Tabula rasa (neispisana tabla) je latinski prevod Aristotelovog izraza iz spisa O duši kojim se označava elementarno ili animalno stanje duše kad još ništa na njoj nije ispisano. Kasnije ovaj termin biva upotrebljen u novovekovnom sporu između racionalista i empirista. Njime su empiristi tvrdili da se čovek rađa bez ikakvih urođenih znanja, kao prazna tabla. Izraz je postao šire poznat tek u upotrebi Džona Loka.

Tabula rasa u izvesnim pedagoškim i psihološkim teorijama pristupa razvoju ličnosti stavom po kojem se čovek rađa potpuno „prazan“, pa se sve što poseduje stiče isključivo iskustvom i vaspitanjem, odnosno socijalizacijom.[1]

Izvori uredi

  1. ^ Deo članka je preuzet iz knjige Ivana Vidanovića „Rečnik socijalnog rada“, uz odobrenje autora.