Корисник:Бановић/Текстови/Кустурица

Kusturica, zašto ga mi volimo a „oni“ ga ne vole?

16. April, 2007. in Miodrag Lukić | No comments

Ne, nije to, pogriješili ste.

Emir Nemanja Kusturica

Znam da ste pomislili da ću pisati o tome kako ga ne vole u Sarajevu. Ne, kroz ovaj tekst želim da prikažem koliko je mržnja prazan osjećaj i koliko poguban po čovjeka kojim ovlada.

Bilo je to u krajem novembra dvije hiljade i pete godine. Putovao sam u Solun na filmski festival. U sebi sam krio nadu početnika da će moj scenario, koji je već bio izabran među dvanaest vodećih, ući među pet najboljih i da ću dobiti novac za dalji rad na ostvarenju filma. Strahovao sam da ću imati neprilika zbog mog skromnog, skoro nikakvog, poznavanja engelskog i nadao se da će bar u avionu pored mene sjesti neko ko govori njemački. Desilo se baš onako kako se ponekad dešava u mojim romanima. Elegantna ljepotica sa naočarima bez dioptrije, sjela je pored mene i progovorila sa primjetnim švapskim naglaskom.

- U Solun, na odmor ili na festival?- upitala je smjestivši se.

- Na odmor.- odgovorio sam nadajući se pored ostalog, da će mi ostati vremena da posjetim Zejtilnik i poklonim se sjenima slavnih predaka što položiše živote za slobodu mog naroda.

- Znači nećete na festival? I ja bih rado na odmor umjesto na festival?

- Vi ste glumica?- upitao sam, namjerno ne pitavši da li je ona režiser, scenarist ili producent iako mi je osjećaj govorio da producent sjedi pored mene.

- Ne, nisam na žalost, ja sam producent. Gabrijela B.- rekla je pruživši mi meku ruku sa dugačkim hladnim, kao beživotnim prstima. Promrmljao se ime i na lice navukao najljepši osmijeh. Pored mene sjedi filmski producent, možda baš producent koji će mi pomoći da ostvarim san.

- Vi niste Švajcarac?- upita aludirajući na to da smo se oboje ukrcali na avion u Cirihu.

- Ne, nisam, ja sam Srbin.- rekoh prekasno se sjetivši da mi je moj prijatelj Sergej, čovjek sa kojim namjeravam da napravim film rekao. „U Solun idemo kao predstavnici Bosne i Hrvatske i bar tih pet dana u Solunu stisni zube i ne isturaj u prvi plan svoje Srpstvo!“

- O, baš lijepo ja imam dosta poznanika iz Beograda.- reče Gabrijela veselo iako na njenom licu zatitra sjena opreza.

- Nisam iz Beograda, ja sam iz Bosne.-

- O, upoznala sam jednog Srbina iz Bosne Jovana Divjaka, baš zadnji put kad sam bila u Sarajevu.

- Nisam od te vrste.- rekoh mračno i šansa da Gabrijela B. Bude moj producent smanji se na minimum.

- Kako to mislite?- upita visko izvivši obrve.

- Pajac, ja mislim da je on pajac koji dozvoljava da ga pokazuju kao pajaca.-

- Znači vama je bliži Kusturica?- upita dama pokazavši da je dobro upućena u našu blisku prošlost.

- Kusturica je dobar režiser, najbolji.- Odgovorih nedoređeno odmahnuvši rukom sa namjerom da time pokažem kako je bolje da govorimo filmu nego o politici čemu je naš razgovor naginjao.

- On je Miloševićev čovjek.- reče dama i lice nagrdi ružnom grimasom.

- Milošević je prošlost, a Kusturica je i dalje dobar režiser. Odakle Vam ideja da je Kusturica Miloševićev čovjek?- upitah, uništavajući ovaj put svjesno osatke šanse da Gabrijela B. bude producent mog filma.

- Za film „Podzemlje“ je dobio novac od Miloševića.-

- Opa, a ja bio ubijeđen da je glavni producent, Baumgartner. Koliko znam čovjek je završio u bolnici jer je “Podzemlje“ bio finasijski fijasko?- upitah provokativno nasmiješen. Ona mora da zna ko je Baumgartner.

- Ne, ne, novac je dobio iz Boegrada.- bila je uporna Gabrijela. - Ako bi to bilo istina, da li bi umanjilo vrijednost filma?- upitah ne svhatajući zašto se ljepotica pretvorila u mržnjom unakaženu ženu.

- Film i nije nešto posebno?- reče Gabrijela samouvjereno, kao da je jedini živi ekspert za film.

- Molim, gledali ste film, jeste li ga razumjeli?- upitah zgranuto.

- Da, više puta. Pravila sam intervju sa Kusturicom, tad sam bila novinarka, ništa posebno.-

- Čekajte, recite mi šta ste vidjeli, o čemu se radi u filmu.-

- Dolče vita, ništa posebno.

- Oooo.- sad sam ja rečenicu započeo sa ovim samoglasnikom sa kojim ona često počinje rečenice.

- