Protesti na Tjenanmenu 1989.
Protesti na Tjenanmenu uobičajeno poznati kao Četvrtojunski incident u kineskom jeziku,[1] bile su narodne demonstracije[2] predvođene studentima u Pekingu koje su se odigrale u proleće 1989. i zadobile široku podršku gradskih stanovnika, otkrivajući duboke podeljenosti u kineskom državnom rukovodstvu Komunističke partije Kine. Protesti su bili silom ugušeni od konzervativnog državnog rukovodstva koji su naredili vojsci da primeni vanredno stanje u državnoj prestonici.[3][4] Primena sile koja je izvršena od 3-4. juna postala je poznata kao Masakr na Tjenanmenu ili Četvrtojunski masakr, budući da su trupe sa jurišnim puškama i tenkovima nanele hiljade gubitaka nenaoružanim civilima koji su pokušali da blokiraju napredovanje vojske kroz trg Tjenanmen u srcu Pekinga, koji su studenti demonstranti bili okupirali na sedam nedelja. U izveštaju gradske uprave Pekinga je, 30. juna 1989. godine, saopšteno da je "više desetina vojnika poginulo, 6.000 pripadnika snaga reda ranjeno, više od 3.000 civila ranjeno, a poginulo više od 200 civila, među kojima 36 studenata"[5].
Četvorojunski incident | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Deo Kineskog demokratskog pokreta 1989. | |||||||||
| |||||||||
Sukobljene strane | |||||||||
Komunistička partija Kine Vlada Narodne Republike Kine Narodnooslobodilačka armija Narodna oružana milicija (bez pušačke vatre) |
Univerzitetski studenti Radnici u fabrikama Intelektualci Anarhisti i demonstranti drugi | ||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||
tvrdolinijaši • Deng Sjaoping • Li Peng • Jang Šangkun • Jao Jilin • Li Điping • Čen Sjitong • Či Haošin • Liu Huaking umereni • Žao Zijang • Hju Kili • Bao Tong • Van Li • Zu Činksijan |
vođe studenata • Vuerkaiksi • Čai Ling • Vang Dan • Feng Kondž • Li Lu intelektualci • Lju Sjaobo • Vang Džuntao • Dai Ksing • Hu Dekijan | ||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||
Ukupno: 241 — 2.600 ubijenih 7.000 — 10.000 povređenih |
Opseg vojne mobilizacije i krvoprolića koje je rezultovalo bili su presedan u pekinškoj istoriji, gradu sa bogatom tradicijom popularnih protesta.[6]
Osudivši proteste kao „kontrarevolucionarnu pobunu“, kineska komunistička vlada do danas zabranjuje da se o njima raspravlja u bilo kom obliku ili da se obeležavaju sećanja na njih.[7][8] Zbog nedostatka podataka iz Kine, mnogi aspekti događaja ostali su nepoznati ili nepotvrđeni. Procene broja umrlih su u rangu od nekoliko stotina do nekoliko hiljada.[9]
Demonstranti su bili izazvani u aprilu 1989. smrću nekadašnjeg generalnog sekretara Komunističke partije, Hua Jaobanga, liberalnog reformiste, koji je svrgnut nakon što je izgubio u borbi za prevlast od konzervativaca oko pravca političkih i ekonomskih reformi.[10] Univerzitetski studenti koji su se kretali i okupili se na Tjenanmen trgu zbog žaljenja za Huom takođe su izrazili nezadovoljstva oko inflacije, ograničenih izgleda za karijeru i korumpiranosti partijske elite.[11] Traženo je da vlada bude odgovorna, sloboda štampe, govora i vraćanje radničke kontrole nad industrijom.[12][13] Na vrhuncu protesta, oko milion ljudi je bilo okupljeno na Trgu.[14]
Vlada je na početku zauzela pomirljiv stav prema demonstrantima.[15] Štrajk glađu predvođen studentima obezbedio je podršku demonstrantima širom zemlje i protesti su prošireni na 400 gradova do sredine maja.[16] Naposletku, kineski vrhovni vođa Deng Sjaoping i drugi partijski izvršioci odlučili su se na primenu sile.[17] Partijske vlasti proglasile su vanredno stanje 20. maja, i pokrenuli čak 300.000 vojnika u Peking.[16]
Nakon primene sile, vlada je sprovela brojna hapšenja demonstranata i njihovih podržavaoca, suzbijeni su ostali protesti širom Kine, proterani su strani novinari i sprovedena je striktna kontrola pokrivanja događaja u domaćoj štampi. Policija i unutrašnje bezbednosne snage su pojačane. Zvaničnici koji su gledali sa simpatijama na proteste bili su degradirani ili suspendovani.[18] Žao Cijang je svrgnut u rekonstrukciji partijskog rukovodstva i njega je zamenio Đang Cemin. Političke reforme bile su u velikoj meri obustavljene, a ekonomske reforme nisu nastavljene do južne turneje Denga Sjaopinga 1992.[19][20]
Kineska vlada je, internacionalno, oštro osuđena zbog primene sile protiv demonstranata. Vlade zapadnih država nametnule su ekonomske sankcije i embargo na isporuku oružja.
