Википедија:Уживо/недеља, 19. јул 2009.

Evo mog prvog zapisnika sa viđanja Vikipedijanaca uživo. Još pred kraj prošle godine Metodičar mi je spomenuo da bih baš i mogao da svratim na VP:Uživo. Kako sam zadnji put na sastanku bio još pre dve godine odgovorio sam mu da bih stvarno mogao. Međutim, kako je taj razgovor bio oko Nove godine, ludnica, uradi ovo, ono, prošlo je duže vremena i ja se nisam pojavio. Ali, nakon što mi je Metodije nedavno ponovo skrenuo pažnju na to, odgovorio sam mu da bih stvarno mogao da svratim, da sam to i prošli put rekao, ali da ću se potruditi se da sada stvarno i dođem. Tako i bi.

Na stranici Википедија:Uživo pročitao sam da je sledeći sastanak 19. jula 2009, odnosno danas. Kako sam ostao budan do ujutru (što se kaže zaginuo), probudio sam se na jedvite jade. Nakon što sam se na brzaka istuširao i obukao zaputio sam se ka Domu omladine, i stigao negde oko 15:05. Ušao sam na onaj sporedni ulaz i na portirnici rekao da dolazim na sastanak Vikipedijanaca. Službenik me je pitao: „Pa je l' danas ima sastanak?“, na šta sam mu ja odgovorio da bi trebalo da bude, da je zakazan, i da sam obaveštenje pročitao na Internetu. Rekao mi je da još uvek nema nikoga, ali da će mi otključati prostorije. Tada mi se učinilo da imam déjà vu. Pitao me je i da li nam treba klima, na šta sam mu ja odgovorio „da to ne bi bilo loše“.

Zatim smo otišli do prostorija, koje su se inače malo promenile od moje poslednje posete. Radnik iz Doma omladine je zatim podesio klima-uređaj, i nakon toga me ostavio samog. Setio sam se da sam i kada sam prvi put dolazio na sastanak stigao prvi. Tada mi je službenik isto otključao vrata i ja sam u prostorijama sačekao desetak minuta, dok se nije pojavio Filip. Mislio sam da će tako biti i ovaj put. Otišao sam u jednu sporednu prostoriju sa garniturom (koje prošli put čini mi se nije bilo) i seo u fotelju. Vreme je prolazilo, ali se niko nije pojavljivao. Malo sam se prošetao po prostoriji gde sam naišao na velike manga panoe društva Sakurabana, kao i neke bambusove štapove. To je bilo jedino interesantno što je moglo da se vidi.

Kada je prošlo više od dvadeset minuta, odlučio sam da ipak telefonom pozovem Miloša i pitam ga da li zna nešto o današnjem sastanku. Rekao mi je da je današnji sastanak otkazan. „Ah, kakva ispala! Ili pak samo igra sudbine.“ Nakon toga, spustio sam se liftom do prizemlja, izvinio se službenicima i lagano se zaputio kući. Tako se završio današnji sastanak. -- Loshmi (razgovor)