Pravo na zaštitu genetskih podataka osiguranika

Pravo na zaštitu genetskih podataka osiguranika jedno je od prava pacijenata u oblasti zdravstvene zaštitite i jedno od prava u oblasti zaštite privatnosti pacijenata. U uporednom pravu, pravo na zaštitu genetskih podataka osiguranika, često u praksi dovodi do različitih pravnih situacija koje nastaju na relaciji osiguravajuća društva i osiguranici, u oblasti utvrđivanja visine premija za određeni osigurani rizik. U tom smislu postavlja se osnovno pitanje treba li lice koje želi da se osigura da zastupniku osiguranja saopšti rezultate genetskog testiranja, ili ako učini time krši pravo privatnosti.

Tumačenja uredi

Bez obzira da li se radi o testiranju koje je sprovedeno pre pojave simptoma bolesti (predikativni genski testovi) ili nakon pojave simptoma bolesti, a u cilju postavljanja tačne dijagnoze i eventualnog izlečenja (tdijagnostički testovi), praksa je različita u evropsko-kontinentalnom sistemu u odnosu na anglo-saksonski pravni sistem.

Evropsko-kontinentalni sistem uredi

U Nemačkoj, rezultati genetskih testova dostupni su samo licu koje je testirano kao i nadležnom lekaru, a trećim licima samo pod uslovom da postoji izričita pisana saglasnost testiranog lica.

Rezultati genetičkih testiranja se čuvaju 10 godina, a nakon toga bivaju uništeni, pri čemu postoji i obaveza uništenja genetskog uzorka.[1]

Anglo-saksonski pravni sistem uredi

U Sjedinjenim Američkim Država tokom 2008. godine donet je Zakon o zabrani diskriminacije na temelju genetskih informacija povodom zdravstvenog osiguranja i zapošljavanja. Navedenim zakonom nastojalo se zabraniti poslodavcima i osiguravajućim kućama zdravstvenog osiguranja da deskrinimišu lica na osnovu njihove genetske predespozicije za nastanak bolesti.

Takođe svrha donošenja ovog zakona bila je i da se stvori poverenje potrošača u rezultate genetičkih testova, bez bojazni da će se isti iskoristiti protiv tih lica.

Prema odredbama navedenog zakona osiguravajućim kućama zabranjena je upotreba genetskih informacija pri donošenju odluka o zaključivanju ugovora o zdravstvenom osiguranju kao i pri određivanju premije. 

Odredbe pomenutog zakona ne primenjuju se na životna osiguranja kao ni na invalidska osiguranja i osiguranja dugotrajnije nege i pomoći određenom licu.[2]

Izvori uredi

  1. ^ Zakonom o genetskoj dijagnostici iz 2009. godine (čl. 11,12 i 13).
  2. ^ N. Bodiroga - Vukobrat, L. Belanić,Osigurani rizik u zdravstvenom osiguranje u svjetlu novih otkrića genetike, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 39, br. 1/2018, 353-376.