Orfej (opera)

оперско дело

Orfej je kasnorenesansna opera koju je napisao Klaudio Monteverdi. Libreto, zasnovan na antičkom mitu o tragičnoj ljubavi Orfeja i Euridike, napisao je Alesandro Striđo. Opera govori o Orfejevom silasku u Had i neuspelom pokušaju povratka svoje mlade, Euridike, nazad u svet živih. Opera je napisana 1607. godine i prvi put je izvedena za vreme tradicionalnog karnevala u italijanskom gradu Mantui, na dvoru mantuskog vojvode Vinćenca Goncaga. Postoje tumačenja prema kojima je ova opera prva „potpuna” opera jer se svojom zrelošću razlikuje od svojih prethodnica, često opisanih kao "teatralna monodija eksperimentalne i amaterske vrste," ali je činjenica da je ovo najstarija opera koja se redovno izvodi i danas. Početkom 17. veka, tradicionalni intermeco (performans sa muzikom u pauzi neke predstave na italijanskom dvoru za vreme renesanse) je napredovao u oblik kompletne muzičke drame ili „opere”. Monteverdijev „Orfej“ je ovaj proces pomerio iz svog eksperimentalnog doba i ponudio prvi potpuno razvijeni primer novog žanra. Posle prvog izvođenja, opera je imala reprizu u Mantui i moguće u ostalim italijanskim centrima nekoliko narednih godina.

Naslovna strana izdanja partiture iz 1609. godine

Partitura je objavljena 1609. i još jednom 1615. Nakon kompozitorove smrti, opera pada u zaborav do kasnog 19. veka, kada počinju nove, moderne verzije i izvođenja. Na početku, ova izvođenja su bila u okviru instituta i muzičkih društava, bez scenografije, ali odmah po prvom moderno dramatizovanom izvođenjeu u Parizu, 1911. godine, delo se počelo sve više izvoditi u pozorištima. Nakon Drugog svetskog rata, najveći broj izvođenja je bio izvornog tipa, na instrumentima koji su se koristili u periodu renesanse. Komponovana na prelazu Renesanse u Barok, ova opera sadrži sve izvore tada znane u muzici, delom čak i korišćenje polifonije. Delo nije orkestrirano, jer su u renesansnom razdoblju svirači pratili samo okvirne instrukcije autora, uz slobodu improvizacije. Ovo čini Monteverdijevo delo drugačijim od ostalih opera i čini svako izvođenje jedinstvenim.

Instrumentacija uredi

U objavljenoj partituri, Monteverdi raspordeđuje oko 41 instrument, sa posebnim grupama instrumenata za prikaz posebnih scena i likova. Tako gudači, čembala i blok flaute predstavljaju pastirska polja Trakije sa nimfama i pastirim, dok duvači ilustriju podzemni svet i njegove stanovnike.

Spoljašnje veze uredi