Stvar (lat. res) predstavlja materijalni deo prirode (1), koji se nalazi u ljudskoj aprehenziji (2) i na njemu je moguće zasnovati pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo (3).

  • Materijalni deo prirode je ono što postoji u prirodi, a opipljivo je, odn. može se spoznati čulima - čulom vida, dodira,... Kompjuterskom terminologijom rečeno, materijalni deo prirode je hardver. Oni proizvodi ljudskog rada koji se ne mogu spoznati čulima (npr. kompjuterski program, ideja i tsl.) nisu stvar u pravnom smislu, tako da ne predstavljaju predmet stvarnog prava, što, naravno, ne isključuje zaštitu od strane ostalih pravnih grana - pre svega Autorskog prava;
  • Ljudska aprehenzija je tradicionalno bombastični način da se kaže da se nešto nalazi u domenu ljudske vlasti, odn. da ljudi na tom predmetu mogu ostvarivati svoj uticaj. Npr. iako su vazduh ili voda materijalni deo prirode, oni ne predstavljaju stvar u pravnom smislu te reči, zato što se ne nalaze u domenu ljudske vlasti. Oni postaju stvar tek komprimovanjem ili flaširanjem (tj. kada čovek nad njima ostvari svoju vlast), odn. onog trenutka kada postanu dostupni prometu. Međutim, ne treba vezivati mogućnost prometa nekog predmeta sa njegovim statusom stvari. Iako je većina stvari u građanskopravnom smislu istovremeno i predmet pravnog prometa, postoje i neki izuzeci, kao što su: dobra mrtve ruke, fideikomisi, svete stvari, veštački udovi i proteze, ljudski leš, delovi tela (ova poslednja dva mogu biti predmet pravnog prometa ali ograničenog i, naravno, u medicinske i nastavne svrhe, što regulišu posebni propisi), itd. Većina ovih stvari (sem leša i delova tela) su nekada bile u pravnom prometu, ali su zakonom ili pravnim poslom, kasnije, iz njega izuzete. Ali, takva odluka nije i ne može uticati na njihov status stvari - oni postaju res extra commercium, odn. stvari van pravnog prometa;
  • Mogućnost zasnivanja nekog stvarnog prava (svojine, državine, založnog prava, prava stanovanja, itd.) je treći uslov koji se traži da bi se neki materijalni deo prirode mogao smatrati stvarju. On je u tesnoj vezi sa prethodnim uslovom, u tom smislu što je rimska pravna nauka umesto ovog uslova zahtevala mogućnost pravnog prometa kako bi nešto bilo smatrano stvarju. Međutim, kako je to pokazano u prethodnom delu, postoje neke stvari koje su van prometa, ali je za sve njih zajedničko to da na njima postoji neko stvarno pravo, što neminovno implicira da nije neophodno da postoji i mogućnost prometa.

Sva ova tri uslova potrebno je ispuniti kumulativno (odjednom).