Pitanje je rečenica kojom se zahteva dobijanje određene informacije koja se zove odgovor. Od načina na koji je postavljeno pitanje zavisi koji će se odgovor dobiti.

Upitnik je znak interpunkcije koji se koristi u upitnim rečenicama

Da bi se postavilo pitanje, potrebno je da isto sadrži određene upitne rečce (zar, da, li).[1]

Vrste uredi

Postoje dve vrste pitanja:

  • Opšte pitanje — traži se informacija da li je data situacija istinita ili ne (dobija se potvrdan ili odričan odgovor) Primer: Da li Ivan dolazi?
  • Posebno pitanje — traži se informacija o sadržini nekog dela upitne rečenice; odgovor na takvo pitanje je izraz kojim se iskazuje ta sadržina. Primer: Ko dolazi?

Obeležje ovakvih upitnih rečenica su upitne zamenice i prilozi (ko, šta, koji, kakav, koliki, čiji, gde, kuda, kamo, odakle, dokle, kad, otkad, dokad, kako, koliko) i upitna intonacija (znak pitanja).[2]

Upotreba uredi

Pitanje se postavlja u raznim situacijama: ukoliko želimo da saznamo nešto nešto novo, testiranje nečijeg znanja (na kvizu ili ispitu), stimulisanje kritičkog razmišljanja (Sokratov metod) i druge.

Ponekad je potrebno preformulisati pitanje ukoliko ga osoba koja ga je primila nije dobro razumela.

Pitanja se neretko koriste i kao naslovi umetničkih dela (Kako je propao rokenrol, Zašto ne volim sneg, Šta se zgodi kad se ljubav rodi, Gde ste, moji srećni dani).

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Stanojčić, Živojin; Popović, Ljubomir. Gramatika srpskoga jezika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. str. 121. 
  2. ^ Stanojčić, Živojin; Popović, Ljubomir. Gramatika srpskoga jezika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. str. 334—335.