Raš i Kule

Raš i Kule je srpsko selo u sjevernoj Albaniji u okrugu Skadra. Nastalo je spajanjem nekada 2 sela Raš i Kule.

Godine 1933. ova bratstva su naseljavala Raš: Roganović (5 kuća), Bjelanović-Marković (2 kuće), Krstović (2 kuće), Uskoković (2 kuće), Racković (1 kuća), Krkotić (1 kuća), Malisori (Albanci, 2 kuće). Kule su naseljavali ova bratstva: Rešetar (6 kuća), Bašanović (3 kuće), Milogorić (1 kuća), Malisori (1 kuća).

Ivan Jastrebov je pisao o ovom selu i ovdašnjem nekadašnjem manastiru Sv. Jovana krstitelja, po selu prozvan i manastir Sv. Jovana Raškog, koji je bio predmet spora pravoslavaca i katolika. Ruševine manastira se nalaze na putu od Skadra ka Drivastu, sa lijeve strane, na sat od puta, u podnožju planine Maraj, kod sela Raš i u blizini sela Vraka. Nepoznato je kada je manastir i podignut i porušen. Svakako je podignuta mnogo prije Stefana Nemanje. Širina crkve je 16 lakata, dužina 2 lakata i 9 lakata u visinu. Pored crkve je staro groblje. I crkva i groblje su opasani 1869. g. zidom o trošku uprave, radi otklanjanja ponovnih rasprava katolika i pravoslavnih oko te crkve. Hekar je opisao jednu epizodu tih razdora 1855. g. i dao je pravo katolicima na tu crkvu jer su mu pravoslavci sela Vrake skorašnji doseljenici iz Crne Gore, dok su mu katolici od davnina upravljali tom crkvom. Jastrebov smatra da je Heker tendenciozan i da gotovo iskrivljuje istinu u korist katoličke ideje.

Po Jastrebovu u selu Rašu nikada nije bilo niti je tada bilo katolika. Stanovnici su od pamtivijeka pravoslavci, kao i u selima Vraka, Borič i Koplik. Marijan Bolica u svom opisu Donje Zete (skutarskog sandžaka) pominje spominje ona mjesta zajedno sa selima u kojima su živjeli pravoslavci (de rito serbiano). Po njemu je tada u selu Rašu bilo 40 kuća. Ni tada ni u doba Jastrebova tu nije bilo ni jedne katoličke kuće. Žitelji Koplika, koji su se poturčili, bili su u tom sporu sa katolicima oko raške crkve, na strani pravoslavaca. Njihovi djedovi i predjedovi u blizini sela Raša, uvijek su tu crkvu smatrali pravoslavnom. Na nju su gledali i kao na svoju sopstvenu. I skadarski starci Turci su bez okolišanja svjedočili da je ta crkva uvijek bila dobro hrišana pravoslavne vjere i da su katolici odnedavno počeli iskazivati pretenzije na nju, i to spram uticaja jezuita koji su htjeli da tu osnuju svoj manastir.

Kao dokaz svojih prava, katolici su navodili da je pored te crkve sahranjeno nekoliko katolika. To su bili katolici koji su bili ubijeni blizu crkve, ali koji su bili žitelji udaljenih mjesta. Nije bilo lako nositi mrtve njihovim kuama, a ruševine hrišanske crkve sa hrišanskim grobljem su bile u blizini. Tih par grobova su se nalazili izvan srpskog groblja i bez ikakvih natpisa i valjanih ploča, dok se na srpskim grobovima još vide ostaci ploča i nazpisa koje je uništila ruka zlobnika.

Da je raški manastir bio pravoslavni dokazuje i bula pape Inoćentija VI, u kojoj on 26. oktobra 1356. - dajui na znanje baleškom (Bolaenzi) episkopu o tome da je manastir Sv. Jovana, koji se nalazi u Drivastskoj eparhiji u rašskoi imperii, opustio i gotovo sasvim propao zahvaljujui šizmaticima te imperije nakon što je posljednji iguman Andrej umro u Rimu kao katolik - nalaže ovome episkopu da on počne njime upravljati i da nastani tamo nekoliko monaha. Ne zna se šta je baleški episkop o tom pitanju uradio, ali manastir je nastavio da bude u rukama pravoslavnih monaha i 1376. g., iako Papa Grigorije XI (kod Jastrebova pogrešno stoji VI) u svojoj buli iz te godine piše dubrovačkom arhiepiskopu da se postara da za manastir Sv. Jovana nađe sposobnog i dostojnog starješinu. Izgleda mu tu nije pošlo za rukom. I 1442. g. taj manastir je pod upravom pravoslavaca što se vidi iz kapitulacije kada su se žitelji Dribasta dobrovoljno pokorili vlastima Venecije. U njoj se izražava zahtjev da njihov manastir Sv. Jovan de stole, a na drugom mjestu de Stoya (po imenu polja na kojem se manastir nalazi) zadrži svoje granice da bi rezidencija pravoslavnog vladike bio grad Ptista (Ptista). To mjesto je na putu iz Koplika preko Kamenice sa desne strane u Kastratima. U doba Jastrebova su tamo samo ruševine. Postoji predanje da su iz tog mjesta potekli svi popovi iz Zete. Manstir je nakon smrti posljednjeg srpskog cara prepušten sudbini na volju. Pravoslavni monasi su se odali politici i zanemaruju manastir. Sinovac Skenderbega, Hamza, opustošio je sve oko Drivasta i Štojsko polje. Nije poštedio ni manastir koji je tada padao u zapuštenost zahvaljujui intrigama latinske propagande.