Fc fragment IgG receptora 2b (kodiran genom FCGR2B), inhibitorni receptor s niskim afinitetom za Fc region gama imunoglobulina (IgG). FCGR2B učestvuje u fagocitozi imunskih kompleksa i u regulaciji stvaranja antitela pomoću B-limfocita.[1]

Struktura

uredi

Postoje dva glavna oblika FCGR2B — FCGR2B1 i FCGR2B2. Stvoreni su mehanizmom spajanja iRNK, što dovodi do uključivanja (FCGR2B1) ili isključivanja (FCGR2B2) sekvence C1 egzona. Prisustvo sekvence C1 egzona (u FCGR2B1) rezultira vezivanjem za membranu B-ćelija, a njeno odsustvo (u FCGR2B2) omogućava brzu internalizaciju receptora u mijeloidnim ćelijama. Obe forme sadrže inhibitorni motiv zasnovan na imunoreceptoru tirozinu (ITIM) u svojim citoplazmatskim regionima. Vanćelijski domeni su 95% identični domenima FCGR2A i gotovo potpuno identični FCGR2C (ostali članovi porodice CD32).[2]

Ekspresija

uredi

FCGR2B1 je visoko eksprimiran u B-ćelijama, a njegova iRNK je takođe identifikovana u manjoj meri na monocitima. FCGR2B2 je eksprimiran u velikoj meri na bazofilima, a na niskim nivoima na monocitima. Citokinska regulacija u ekspresiji je pozitivna u slučaju IL-10 i IL-6, a negativna u slučaju TNF-α, C5a i IFN-γ.[2]

Funkcija

uredi

Receptor inhibira aktivacione funkcije FcγRs, kao što su fagocitoza i oslobađanje proinflamatornog citokina, uglavnom grupisanjem FCGR2B sa različitim aktivirajućim FCGR receptorima ili BCR imunskim kompleksima.[3][2]

Fosforilirani ITIM FcγRIIB-a regrutuje inozitol fosfataze SHIP1 i SHIP2, koje inhibiraju Ras aktivaciju, smanjuju aktivnost MAPK i smanjuju funkciju PLCγ i dovode do smanjene aktivacije PKC. Inhibicija puta MAP kinaze, uz antiapoptotičnu kinazu Akt, može negativno da utiče na proliferaciju i preživljavanje ćelija.[2]

FCGR2B reguliše aktivaciju B-ćelija povećavanjem praga za aktivaciju BCR i suprimiranjem prezentacije antigena T-ćelijama posredovane B-ćelijama putem ITIM-zavisnog inhibitornog mehanizma.[3] Ligacija FCGR2B na B-ćelijama smanjuje produkciju antitela, sprečava membransku organizaciju BCR i CD19 i promoviše apoptozu. Koligacija FCGR2B na dendritskim ćelijama inhibira sazrevanje i blokira aktivaciju ćelija.[2] Negativna regulatorna uloga molekula FCGRIIB nije ograničena na BCR-indukovanu aktivaciju B-ćelija, već je funkcionalna i na drugim putevima aktivacije B-ćelija posredovanih CD40 i IL-4.[4]

Ekspresija FCGR2B na folikularnim dendritskim ćelijama (FDĆ) važna je za preuzimanje imunskih kompleksa koji sadrže antigen i koji su od suštinske važnosti za odgovor u germinativnom centru.[3]

FCGR2B je prisutan na ćelijama koje nisu leukociti, uključujući glatke mišiće disajnih puteva i sinusoidne endotelne ćelije jetre, gde se mali imunski kompleksi internalizuju inhibirajući proinflamatornu signalizaciju.[2]

Autoimunost

uredi

FCGR2B je jedan od gena za koji se smatra da utiče na osetljivost na nekoliko humanih autoimunskih bolesti. Njegova smanjena funkcija povezana je sa sistemskim eritematoznim lupusom, reumatoidnim artritisom, Gudpasturovom bolešću, multiplom sklerozom i drugim bolestima.[3]

FCGR2B može da bude meta za terapiju monoklonskim antitelima za autoimunske bolesti, kao i za maligne bolesti.[3]

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ „FCGR2B Fc fragment of IgG receptor IIb [Homo sapiens (human)] - Gene - NCBI”. www.ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 2019-06-14. 
  2. ^ a b v g d đ „The Human FcγRII (CD32) Family of Leukocyte FcR in Health and Disease”. Frontiers in Immunology. 10: 464. 2019-03-19. PMC 6433993 . PMID 30941127. doi:10.3389/fimmu.2019.00464. 
  3. ^ a b v g d Smith, Kenneth G. C.; Clatworthy, Menna R. (2010-08-06). „Erratum: FcγRIIB in autoimmunity and infection: evolutionary and therapeutic implications”. Nature Reviews Immunology. 10 (9): 674. ISSN 1474-1733. doi:10.1038/nri2821 . 
  4. ^ „Inhibition of immunoglobulin E synthesis through Fc gammaRII (CD32) by a mechanism independent of B-cell receptor co-cross-linking”. Immunology. 115 (3): 407—15. jul 2005. PMC 1782155 . PMID 15946258. doi:10.1111/j.1365-2567.2005.02162.x. 

Dodatna literatura

uredi

 


Spoljašnje veze

uredi

Ovaj članak sadrži tekst iz Nacionalne medicinske biblioteke Sjedinjenih Država, koji je u javno vlasništvu.