta, Sarajevo, 1939

Literatura

Dejan Đuričković: Srpski pisci Bosne i Hercegovine: Leksikon, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2013
Leksikon pisaca Jugoslavije. [Tom] 1, A - Dž / [glavni urednik Živojin Boškov], Matica Srpska, 1972
Kalendar Prosveta za prestupnu godinu 1940 / [uredio Mirko Maksimović], Štamparija Prosveta, Sarajevo, 1939

[1] Leksikon pisaca Jugoslavije. [Tom] 1, A - Dž / [glavni urednik Živojin Boškov], Matica Srpska, 1972

[automatski_generisano1-2] Dejan Đuričković: Srpski pisci Bosne i Hercegovine: Leksikon, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2013

[automatski_generisano2-3] Kalendar Prosveta za prestupnu godinu 1940 / [uredio Mirko Maksimović], Štamparija Prosveta, Sarajevo, 1939

[1]

[2]

[3]