Ptice na Antarktiku

Na Antarktiku živi oko 20 vrsta ptica. Za vreme kratkog leta doleću i ptice iz severnijih krajeva. Skoro sve ptice sleću na vodu i u njoj se hrane. Od ptica koje žive na moru najvažniji su pingvini kojih ima 17 vrsta. Ove ptice nemaju prava krila jer su im ona preobraćena u peraje i pokrivena perjem. Pomoću peraja plivaju. Na kopnu su uspravni. Po snegu se brzo kreću i to u ležećem položaju, pri čemu se pomažu perajima. Pingvini spadaju među najotpornija živa bića na Zemlji. Lako podnose i najniže temperature, orkanske vetrove i druge nepovoljnosti antarktičkog podneblja. Sve vrste pingvina žive u velikim kolonijama koje broje od 500.000 do 750.000 članova.

Od 17 vrsta koliko je do danas utvrđeno najznačajnije su dve vrste: bradati i carski pingvini. Veoma su ljubopitljivi, odvažni i preduzimljivi. Gnezde se na najvetrovitijim mestima, odnosno na šljunku ogolićenom vetrom. Zimu provode na okeanskoj pučini, daleko na severu, van granica morskog leda. Retke sante leda pružaju im priliku za odmor ukoliko uspeju da se na njih popnu. U ovo doba godine oni žele da budu na kopnu do koga nije lako doći. Na kopno će se popeti samo onaj koji odabere pravi trenutak i pravi talas. Početkom proleća svi pingvini su na kopnu zbog parenja. Najveća kolonija pingvina na svetu je ostrvo Zavodovski. Tu se razmnožava oko dva miliona bradatih pingvina i svi oni imaju dobar razlog što dolaze baš tamo. Ostrvo Zavodovski je aktivni vulkan. Toplota iz kratera i okolnih dimnjaka topi led i stvara povoljne uslove za razmnožavanje pingvina.

Kraljevski pingvini su dvostruko veći od bradatih pingvina. Teški su i po 50 do 80 kg. Ova vrsta živi u velikim kolonijama, ali mahom u vreme gnezdenja. Kolonija kraljevskih pingvina obično je vrlo daleko od ivice leda. Zimi kolonija može da bude udaljena i preko sto kilometara, ali kako protiče leto i kako se led topi ivica leda je bliža koloniji. Kraljevski pingvini najbolje podnose ekstremne uslove života na Antarktiku, stoje na zaleđenom moru i odolevaju silini antarktičke oluje. Stiskaju se jedni uz druge jer samo tako mogu da podnesu zimske mesece. Stalno se menjaju na određenim mestima u gomili da bi izdržali siloviti ledeni vetar. Preživljavaju samo zahvaljući tome što je Antarktik okružen velikim Južnim okeanom i zemaljske grabljivice ne mogu do njih da dopru. Za razliku od arktičkih životinja, ovim pingvinima ne preti opasnost od medveda. U leto mladunci dobijaju perje i spremni su za svoje prvo plivanje. Roditelji u mnoštvu od oko 60.000 pingvina traže svoje mladunce, dozivaju ih i hrane sa napola svarenom ribom. Odrasli pingvini su toliko puni hrane da se jedva kreću, ali pošto im ne prete grabljivice, oni nigde i ne žure. Roditelji se smenjuju u potrazi za hranom. Već u jesen formira se novi led i pingvini se spremaju za još jednu paklenu zimu na ledenim morima.

Makaron je pingvin severnog oboda Antarktika. Malo ih odlazi južnije od Antarktičkih ostrva. Ovde oni čine 50% svih morskih ptica. Iako je Antarktik u najvećem delu ne naseljen, postoje jedna, dve oaze koje vrve od života. Nakon zime provedene u lutanju oko severnih granica južnog okeana makaron pingvini se vraćaju sa izvanrednom tačnošću. Prvi stižu mužjaci a nedelju dana kasnije i ženke. Za samo deset dana postaje tesno. Na početku parenja bučno se prepiru, ne bi li svaki par uspeo da sebi obezbedi dovoljno mesta. Makaroni su najbučniji i najnezgodniji od svih pingvina. Kada ženka pronađe mužjaka sledi ritualno pozdravljanje i doterivanje. Deset dana kasnije ženka je izlegla dva jaja, ali će jedno od njih, manje i tamnije skoro uvek biti odbačeno. Bele obalske ptice sakupljaju odbačena jaja po koloniji i tokom leta jedu izmet pingvina i odbačena jaja. Ove su jedne od retkih ptica koje se ne oslanjaju na okean kao izvor hrane. One su potpuno orijentisane na kopno.

Celokupan živi svet na Južnoj Džordžiji, makaroni pingvini, morski slonovi, albatrosi pa čak i trava, sve je ograničeno spoljnim obodom Antarktika. Dalje na jugu svet je suroviji, tamo vlada led ali, dolaskom proleća postaje malo toplije. More se donekle odmrzava i vraćaju se životinje koje su prilagođene životu na ledenom jugu.

Veći de Antarktika je i dalje okovan morem leda, ali kako dani postaju duži tako se i led povlači. Prvo se oslobađa Antarktičko poluostrvo, oblast kontinenta koji se pruža ka severu. Tokom par meseci moguće je dopreti do obala kontinenta sa mora. Antarktik nije nigde tako lep. Ali i usred leta, samo dva procenta kontinenta oslobađe se leda, i to uglavnom ovde. Nijedna od ovih morskih životinja neće dospeti do kamenitih padina dok se more ne odmrzne. Među prvima su pingvini. Jaja su položena u novembru, mesec dana pošto su pingvini stigli na Južnu Džordžiju. Gnezdo se pravi od nešto malo oskudne vegetacije i sitnog kamenja. Posle pet nedelja inkubacije pilići počinju da probijaju ljusku. Razvijaju se oba jaja i roditelji ih tri nedelje štite, smenjuju se u donošenju ribe i planktona. To je teško jer moraju svaki put da savladaju snežnu padinu.

Dalje na jugu iza mase lomljenog ostaju kilometri zimskog leda koji se još nije razlomio. Retka su stvorenja koja mogu preći preko tih oblasti i stići dalje na jug, ali jedni nisu uspevali - obalski pingvini. Razmnožavaju se južnije od bilo kojih drigih pingvina, oni ne čekaju da se led razlomi. Pešače i do sto kilometara da bi stigli na svoje mesto za parenje. Antarktičko leto je zaista veoma kratko, zato moraju da požure.

Pingvini su životinje koje se ne plaše ljudi. Kako su uz to veoma ljubopitljivi to su bili predmet lakog, masovnog lova. Ljudi su ih lovili nešto zbog sala, ali naročito zbog veoma lepog krzna. Tako su početkom 20. veka mnoge kolonije uništene.

Gotovo jedine ptice koje tokom zime same lete preko okeana u potrazi za hranom su albatrosi. Već u septembru, početkom proleća albatrosi se vraćaju sa mora. Okupljaju se u kolonijama od po nekoliko hiljada i odgajaju mladunce. Parovi koji su se parili prethodne sezone, ponovo su zajedno, koriste isto gnezdo koje su i ranije koristili, sa malom popravkom i tako po 20 godina. Dve nedelje nakon sletanja na kopno, ženka izleže jaje, a naradnih 70 dana oni se smenjuju ležeći na njemu. Dok jedno greje jaje, drugo je u potrazi za hranom i preći će na hiljade kilometara u toj potrazi. Većina albatrosa se gnezdi u kolonijama, dok druga vrsta više voli usamljenost.

Svetlosivi albatrosi se poslednji vraćaju na ostrvo. Prvi stižu mužjaci. Onaj koji nema partnerku doziva ženke koje pristižu. Kada se sastave klimaju glavom i igraju, zatim sledi njihov savršeno usklađeni ritualni let.

Tokom dana nebo pripada albatrosima, a noću na ostrvo stižu druge, bučnije i živahnije ptice. Hiljade malih burnica uznemireno lete u mraku oko litica. Samo na ostrvu Južna Džordžija ima oko 22 miliona njihovih gnezda. Tako male, burnice su ranjive. Radi bezbednosti svojih mladunaca koji su bez odbrane tokom dana gnezda prave u udubljenjima.

Napolju se okupljaju belobrade burnice. Par brani prostor oko svoje rupe koja može biti i do dve metra ispod nivoa trave. Mladi su bezbedni u rupi dva meseca. Svakog drugog dana jedan od roditelja dolazi da ih nahrani mesom lignji i planktonom. Pre zore svi odrasli odlaze sa obale na otvoreni okean.

Snežna burnica je manja od goluba. Ona leti preko leda koji se nikad ne otapa na visini do 3000m sve do ledenih vrhova Antarktika. Led je debljine nekoliko kilometara i prekriva čitave planinske masive, najviši vrhovi probijaju se kroz led. Ova mala ostrva kamena, izolovana u moru leda, dragocena su koliko i oaze u pustinji. Samo dva procenta kontinenta je bez leda i skoro sva ta područja se nalaze blizu obale, ali snežna burnica kao i ostale antarkičke ptice ne može da leže jaja na ledu. Zato je spremna na dug let da bi pronašla golu stenu, jedno od njihovih gnezda pronađeno je na vrhu snežne granice na 232 km od obale. Snežna burnica donosi život ovom najbeživotnijem delu naše planete. One se razmnožavaju južnije od bilo koje druge ptice. Čim vetar oduva snežne naslage sa planinskih vrhova njih zaposeda snežna burnica. Njihov odlazak označava početak proleća na dalekom jugu.