Saio
Saio (斎王), poznata i kao "Icuki no Miko"(いつきのみこ), bila je neudata rođaka japanskog cara koja se od kraja 7. do 14. veka slala u Ise kako bi služila u tamošnjem velikom svetilištu. Saio je imala zvaničnu rezidenciju, poznatu kao Saiku (斎宮), oko 10 km severozapadno od svetilišta a čiji se ostaci danas nalaze u gradu Meiva u prefekturi Mije.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/66/Saio.jpg/220px-Saio.jpg)
Saio se u svešteničku službu slala u adolescentskom dobu a u Saikju je boravila sve do smrti ili abdikcije cara koji ju je poslao (mada su postojali i izuzeci poput smrti bliskog rođaka). Biti saio se smatrala velikom čašću, isto kao što je bila i velika čast oženiti se jednom bivšom saio.
Poreklo
urediSudeći po japanskoj legendi pre dve hiljade godina uzvišena Jamatohime no mikoto, ćerka cara Suinina, zaputila se ka planini Miva (prefektura Nara) u potrazi za odgovarajućim mestom gde bi mogla da poštuje i klanja boginji Amaterasu.[1] Potraga je trajala 20 godina i vremenom je dovela do Isea (prefektura Mije) gde i danas postoji hram.[2] Zahvaljujući ovom putovanju Jamatohime je proširila kult boginje Amaterasu u carskoj palati koja se tada nalazila u provinciji Jamato.
Po zapisima hronike Manjošu, prva Saio koja je služila u Iseu bila je princeza Oku, ćerka cara Tenmua, tokom Asuka perioda japanske istorije. Saio se pominje i u poglavljima dela Priča o Gendžiju, kao i u Pričama iz Isea (Ise monogatari).
U 13. veku Džien u svom delu Gukanšo zapisuje da je tokom vladavine cara Suinina, prva visoka sveštenica (saigu) postavljena na dužnost u hramu Ise.[3] Hajaši Gaho tokom 17. veka u delu Nihon odai ičiran zapisuje da je od vremena Suininove vladavine ćerka cara uvek, po pravilu, postavljana na poziciju visoke sveštenice osim u slučaju kad car nije imao ćerku zbog čega bi to mesto zauzimala ćerka bliskog rođaka.[4]
Uloga
urediUloga žena koje su postavljene kao saio bilo je da u ime cara služe kao visoke sveštenice u hramu Ise ispunjavajući ulogu koju je sebi postavila Jamatohime no mikoto. Godišnje je obavljala tri rituala koje su obezbeđivali mir i sigurnost u zemlji a u junu i novembru bila je zadužena za Cukinamisai festival u hramu. U septembru obavljala je dužnosti mna festivalu Kanamesai gde je uz ponudu bogovima obezbeđivala bogatu i uspešnu žetvu.[5]
Tokom ostatka godine Saio je živela u Saikuu, malom mestu do 500 ljudi na 10 km od Isea. Život u ovom mestu bio je pretežno miran i dane bi obično provodila pišući Vaka pesme, recitujući poeziju po brodovima, sakupljajući školjke po obali plaže Ojodo sve do poziva za povratak u Kjoto.[5]
Odabir
urediKada car (ili određeni rođak) umre ili abdicira sa trona, kada je potrebnao dređena politička pomoć ili nešto sličnog karaktera Saio je mogla biti pozvana da se vrati u carsku prestonicu gde bi preuzela neke druge dužnosti. U tom slučaju novi car bira novu saio među ćerkama ili neudatim rođakama gde bi izbor doneo konsultovajući predviđanja na spaljenom oklopu kornjače ii kostima jelena. Nova saio bi se zatim povrgla periodu pročišćenja i sa pratnjom od 500 ljudi stacionirala u Saikuu a obavezom da tamo ostane sve do poziva natrag. Nakon izbora za novu Saio, stara saio i njena pratnja bi se vratili u predstonicu da nastave svoj život kao deo carskog dvora. Saio bi često pri odlasku bila veoma mlada, neretko i dete pa bi se po povratku u prestonicu vratila u svom adolescenskom dobu, tj mako mlada žena u ranim dvadesetim godinama. Smatralo se velikom čašću oženiti se bivšom saio jer bi njen boravak u Saikuu povećao njen status na dvoru.
Put za Saiko
urediNakon što je za novu prestonicu izabran Heijan-kjo (današnji Kjoto) 794. godine put visoke sveštenice za Sajku je izgledao na sledeći način:
Povorka bi započela svoj put sa mesta danas poznatog kao oblast Arašijama na zapadnoj strani Kjota. Tokom Hejan perioda princeza bi nešto ranije boravila u hramu Nonomija kako bi prošla proces pročišćenja i to bi trajalo oko godinu dana.[6] Savremeni festival koji se održava u Japanu rekonstruiše ovaj put po uzoru na sačuvane crteže sa starih svitaka. Put bi se od hrama nastavio do mosta Kogecu-kjo u Arašijami.[traži se izvor]
Sa 500 učesnika od Kjotoa do Saikua u to vreme to bi bila najveća povorka u zemlji. Celo putovanje je trajalo šest dana i peć noći. Od carske prestonice putovali bi ka istoku preko prolaza Suzuka koji je tada bio najteži deo putovanja. Nakon prelaska i te deonice povorka se okreće ka jugu ka regiji Ise gde bi vremenom došli do reke Kušida. Odate bi Saio izvršila poslednji ritual pročišćenja pre prelaska reke i zatim nastavila kraću distancu do konačnog odredišta u Saikuu.[7]
Nakon dolaska očekivalo se da Saio ostane na svojoj poziciji sve dok car ne umre ili abdicira, kao i u slučaju smrti bliskog rođaka. Pri povratku u Kjoto povorka se vraća potpuno drugim putem, kroz planine do Nare, preko obala Osake gde bi obavila završne ceremonije pre konačnog dolaska u prestonicu.
Poznate saio iz japanske književnosti
urediPrinceza Oku
urediU hronici Manjošu zapisana je priča o prvoj Saio koja je služilau hramu Ise. Ona je bila ćerka cara Tenmua, japanskog 40 cara. Nakon što su princeza Oku i njen brat prošli kroz incident Džinšin, Oku je postala saio. Kada je njen brat usmrćen zbog izdaje 686. godine, Oku je razrešenadužnosti i mogla je da se vrati u Japan. Pre svoje smrti u 41 godini, Oku ostatke svog brata ostavlja u hramu na planini Futakami.[8]
Princeza Jošiko
urediU Priči o Gendžiju isprilana je priča o Rokudžo-no-mijasudokoro, za koju se veruje da je bila princeza Jošiko, koja je služila kao saio u periodu od 936. do 945. godine. Ona je postala saio u svojoj 8 godini a u hramu je služila 9. Nakon povratka u prestonicu postaje jedna od konkubina cara Murakamija i rađa princezu Noriko. U Kjotu je uživala reputaciju kao osoba puna života koja se posvetila vaka poeziji i muzici. Po priči zaljubila se u princa Gendžija ali zbog njene ljubomorne prirode dovela je do smrti dve njene rivalke. Kada je njena ćerka izabrana da služi kao saio u 13 godini, Rokudžo no mija je odlučila da joj se pridružiu Saikuu kako bi udaljena uspela da prevaziđe svoja osećanja prema Gendžiju.[8]
Princeza Jasuko
urediLjubavna priča Arive no Narihire i 31 saio, poznate i kao princeze Jasuko (služila kao saio od 859. do 876.), zapisana je u 69 poglavlju Priče iz Isea. Ariva no Narihira, poznat po lepoti i dobrom izgledu oženio se rođakom princeze Jasuko ali po susretu u Saikuu, njih dvoje su se zaljubili. Sastali su se ispod drveta bora na obalama Ojodo luke gde su otkrili svoja osećanja prema drugome i obećali da će se ponovo sresti sledeće noći. Ipak ovaj sastanak bio je i poslednji jeer je Narihira sledećeg dana morao da ode za provinciju Ovari ali se smatra da je tokom ove kratke veze Jasuko uslepa da zatrudni i rodi dete.[9]
Kraj saio sistema
urediNije tačno određeno kada je saio sistem napušten ali se pretpostavlja da se to desilo tokom političkih previranja u Nanbokučo periodu kada su postojala dva carska dvora u Kjotu i Jošinu. Od tada ovaj sistem slabi i konačno prestaje da postoji dok Saiku postaje samo još jedno obično selo koje živi od sadnje pirinča. Iako je kao mesto ostalo aktivno do današnjeg dana, niko nije znao tačnu lokaciju starog mesta sve dok 1970. godine nisu otkrivene iskopine. Nakom pronalaska izgrađen je moderan muzej u kome se volonteri drže predavanja posetiocima iz celog Japana. Iako je većina nalazišta otkrivena, jedan deo počiva ispod železničkih šina i nedostupan je za dalje istraživanje. Nešto kasnije, tokom 90tih godina 20. veka rekonstruisana je i jedna sala koristeći tradicionalne tehnike izgradnje. Ona se sada nalazi 200 metara od glavnog pronalazišta i deo je obavezne posete turista.