Tokom 2011. Vikiliks je objavio izveštaje po kojima kineski vojnici nisu pucali na demonstrante.[21]
Reference
uredi- ^ Događaji imenovani po datumu u kineskom jeziku često su kolokvijalno imenovani po broju u mesecu i datumu, praćeni tipom događaja. Tako je uobičajeno kinesko ime za strogo kažnjavanje na protestima iz 1989. („kin: 六四事件“), što je bukvalno (reč po reč) „Šest“ „četiri“ „incident“ („六“ znači šest, „四“ znači „četiri“ i „事件“ znači incident), što se odnosi na incident koji se dogodio Četvrtog u šestom mesecu, drugim rečima, „Četvrtojunski incident“, što je uobičajeni prevod.
- ^ Inside the Square, Cambridge University Press, 2021-04-30, str. 117—121, Pristupljeno 2024-05-18
- ^ "The Gate of Heavenly Peace". Long Bow Group Inc. in collaboration with ITVpp. 1995. Retrieved 15 January 2012.
- ^ Zhao, Ziyang . "The origins of the 1989 Student Movement". Prisoner of the State: The Secret Journal of Premier Zhao Ziyang. Simon & Schuster.. 2009. ISBN 978-1-4391-4938-6.
- ^ „RTS :: Svet :: Godišnjica protesta na Tjenanmenu”. www.rts.rs. Pristupljeno 2024-05-18.
- ^ Vidi Pokret 4. maj iz 1919, Masakr 18. marta iz 1926, Pokret 9. decembar iz 1935 i Incident na Tjenanmenu iz 1976.
- ^ Vogel 2011, str. 634
- ^ AFP (4 June 2009). "China tightens information controls for Tiananmen anniversary". The Age (Australia). Retrieved 3 November 2010.
- ^ Wong, Jan. Red China Blues. Random House. str. 278—.
- ^ Naughton 2007, str. 99
- ^ Pan 2008, str. 274
- ^ Nathan, Andrew J. (2001). „The Tiananmen Papers”. Foreign Affairs. Arhivirano iz originala 6. 7. 2004. g. Pristupljeno 3. 11. 2010.
- ^ Tiananmen Square, 1989: The Declassified History; George Washington University
- ^ Zhao, D. p. 171
- ^ Saich 1990, str. 121
- ^ a b Thomas 2006.
- ^ Miles, James (2 June 2009). "Tiananmen killings: Were the media right?". BBC News. Retrieved 15 January 2012.
- ^ Miles 1997, str. 121–28.
- ^ -{"The Consequences of Tiananmen", Andrew J. Nathan.
- ^ Goodman, David S. G. (1994). Deng Xiaoping and the Chinese revolution. Psychology Press. str. 112. ISBN 978-0-415-11252-9.
- ^ Masakra nije bilo („Politika”, 17. septembar 2016)
Literatura
uredi- Miles, James A. R. (1997). The Legacy of Tiananmen: China in Disarray. University of Michigan Press. str. 121—28. ISBN 978-0-472-08451-7.
- Naughton, Barry (2007). The Chinese Economy: Transitions And Growth. Mit Press. str. 99—. ISBN 978-0-262-64064-0.
- Saich, Tony (1990). The Chinese People's Movement: Perspectives on Spring 1989. M.E. Sharpe. str. 121—. ISBN 978-0-87332-746-6.
- Vogel, Ezra F. (2011). Deng Xiaoping and the Transformation of China. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-05544-5.
- Pan, Philip P. (2008). Out of Mao's Shadow: The Struggle for the Soul of a New China. Simon & Schuster. str. 274. ISBN 978-1-4165-3705-2.
- Wong, Jan. Red China Blues. Random House. str. 278.
- Binyan, Liu; Ruan Ming and Xu Gang (1989). Tell the World: What happened in China and Why. New York: Random House. ISBN 978-0-394-58370-9. OCLC 20392647.
- Black, George; Robin Munro (1993). Black Hands of Beijing: Lives of Defiance in China's Democracy Movement. New York: John Wiley. ISBN 978-0-471-57977-9. OCLC 243766880 27186722.
- Calhoun, Craig C.; Jeffrey N. Wasserstrom and Elizabeth Perry (Editors) (1994). „Science, Democracy, and the Politics of Identity”. Popular Protest and Political Culture in Modern China. Westview Press. str. 140—7. ISBN 978-0-8133-2042-7. OCLC 30623957.
- Cunningham, Philip J. (2010). Tiananmen Moon: Inside the Chinese Student Uprising of 1989. Rowman & Littlefield Publishers, Inc. ISBN 978-0-7425-6673-6.
- Oksenberg, Michel; Sullivan, Lawrence R.; Lambert, Marc, ur. (1990). Beijing Spring, 1989: Confrontation and Conflict: The Basic Documents. Qiao Li. M.E. Sharpe. ISBN 978-0-7656-4057-4. Pristupljeno 2. 7. 2013.
- Salisbury, Harrison (1992). The New Emperors: China in the Era of Mao and Deng. New York: Avon. ISBN 978-0-380-72025-5. OCLC 28306886.
- Spence, Jonathan D. (1999). „Testing the Limits”. The Search for Modern China. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-97351-8. OCLC 39143093 59383489.
- Thomas, Antony (2006). The Tank Man (Video). PBS. Pristupljeno 2. 7. 2013.
- Wong, Jan (1997). Red China Blues: My Long March from Mao to Now (Trade paperback, 416 pages izd.). Doubleday. ISBN 978-0-385-48232-5. OCLC 37690446.
- "Deng Is Said to Have Backed Tiananmen Violence" article by Michael Wines and Andrew Jacobs in The New York Times 4 June 2010
- Wu, Renhua (2009). 六四事件中的戒严部队 [Military Units Enforcing Martial Law During the June 4 Incident] (na jeziku: Chinese). Hong Kong: 真相出版社. ISBN 978-0-9823203-8-9. Arhivirano iz originala 17. 10. 2007. g. Pristupljeno 16. 7. 2013.
- Zhang, Liang (2001). Nathan, Andrew; Link, Perry, ur. The Tiananmen Papers. Public Affairs. ISBN 978-1-58648-122-3. Review and synopsis of the book is in the journal Foreign Affairs at The Tiananmen Papers
- Zhang, Liang (pseudonym) (2001). June Fourth: The True Story (na jeziku: Chinese). Xianggang: Ming jing chu ban she. ISBN 978-1-58648-122-3. OCLC 243498894 46859114 50791624 60716940.
Spoljašnje veze
uredi- Kapija rajskog mira — dokumentarac sa trajanjem igranog filma i brojni arhivski dokumenti
- Tajni snimci kineskog premijera kritikujući strogo kažnjavanje na Tjenanmenu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. novembar 2020) – Radio Francuska internacionala
- "The Tank Man", 2006 PBS dokumentarac
- BBC's „Svedočeći Tjenanmen: Čišćenje trga“ sa iskazima očevidaca Tjenanmena
- Tjenanmen trg, 1989, Istorija sa skinutom oznakom poverljivosti
- Tjenanmen dosijei i video-klipovi (jezik: francuski)