Teorija konstrukcija

Teorija konstrukcija je stručno-naučna disciplina čiji je zadatak analiza napona, deformacija, odnosno stabilnosti konstrukcija na bazi zakona mehanike, krutog i deformabilnog tela. Predmet teorije konstrukcija su oni delovi inženjerskih objekata koji osiguravaju njihovu prostornu stabilnost, delovi koje nazivamo noseće konstrukcije ili kratko nosači.

Dve osnovne oblasti Teorije konstrukcija su statika konstrukcija u kojoj se proučava uticaj statičkog opterećenja na nosače i dinamika konstrukcija u kojoj se proučava uticaj dinamičkog opterećenja. Zbog velike važnosti problema stabilnosti, kao posebna oblast teorije konstrukcija se izdvaja i stabilnost konstrukcija.

Teorija konstrukcija se deli i po vrsti nosača koje izučava. Nosači se sastoje ili od štapova sa pravom ili krivom osom, ili od ploča sa ravnom ili krivom srednjom površinom. Prema ovoj podeli nosača, teoriju konstrukcija se deli na teoriju linijskih nosača i teoriju površinskih nosača.

Naponi i deformacije ne zavise samo od geometrijske strukture nosača, već i od njegove fizičke strukture, tj od ponašanja materijala pod opterećenjem. Dva osnovna oblika ponašanja materijala su elastičnost i plastičnost, odnosno elasto-plastično ponašanje. Posebna oblast u teoriji konstrukcija je oblast ispitivanja nosača sa viskoznim ponašanjem materijala, tj. od materijala čije deformacije zavise od vremena trajanja opterećenja.