Fašistička pedagogija

Fašistička pedagogija je ekstremna rasističko-biologistička varijanta pedagogije, koja je polazila od nekih stavova socijalne pedagogije i bila izrazito nacionalistički i politički orijentisana.

Nastanak i razvoj

Fašistička pedagogija se dvadesetih godina 20. veka razvija u Italiji, a svoj radikalni izraz dobija u Nemačkoj posle pada Vajmarske republike (1933. godine) i dolaska fašista na vlast. Dominirajuća je pedagoška koncepcija i u Japanu uz, razumljivo, osobenosti fašizma i militarizma. Kao državno prihvaćena i priznata ova pedagogija traje koliko i fašističke države - do kraja Drugog svetskog rata (1945. godine).

Predstavnici

Najistaknutiji predstavnik fašističke pedagogije je italijanski filozof i Musolinijev ministar prosvete, Đ. Đentile (G. Gentile, 1875 - 1944. godine), koga su pred kraj rata streljali italijanski partizani. U Nemačkoj je značajni predstavnik, iako manje poznati pedagog A. Bojmler (A. Baumler), autor dela "Politika i vaspitanje" (Politik und Erziehug, 1937. godine) i "Obrazovanje i zajednica" (Bildung und Gemeinschaft, 1942. godine). Takođe se kao predstavnici navode i neki ranije poznati nemački pedagozi, koji sarađuju sa nacistima kao što su : E. Krik (E. Krieck, 1882-1947) i T. Lit (Th. Litt, 1880-1962). Oni će posle Drugog svetskog rata nastojati da obnove kulturnu pedagogiju. Najistaknutiji fašistički pedagog je, svakako, E. Krik, koji je 1932. godine napisao delo "Nationalpolitische Erziehung" (Nacionalno političko vaspitanje), a 1935. godine "Nationalsozicalistische Erziehung" (Nacionalsocijalističko vaspitanje). Ova pedagoška dela doživela su veliki broj izdanja.

Suština fašističke pedagogije

Osnovno polazište fašističke pedagogije (i vaspitanja kao praktične delatnosti) jeste da postoji "izabrana rasa" ("arijevska"), da su, u okviru te rase, ljudi u stvari "nadljudi" (ubermensch), da je njihova istorijska misija da vladaju drugim rasama i narodima. Zadatak ovih drugih - "nearijevaca" - posebno Slovena, Jevreja, Roma, crnaca i dr. - jeste da služe "nadljudima". Ako to oni neće da čine dobrovoljno, onda ih na to treba prisiliti. Ukoliko se neki i tome opiru, onda ih treba fizički uništiti.

Fašistička pedagogija zahteva da se, na jednoj strani, vaspitava bezgranična i bespogovorna ljubav prema "nadljudima", a beskompromisna mržnja i prezir prema onima koji ne pripadaju tom krugu "izabranih", na drugoj strani. Ova pedagogija se, s pravom, označava kao "pedagogija nacionalnog fanatizma", a neki je nazivaju i "političkom pedagogijom".

Mladi su u fašističkim državama vaspitavani u bezgraničnoj pokornosti i odanosti vođi (Hitler, odnosno Musolini). Vođa "vodi" - misli i odlučuje - a svi ostali treba da ga slede i dosledno izražavaju njegove zamisli i naređenja. To su neki označili kao pedagoški "princip vođe" (Fuhrerprinzip). Bio je to jedan od najvažnijih principa ove pedagogije, koji je sadržan i u delima E. Krika i A. Bojmlera.

"Gvozdena disciplina", red i poredak, bezosećajnost i surovost prema onima koji ne spadaju u "ibermenše" - to su osobine koje je trebalo vaspitavati kod svakog. Nije važan pojedinac kao pojedinac, individua kao individua, važan je "vođa", važna je zajednica. Svi su njima potčinjeni.

Fašistička pedagogija insistirala je na drilu i dresuri, na praktičnim akcijama. Po zlu čuveni Hitlerjugend (Hitlerovska omladina), zatim studentske fašističke organizacije, uniformisani i naoružani, izvodili su prave pogrome po gradovima Nemačke (ubijali su i palili jevrejske kuće i trgovine, otimali imovinu, pljačkali, proterivali neistomišljenike među Nemcima). To su činili i u okupiranim zemljama.

Telesno vaspitanje zauzima dominantno mesto u ovoj pedagogiji. Da bi neko bio odan i sposoban "borac" i "vojnik", koji izvršava naloge "vođe" u ovim situacijama, on je morao biti telesno zdrav, izdržljiv i razvijen. Ti zahtevi sadržani su i u programskom dokumentu Nacionalsocijalizma, Mein Kampf (napisan 1925-1927) - "Moja borba" - čiji je autor lično Adolf Hitler.

Intelektualno vaspitanje, čak i za pripadnike "više rase", sem za "vođe" ("elitu rase") nije mnogo cenjeno. Za misiju, koju su pojedinci imali u odnosu na svoju naciju i svoga "vođu", dovoljno je bilo i veoma skromno opšte obrazovanje. Ono je moralo biti duboko prožeto fašističkom ideologijom. U ovom periodu u Nemačkoj brzo opada broj srednjih, viših i visokih škola. Inače, trebalo je da škole organizuju život mladih, a mnoge omladinske organizacije praktičnu vaspitnu stranu (pored pomenutih pogroma mladi su dosta vremena provodili na izletima, logorovanjima, na vojnim vežbama). Militarizam je činio okosnicu fašističkog vaspitanja.

Sve ovo se odnosi, pre svega, na dečake i mladiće. Od devojaka, budućih žena i majki, zahtevalo se da budu telesno zdrave i razvijene da bi mogle da rađaju zdravu novu generaciju "izabranih". Njihovo opšte obrazovanje bilo je veoma skromno.

Za pripadnike "nearijevaca" - naroda, i država koje su fašisti pokorili i okupirali tokom Drugog svetskog rata, kao dovoljno je predviđeno samo četvorogodišnje osnovno školovanje. Za svaki viši nivo školovanja kandidat je morao prolaziti posebnu "proveru".

Fašistička pedagogija se može označiti kao nehumana i nedemokratska varijanta socijalne pedagogije.

Fašistička pedagogija nije, nažalost, ostala samo na nivou zamisli i teorijske konstrukcije. Sve je i praktično sprovođeno u život. Rezultat takvog vaspitanja su milioni i milioni ljudi stradalih u toku Drugog svetskog rata, koji je zahvatio ceo svet. Pored onih koji su stradali na ratištima i prilikom bombardovanja, milioni i milioni ljudi su ubijani i spaljivani u ozloglašenim nacističkim "logorima smrti" ("koncentracionim logorima").

Sa fašističkim državama nestala je i fašistička pedagogija kao zvanična državna pedagogija, ali, u nekim drugim varijantama socijalne pedagogije, zadržani su neki od osnovnih zahteva i postulata te pedagogije. Fašistička pdagogija bila je totalna negacija svih humanističkih ideja u pedagogiji, jer se osnivala na krajnjem nacionalizmu, rasizmu i militarizmu.

Literatura

• Potkonjak, Nikola. HH vek: Ni "vek deteta" ni vek pedagogije.