Festivali
urediU Japanu se na godišnjem nivou održava Aoi macuri, jedan od tri glavna festival koji održava grad Kjoto i koji rekonstrruiše putovanje saio ka hramu Šimigamo tokom Hejan perioda. Festival se održava svakog 15. maja a 2006. učestvovalo je 511 ljudi koji su se obukli u tradicionalnu odeću tog perioda i uz 40 konja i krava nalazili u koloni dugačkoj 800 metara. Drugi festival poznat kao Saio macuri održava se u gradu Meiva u prefekturi Mije prvog vikenda juna svake godine. Prvi put je održan 1983. i rekonstruiše putovanje saio ka njenom boravištu u Saikuu u blizini hrama Ise. U njemu više od 100 ljudi, obučenih u tradicionalnu odeću iz Hejan perioda pešači starim putem sve do Saiku muzeja koji je konačna destinacija povorke.
Lista saioa
urediNakon što je car Tenmu uveo sistem saioa, sledeće žene su služile kao sveštenice u svetilištu Isea:
Saio[10] | ||||||
---|---|---|---|---|---|---|
Datum | Saio | Japanski naziv | Rođene/ Umrle | Imenovao | Odnos sa carem | |
673–686 | Princeza Oku | 大来皇女 | 661–701 | Tenmu | Ćerka | |
698–701 | Princeza Taki | 多紀皇女 | ?–751 | Monmu | Tetka | |
701–706? | Princeza Izumi | 泉内親王 | ?–734 | Monmu | Daleka rođaka | |
706–707? | Princeza Takata | 田形内親王 | ?–728 | Monmu | Tetka | |
715?–721 | Princeza Kuse | 久勢女王 | Genšo | Nepoznato | ||
721–730? | Princeza Inoe | 井上内親王 | 717–775 | Šomu | Ćerka | |
744?–749 | Princeza Agata | 県女王 | Šomu | Nepoznato | ||
749–756? | Princeza Ojake | 小宅女王 | Koken | Daleka rođaka | ||
758–764? | Princeza Jamao | 山於女王 | Džunin | Nepoznato | ||
772–775? | Princeza Sakahito | 酒人内親王 | 754–829 | Konin | Ćerka | |
775?–781? | Princeza Kijoniva | 浄庭女王 | Konin | Daleka rođaka | ||
782–796 | Princeza Asahara | 朝原内親王 | 779–817 | Kanmu | Ćerka | |
796–806 | Princeza Fuse | 布勢内親王 | ?–812 | Kanmui | Ćerka | |
806–809 | Princeza Ohara | 大原内親王 | ?–863 | Heizei | Ćerka | |
809–823 | Princeza Jošiko | 仁子内親王 | ?–889 | Saga | Ćerka | |
823–827 | Princeza Udžiko | 氏子内親王 | ?–885 | Džuna | Ćerka | |
828–833 | Princeza Jošiko | 宜子女王 | Džuna | Nećaka | ||
833–850 | Princeza Hisako | 久子内親王 | ?–876 | Ninmjo | Ćerka | |
850–858 | Princeza Jasuko | 晏子内親王 | ?–900 | Montoku | Ćerka | |
859–876 | Princeza Jasuko | 恬子内親王 | ?–913 | Seiva | Sestra (različite majke) | |
877–880 | Princeza Satoko | 識子内親王 | 874–906 | Jozei | Sestra (različite majke) | |
882–884 | Princeza Nagako | 掲子内親王 | ?–914 | Jozei | Tetka | |
884–887 | Princeza Šigeko | 繁子内親王 | ?–916 | Koko | Ćerka | |
889–897 | Princeza Motoko | 元子女王 | Uda | Daleka rođaka | ||
897–930 | Princeza Jasuko | 柔子内親王 | ?–959 | Daigo | Sestra (ista majka) | |
931–936 | Princeza Masako | 雅子内親王 | 909–954 | Suzaku | Sestra (različite majke) | |
936 | Princeza Sajoko | 斉子内親王 | 921–936 | Suzaku | Sestra (različite majke) | |
936–945 | Princeza Jošiko | 徽子女王 | 929–985 | Suzaku | Nećaka | |
946 | Princeza Hanako | 英子内親王 | 921–946 | Murakami | Sestra (različite majke) | |
947–954 | Princeza Jošiko | 悦子女王 | Murakami | Nećaka | ||
955–967 | Princeza Rakuši | 楽子内親王 | 952–998 | Murakami | Ćerka | |
968–969 | Princeza Sukeko | 輔子内親王 | 953-992 | Murakami | Ćerka | |
969–974 | Princeza Tadako | 隆子女王 | ?–974 | Princ Akiakira | Ćerka | |
975–984 | Princeza Noriko | 規子内親王 | 949–986 | Murakami | Ćerka | |
984–986 | Princeza Saiši | 済子女王 | Princ Akiakira | Ćerka | ||
986–1010 | Princeza Kjoši | 恭子女王 | 984–? | Princ Tamehira | Ćerka | |
