Sinkretizam

формирање теорије некритичким спајањем појмова, идеја, закона и чињеница које потичу из различитих теоријских система

Sinkretizam je formiranje teorije nekritičkim spajanjem pojmova, ideja, zakona i činjenica koje potiču iz različitih teorijskih sistema i koje su međusobno nekompatibilne. U psihologiji pojava karakteristična za rane stupnjeve saznajnog razvoja deteta kada se neke pojave i fenomeni, koji su samo perceptivno, prostorno, vremenski, ili, pak, samo asocijativno, subjektivno povezani, smatraju za objektivno, realno povezane.

Bogovi Pluton-Serapis i Persefona-Izida, primer grčko-egipatskog

Društvene i političke uloge uredi

 
Upotreba stubnih nosača u obliku slona u zgradama tvrđave Lahor odražava hinduističke uticaje na mogulsku arhitekturu tokom vladavine Akbara. Islam zabranjuje predstavljanje živih likova.

Otvoreni sinkretizam u narodnom verovanju može pokazati kulturno prihvatanje stranaca ili prethodne tradicije, ali „drugi“ kult može preživeti ili se infiltrirati bez ovlašćene sinkreze. Na primer, neki konversi su razvili neku vrstu kulta za mučenike-žrtve španske inkvizicije, ugrađujući na taj način elemente katoličanstva dok mu se odupiru.

Kušitski kraljevi koji su vladali Gornjim Egiptom otprilike jedan vek i celim Egiptom otprilike 57 godina, od 721. do 664. p. n. e., čineći Dvadeset petu dinastiju u Manetoovoj Egiptici, razvili su sinkretičko bogosluženje koje identifikuje njihovog boga Deduna sa egipatskim Ozirisom. Oni su zadržali to bogosluženje čak i nakon što su bili proterani iz Egipta. Hram posvećen ovom sinkretičkom bogu, koji je sagradio kušitski vladar Atlanersa, otkriven je u Džebel Barkalu.[1][2]

Religijski sinkretizam uredi

 
Bog Hermanubis, primer grčko-egipatskog sinkretizma
 
Bog Taranis-Jupiter, primer romsko-keltskog sinkretizma

Religije mogu imati sinkretičke elemente u svojim verovanjima ili istoriji, ali pristalice tako označenih sistema često se mrsko gledaju pri primeni etikete, posebno pristalice koje pripadaju „otkrivenim“ religijskim sistemima, kao što su abrahamske religije, ili bilo koji sistem koji pokazuje ekskluzivistički pristup. Takve pristalice ponekad vide sinkretizam kao izdaju svoje čiste istine. Ovim rezonovanjem, dodavanje nekompatibilnog verovanja kvari prvobitnu religiju, čineći je više neistinitom. Zaista, kritičari sinkretističkog trenda mogu koristiti tu reč ili njene varijante kao omalovažavajući epitet, kao optužbu koja implicira da oni koji žele da inkorporiraju novi pogled, verovanje ili praksu u religiozni sistem izopačuju prvobitnu veru. Neekskluzivistički sistemi verovanja, s druge strane, mogu se osećati sasvim slobodnim da inkorporiraju druge tradicije u svoje. Kit Ferdinando primećuje da je termin „sinkretizam“ neuhvatljiv,[3] i da se može primeniti tako da se odnosi na zamenu ili modifikaciju centralnih elemenata religije verovanjima ili praksama koje su unete odnekud. Posledica takve definicije, prema Ferdinandu, može dovesti do fatalnog „kompromisa integriteta“ izvorne religije.[4]

Kulture i društva uredi

Prema nekim autorima, „Sinkretizam se često koristi da opiše proizvod velikog nametanja jedne strane kulture, religije ili skupa praksi u odnosu na drugu koja je već prisutna.“[5] Drugi kao što su Džeri H. Bentli, međutim, tvrde da je sinkretizam takođe pomogao u stvaranju kulturnog kompromisa. On pruža priliku da se verovanja, vrednosti i običaji iz jedne kulturne tradicije dovedu u kontakt i da se angažuju različite kulturne tradicije. Takva migracija ideja je uglavnom uspešna samo kada postoji rezonanca između obe tradicije. Iako, kako je Bentli tvrdio, postoje brojni slučajevi u kojima su ekspanzivne tradicije dobile popularnu podršku u stranim zemljama, to nije uvek tako.[6]

Din-i Ilahi uredi

 
Akbar Veliki drži sud na kome se raspravlja o teologiji

U 16. veku, mogulski car Akbar je predložio novu religiju nazvanu Din-i Ilahi („Božanska vera“) koja je imala za cilj da spoji neke od elemenata religija njegovog carstva i na taj način pomiri razlike koje su delile njegove podanike.[7][8] Din-i Ilahi je crpeo elemente prvenstveno iz islama i hinduizma, ali i iz hrišćanstva, džainizma i zoroastrizma. Više je ličio na kult ličnosti nego na religiju, nije imao svete spise, nije imao svešteničku hijerarhiju i manje od 20 učenika, koje je sve lično odabrao Akbar. Takođe je prihvaćeno da je politiku sul-i-kul, koja je činila suštinu Din-i Ilahija, usvojio Akbar kao deo opšte carske administrativne politike. Sul-i-kul znači „univerzalni mir”.[9][10]

Reference uredi

  1. ^ Kendall & Ahmed Mohamed 2016, str. 34 & 94.
  2. ^ Török 2002, str. 158.
  3. ^ Ferdinando, K. (1995). „Sickness and Syncretism in the African Context” (PDF). Ur.: Antony Billington; Tony Lane; Max Turner. Mission and Meaning: Essays Presented to Peter Cotterell. Paternoster Press. ISBN 978-0853646761. 
  4. ^ Ferdinando, Keith (1995). „Sickness and Syncretism in the African Context”. Ur.: Billington, Antony; Turner, Max. Mission and Meaning: Essays Presented to Peter Cotterell (PDF). Paternoster Press. str. 272. ISBN 978-0853646761. Pristupljeno 2018-06-30. „The Christian faith is inevitably assimilated in terms of the existing structures of thought of its adherents, whatever their culture. Nevertheless, there are points at which the worldview of any people will be found to be incompatible with central elements of the gospel; if conversion to Christianity is to be more than purely nominal, it will necessarily entail the substantial modification of the traditional worldview at such points. Where this does not occur it is the Christian faith which is modified and thus relativised by the worldview, and the consequence is syncretism. [...] The term 'syncretism' [...] is employed here of the substitution or modification of central elements of Christianity by beliefs of practices introduced from elsewhere. The consequence of such a process is fatally to compromise its integrity. 
  5. ^ Peter J. Claus; Margaret A. Mills (2003). South Asian Folklore: An Encyclopedia. Garland Publishing, Inc. 
  6. ^ Jerry Bentley (1993). Old World Encounters: Cross-Cultural Contacts and Exchanges in Pre-Modern Times. New York: Oxford University Press. str. viii. 
  7. ^ „Dīn-i Ilāhī | Indian religion”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-02-25. 
  8. ^ Roy Choudhury, Makhan Lal (1997) [First published 1941], The Din-i-Ilahi, or, The religion of Akbar (4th izd.), New Delhi: Oriental Reprint, ISBN 978-81-215-0777-6 
  9. ^ „Why putting less Mughal history in school textbooks may be a good idea”. 
  10. ^ „Finding Tolerance in Akbar, the Philosopher-King”. 10. 4. 2013. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi