Pavle II Crni od Aleksandrije

Pavle II Crni Aleksandrijski (sirijski: Pavlovs d-Bet Oukomé) je bio antiohijski patrijarh i poglavar Sirijske orijentalno-pravoslavne crkve od 550. Do 575. godine kada je svrgnut sa trona.

Biografija uredi

Pavle je rođen u Aleksandriji u porodici Ukama.[1] On je postao monah umanastiru Guba Baroja, u blizini Mambidža, gde se školovao učeći iz literature koja je bila na grčkom i sirijskom. Pavle je kasnije postao sekretar patrijarha Teodosija I od Aleksandrije i iguman manastira u Aleksandriji.

Godine 546, nakon smrti Sergija Tela, Pavle je patrijarh Teodosije poslao na istok da povrati jedinstvo monofizitske zajednice nakon prekida izazvanog od strane svog prethodnika, koji je pridržavao Triteizam pre smrti. Godine 550. Pavla je za patrijarha Antiohije posvetio Jakov Baradej. Nakon teodosijeve smrti 567. Godine pavle je čak pokušao da kupi patrijaršijsko sedište.

Tokom njegovog stolovanja kao patrijarha, Pavle je učestvovao u raspravi sa Jovanom III Sholastikom i episkopom Konanom od Tarsusa i Eugenom Seleukijskim o Triteizmu u Konstantinopolju 570. godine. Naredne godine, Pavle i tri sirijska miafizitska episkopa su pozvani u Carigrad, navodno da bi povrati jedinstvo carske crkve, ali je on i dalje bio odlučan u poštovanju svojoe veroispovesti, pa su zato bili bačeni u zatvor i bili mučeni dok nisu prihvatili Pričešće Jovana Sholastika .[2] Godine 572, Pavle je pobegao iz prestonice i sklonio se kod El Mundira u Arabiji.

Posle saslušanja vezanog za njegova odstupanja od dogmatkih pravila crkve Jakov Baradej ga je odmah ekskomunicirao. Međutim, 575. godine Jakov je predočio njegovo pokajanje sinodu Sirijske pravoslavne crkve što je za rezultat imalo vraćanje Pavla u skladu sa pravilima i kanonima crkve u crkvenu zajednicu,[3] ali to nije bilo prihvaćeno u Aleksandriji što je prouzrokovalo veliku ogorčenost. Zatim je pokušao da nametne carici Teodori, arhimandrita, kao Aleksandrijskog patrijarha, ali je bio odbijen, a patrijarh Petar IV Aleksandrijski je izopštio i Teodoru i Pavla.

Jakov je u početku osudio ekskomunikaciju ali je kasnije otišao u Aleksandriju kao bi pregovorima izdejstvovao kompromis, što je za rezultat imalo ukidanje Pavlove ekskomunikacije ali je zato bio smenjen sa mesta patrijarha Antiohije. Ovaj postupak naišao je na snažan otpor i u samoj Siriji i dovelo do raskola “Jakubita” i “Pavlita”, koje je podržavao El Mundir. Godine 577. Pavle se vratio u Konstantinopolj gde je još uvek imao mnogo pristalica i ostao ovde sve do svoje smrti. Naredne godine, Jakov je umro tokom svog putovanja u Aleksandriju gde je trebalo da se sastane sa naslednikom Pavla IV, Damajanom Aleksandrijskim.

U februaru 580. sazvao crkveni sabor u Konstantinopolju kako bi pomirio Pavlite i Jakobite ali ga je odbio Damjan koji je umesto toga 581 . godine, bio posvećen od strane Pavlovog sina Petra III od Rake Antiohijskog patrijarha a Pavle je preminuo ubrzo nakon toga. [4]

Reference uredi

  1. ^ ܐܦܛܪܘܦܘܬܐ ܦܛܪܝܪܟܝܬܐ
  2. ^ Venables 1911 cites H. E. i. 41, ii. 1–9, iv. 15.
  3. ^ Venables 1911 cites H. E. iv. 15.
  4. ^ Barsoum, Ignatius A. The Scattered Pearls. 2nd ed. Piscataway: Georgias P, 2003.

Literatura uredi