1012–1016 | Princeza Masako | 当子内親王 | 1001–1023 | Sandžo | Ćerka | |
1016–1036 | Princeza Senši | 嫥子女王 | 1005–1074 | Princ Tomohira | Ćerka | |
1036–1045 | Princeza Nagako | 良子内親王 | 1029–1077 | Go-Suzaku | Ćerka | |
1046–1051 | Princeza Jošiko | 嘉子内親王 | c.1030–? | Go-Reizei | ||
1051–1068 | Princeza Tagako | 敬子女王 | Go-Reizei | |||
1069–1072 | Princeza Tošiko | 俊子内親王 | 1056–1132 | Go-Sandžo | ||
1073–1077 | Princeza Acuko | 淳子女王 | Širakava | |||
1078–1084 | Princeza Jasuko | 媞子内親王 | 1076–1096 | Širakava | ||
1087–1107 | Princeza Jošiko | 善子内親王 | 1077–1132 | Horikava | ||
1108–1123 | Princeza Aiko | 恂子内親王 | 1093–1132 | Toba | ||
1123–1141 | Princeza Moriko | 守子女王 | 1111–1156 | Sutoku | ||
1142–1150 | Princeza Jošiko | 妍子内親王 | ?-1161 | Konoe | ||
1151–1155 | Jošiko | 喜子内親王 | Konoe | |||
1156–1158 | Princeza Asako | 亮子内親王 | 1147–1216 | Go-Širakava | ||
1158–1165 | Princeza Jošiko | 好子内親王 | 1148–1192 | Nidžo | ||
1165–1168 | Princeza Nobuko | 休子内親王 | 1157–1171 | Rokudžo | ||
1168–1172 | Princeza Acuko | 惇子内親王 | 1158–1172 | Takakura | ||
1177–1179 | Princeza Isako | 功子内親王 | 1176-? | Takakura | ||
1185–1198 | Princeza Sajoko | 潔子内親王 | 1179-after 1227 | Go-Toba | ||
1199–1210 | Princeza Sumiko | 粛子内親王 | 1196-? | Cučimikado | ||
1215–1221 | Hiroko | 熙子内親王 | 1205-? | Džuntoku | ||
1226–1232 | Princeza Tošiko | 利子内親王 | 1197–1251 | Go-Horikava | ||
1237–1242 | Princeza Teruko | 昱子内親王 | 1231–1246 | Šidžo | ||
1244–1246 | Princeza Akiko | 曦子内親王 | 1224–1262 | Go-Saga | ||
1262–1272 | Princeza Jasuko | 愷子内親王 | 1249–1284 | Kamejama | ||
1306–1308 | Princeza Masako | 弉子内親王 | 1286–1348 | Go-Nidžo | ||
1330–1331 | Princeza Jošiko | 懽子内親王 | 1315–1362 | Go-Daigo | ||
1333-1334 | Princeza Sačiko | 祥子内親王 | Go-Daigo |
Reference
uredi- ^ Brown Delmer et al. (1979). Gukanshō. str. 253; Varley, H. Paul. (1980). Jinnō Shōtōki, pp. 95-96; Titsingh, Isaac. (1834). Annales des empereurs du japon, pp. 10.
- ^ The Deep Purple Story of Meiwa (紫紺の語り部) (Meiwa Town Office, 2003). str. 3.
- ^ Brown & Ishida 1979, str. 253
- ^ Titsingh. str. 10.
- ^ a b The Deep Purple Story of Meiwa. str. 9.
- ^ Kyoto City Tourism and Culture Information Site: Nonomiya Shrine. Arhivirano 2007-06-26 na sajtu Archive.today
- ^ Saiō Procession (Documentary movie, Saikū Historical Museum).
- ^ a b The Deep Purple Story of Meiwa. str. 6.
- ^ The Deep Purple Story of Meiwa. str. 5.
- ^ Saikū Historical Museum, Meiwa, Mie: wall-display information table
Literatura
uredi- Brown, Delmer and Ichiro Ishida, eds. . [ Jien, c.1220], Gukanshō; "The Future and the Past: a translation and study of the 'Gukanshō,' an interpretive history of Japan written in 1219" translated from the Japanese and edited by Delmer M. Brown & Ichirō Ishida. Berkeley: University of California Press. 1979. ISBN 978-0-520-03460-0.
- Farris, William Wayne. (1999). "Sacred Texts and Buried Treasures: Issues in the Historical Archaeology of Ancient Japan," Monumenta Nipponica, Vol. 54, No. 1. str. 123–126.
- Titsingh, Isaac (1834). Annales des empereurs du Japon. Paris: Royal Asiatic Society, Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland. OCLC 5850691.
- Varley, H. Paul , ed. . [ Kitabatake Chikafusa, 1359], Jinnō Shōtōki ("A Chronicle of Gods and Sovereigns: Jinnō Shōtōki of Kitabatake Chikafusa" translated by H. Paul Varley). New York: Columbia University Press. 1980. ISBN 978-0-231-04940-5.