Sabranost pažnje na dah ili svesnost disanja (pali: ānāpānasati, sanskrt: ānāpānasmṛti) je jedan od najpoznatijih primera budističke meditacije. To je meditativna tehnika u kojoj se centar pažnje vezuje za osećaje koji se javljaju pri udahu i izdahu.[1]

Budino učenje uredi

Od svih tehnika budističke meditacije, sabranost na dah ima fundamentalnu važnost. Prema Budinom učenju, ovo motrenje usredotočeno na disanje dovodi do smirenja, uzvišenosti, blagosti i sreće, "neposredno izaziva iščezavanje svih loših misli i smiruje duh."[2] Buda je upravo ovu tehniku preporučivao kao glavno sredstvo postizanje budnosti.

Monasi, jedna stvar kada je negovana i često praktikovana donosi veliki plod i korist. Koja je to stvar? Sabranost pažnje na dah.[3]

Ovako počinju Budine upute o svesnosti disanja:

A kako to razvijanje i negovanje sabranosti pažnje na dah donosi veliki plod, veliku korist? Tako što monah ode u šumu, u podnožje nekog drveta ili u praznu kolibu; seda nogu prekrštenih, tela uspravnog i ustali svoju pažnju pred sobom; neprekidno sabran, on udiše i, neprekidno sabran, on izdiše. Kada načini dug udah, on zna: ‘Ovo je dug udah’; ili kada načini dug izdah, on zna: ‘Ovo je dug izdah’. Kada načini kratak udah, on zna: ‘Ovo je kratak udah’.[4]

Buda je ovu metodu poredio sa kroćenjem divljeg govečeta:

Pretpostavimo da neki čobanin želi da ukroti govedo othranjeno mlijekom divlje krave. On će ga vezati podalje od stada konopom za stup učvršćen u zemlju. Sada govedo može da trza konop na sve strane, ali pošto ne može da umakne, konačno će sjesti ili se ispružiti pored stupa. Isto tako i isposnik kad odluči da ukroti vlastiti duh, koji je dugo vremena bio raspušten i slijedio mamce vida, sluha, njuha, ukusa, opipa i mišljenja, jer su to bili predmeti kojima se sitio i tažio — sada treba da svoj duh odvoji od tih predmeta, da ga odvede u šumu ili u podnožje stabla ili na neko samotno mjesto i da ga tamo veže za stup udisanja i izdisanja konopom pažnje. Tada njegov duh može da se trza na sve strane, ali kad više ne može doći do predmeta na koje je ranije bio naviknut, jer ne može da prekine konop pažnje i pobjegne, onda će se spustiti i staložiti uz predmet kontemplacije, obuzet stanjem pristupnog ili potpunog zadubljenja.[2]

On sabranost na dah naziva „Tatagatino boravište”, jer ju je često praktikovao i posle probuđenja, boraveći u izolaciji, duboko u šumi.[5]

Literatura uredi

  • Kovačević, Branislav (2014). Ovako sam čuo: Budino učenje na osnovu izvora u Pali kanonu. Novi Sad–Beograd. 

Izvori uredi

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi