Pravo na domovinu je, prema pojedinim pravnim akademicima, globalno ljudsko pravo koje proizilazi iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, računavši njen član 9.[1][2] Zamisao se razvila u nemačkoj pravnoj nauci i u određenoj meri je priznata u nemačkom ustavnom pravu. Značajni zagovornici ovog prava su pravni akademici: Kurl Rabl, Rudolf Laun, Oto Kiminih, Diter Blumenvic, Feliks Ermakora i Alfred-Maurice de Cajas. Koncept je relevantan za rasprave o etničkom čišćenju u Evropi nakon Drugog svetskog rata (posebno Nemaca i Mađara), etničkom čišćenju u Palestini, Kipru i drugim oblastima.

Spomenik sudetskim prognanicima Južne Moravske blizu grada Znojmo. Tekst se prevodi kao „Prava na domovinu su ljudska prava.”

Reference uredi

  1. ^ de Zayas, Alfred-Maurice (1975). „International Law and Mass Population Transfers”. Harvard International Law Journal: 207—258. 
  2. ^ de Zayas, Alfred-Maurice (1996). „The Right to One's Homeland, Ethnic Cleansing and the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia”. Criminal Law Journal.