Normalizacija (osobe sa invaliditetom)

„Princip normalizacije podrazumeva stavljanje na raspolaganje svim osobama sa invaliditetom načina života i uslova svakodnevnog života koji su što je moguće bliži uobičajenim okolnostima i načinima života ili društva.[1] Normalizacija je rigorozna teorija ljudskih usluga koja se može primeniti na usluge invalidnosti.[2] Teorija normalizacije je nastala početkom 1970-ih, pred kraj perioda institucionalizacije u SAD; to je jedna od najjačih i dugotrajnih teorija integracije za osobe sa teškim invaliditetom.

Definicija uredi

Normalizacija podrazumeva prihvatanje nekih osoba sa invaliditetom, sa njihovim invaliditetom, nudeći im iste uslove koji se nude drugim građanima. To uključuje svest o uobičajenom, normalnom ritmu života – uključujući normalan ritam dana, nedelje, godine i samog životnog ciklusa (npr. proslavljanje praznika; radni dan i vikend). To uključuje normalne uslove života – stanovanje, školovanje, zapošljavanje, vežbanje, rekreaciju i slobodu izbora koja je ranije bila uskraćena osobama sa teškim, dubokim ili značajnim invaliditetom.[3]

Volfensbergerova definicija zasniva se na konceptu kulturne normativnosti: „Upotreba sredstava koja su kulturno normativna koliko je to moguće, kako bi se uspostavila i/ili održala lična ponašanja i karakteristike koje su kulturno normativne što je moguće više“. Tako, na primer, „medicinski tretmani“ kao što su šok tretman ili ograničavanje slobode kretanja nisu samo kazneni, već nisu ni „kulturološki normativni“ u društvu. Princip se zasniva na društvenoj i fizičkoj integraciji, koja je kasnije postala popularizovana, implementirana i proučavana u uslugama kao integracija zajednice koja obuhvata oblasti od posla do rekreacije i stanovanja.[4]

Reference uredi

  1. ^ The basis and logic of the normalisatioprinciple, Bengt Nirje, Sixth International Congress of IASSMD, Toronto, 1982
  2. ^ Wolfensberger, W. & Glenn, L. (1973). "Program Analysis of Service Systems (PASS): A Method for the Quantitative Evaluation of Human Services". Vol. 1. Handbook. Volume II. Field Manual. Downsview, Toronto, Canada: National Institute on Mental Retardation.
  3. ^ Nirje, Bengt as cited in S. Cohen & C. Gothelf. (1988). A Preservice Trining Curriculum for Administrators for Community-Based Residential Programs Service People with Developmental Disabilities. NY, NY: City University of New York, Hunter College.
  4. ^ Orientation Manual on Mental Retardation, Pt. 1. Downsview, Ontario: National Institute on Mental Retardation, Kinsmen NIMR Building, pp. 41-50.

Dodatna literatura uredi

  • "The Principle of Normalization: History and Experiences in Scandinavian Countries," Kent Ericsson. Presentation ILSMH Congress, Hamburg 1985.
  • "Setting the record straight: a critique of some frequent misconceptions of the normalization principle", Perrin, B. & Nirje, B., Australia and New Zealand Journal of Developmental Disabilities, 1985, Vol 11, No. 2, 69–72.
  • A comprehensive review of research conducted with the program evaluation instruments PASS and PASSING. (1999). In: R. Flynn & R. LeMay, "A Quarter Century of Normalization and Social Role Valorization: Evolution and Impact". (pp. 317–349). Ottawa, Canada: University of Ottawa Press.
  • The social origins of normalisation by Simon Whitehead in the reader Normalisation from Europe by Hillary Brown and Helen Smith (1992, Routledge). Foreword by Linda Ward. Reader includes references to Wolfensberger, John O'Brien (Citizen advocacy, Frameworks for accomplishment), Syracuse University Training Institute (European PASS workshops), Australian Training and Evaluation for Change Association, and Great Britain's Community and Mental Handicap Educational and Research Associates, among others.