Za ostala značenja vidi Tao (višeznačna odrednica)

Tao (ili Dao - Put) doslovno znači Put, a u kineskoj filozofiji označava zakonitost svemira, kojim se po unutrašnjoj nuždi kreće svako svetsko zbivanje. Ovaj princip mogu razumeti samo pojedinci čiji je život usaglašen sa osnovnim principima prirode.[1]

Jin i jang, simbol taoizma.

Tao je osnovno načelo taoizma i jedan od temeljnih pojmova kineske filozofije. Za razne kineske filozofske škole zajednička je teorija po kojoj kad razvoj neke stvari stigne do krajnosti, dolazi do preokreta u drugu krajnost. To je jedna od glavnih teza Lao Ceove filozofije, a takođe i Knjige promena.

Pojam tao je srodan vedskom rta, indijskom pojmu darma i grčkom logosu.[2]

Etimologija uredi

Pojam tao (pinjin: dao) koji se obeležava ideogramom složenim od znakova “glava” i “ići” postoji na vazama još iz bronzanog doba. Termin može značiti put, način, načelo.[3] Pojam tao nije prvobitno bio vezan značenjem koje mu daju taoisti. U početku tao označava zakonitost kretanja nebeskih tela oko Zemlje, a ta se pravilnost shvata kao uzrok i simbol svih zemaljskih zbivanja.

Teorija o kretanju kroz promene je bila nadahnuta kretanjem Sunca i Meseca i smenjivanjem četiri godišnja doba. U »Dodacima« Knjizi promena kaže se: »Kad ode hladnoća, dolazi toplota, a kad dode toplota, odlazi hladnoća«. I opet: »Kad Sunce dosegne vrhunac, opada, a kad Mesec postane pun, počinje da opada«.[4] Takva kretanja se nazivaju »vraćanjem«. Tako »I dodatak« veli: »U vraćanju vidimo duh Neba i Zemlje«. U knjizi Lao-ce nalazimo slične reči: »Preokretanje je kretanje Tao-a«.[4]

Tao u taoizmu uredi

 
Kineski bronzani zapisi za tao'.

Smatra se da najstarije sačuvano taoističko djelo „Jin-fu-čing“ (O skladu nevidljivoga) potiče iz vremena cara Huang-ti (2697. p. n. e.). Glavni predstavnici klasičnog taoizma su Lao Ce (570—490. p. n. e.), Lie Ce (oko 400. p. n. e.) i Čuang Ce (umro oko 330. pr. n. e.). Prema Lao Ceu obeležja taoa su: nezahvatljivost, neizrecivost, nepokretljivost, nedelatnost, jedinstvo. Tao je „ponor“ gde se smiruje svako zbivanje. To je „jedinstvo suprotnosti“ i iskonsko prirodno stanje svega. „Tao nikada ne deluje, ali se po njemu sve dešava." Njegovu neizrecivost mudrac može izraziti jedino paradoksima.[2] Laozi odatle izvodi ideal života u skladu s prirodom. U suprotnosti s prirodom nalazi se civilizacija feudalnog carstva pod tadašnjom dinastijom Džou.[5]

Najveći taoistički dijalektičar Čuang Ce definiše ga ovako: „Stvarnost bez prostora, trajnost bez vremena, to je svemir, kosmičko jedinstvo, sveobuhvatnost, tao." Prema Lie Ceu „Tao se ne doseže pozitivnim naporima, nego nedelanjem“ (vu-vei). Za njega je mnogostrukost bića prividna, realno je samo jedinstvo bitka, a „razlika života i smrti je imaginarna“... „Biće koje ovde strada preporađa se na drugom mjestu... nastanak i prestanak, dolazak i odlazak karike su lanca, ali je nit vodilja u toj ulančanosti nezahvatljiva.[2]"

Tao se u svetu ispoljava preko vrline (te). Ona pokreće „veliki tok“ kojem daju kružni smer dve suprotne snage, Jin i jang, pasivna i aktivna sila, koje teže za ponovnim uravnoteženjem i povratkom u tao. „Obnoviti svoju prirodu znači vratiti se u iskonsku prirodu bitka“ (Čuang-tse). Ta je iskonska priroda tao. Plodovi ljudske delatnosti su „veštački“ i iluzorni. Otuda vera taoista u povratak prirodi i njihov pasivni stav prema toku događaja u društvenom životu. Dužnost dobrog vladara je da ne remeti mirni tok taoa i da bude suzdržljiv u donošenju i primeni zakona.[2]

Tao u budizmu uredi

Kineski č'an učitelji često nazivaju probuđenje „viđenjem Tao-a“.[6] P'u-jian, poznat kao učitelj iz Nan-č'ijana (umro 830), govorio je:

Tao se ne može svrstati ni kao znanje ni kao neznanje. Znanje je iluzorna svest a neznanje slepa nesvesnost. Ako odista shvatite nesumnjivi Tao, on je kao nepregledno prostranstvo praznine, te kako se u nj mogu sabiti razlike između ispravnog i pogrešnog?[6]

Shvatiti Tao isto je što i sjediniti se s njim. Njegovo nepregledno prostranstvo praznine nije praznina, to je prosto stanje u kojem su nestale sve razlike. Čan učitelji to opisuju kao stanje u kom »znanje i istina postaju nerazlučivi, predmeti i duh oblikuju jednu celinu i nestaje razlika između onog koji doživljava i doživljenog«.[6] U tom stanju čovek odbacuje znanje u uobičajenom smislu, koje postavlja razliku između saznavaoca i predmeta spoznaje. Pri svem tom, on nije bez znanja, jer se njegovo stanje razlikuje od slepe nesvesnosti. To se naziva znanjem koje nije znanje.[6]

Uticaj na kinesku kulturu uredi

Ova teorija je imala veliki uticaj na Kineze i mnogo je doprinela savladavanju raznih teškoća na koje su nailazili u svojoj dugoj istoriji. Ubeđeni u ovu teoriju, oni ostaju oprezni čak i u vreme napretka, a nadaju se čak i u razdoblju najveće opasnosti.[4]

Ova teorija je ujedno pružila glavni argument za doktrinu zlatne sredine, kojoj su podjednako bili skloni i konfucijanci i taoisti. »Nikad suviše« bila je maksima i jednih i drugih. Jer, po njima, bolje je da čovek pogreši imajući premalo, no da pogreši imajući suviše, i bolje je pogrešiti ostavivši stvari neučinjene, no da se pogreši preterivanjem u njihovom obavljanju. Jer posedovanjem suvišnog i preterivanjem u delanju čovek se izlaže opasnosti da postigne suprotno od onog što želi (vidi nedelanje).[4]

Literatura uredi

  • Ju-Lan, Fung (1977). Istorija kineske filozofije. Beograd: NOLIT. 

Izvori uredi

  1. ^ Ivan Vidanović, Rečnik socijalnog rada
  2. ^ a b v g tao, Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.
  3. ^ taoizam (Proleksis enciklopedija)
  4. ^ a b v g Ju-Lan 1977, str. 30–31.
  5. ^ taoizam (Hrvatska enciklopedija)
  6. ^ a b v g Ju-Lan 1977, str. 285–296.

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi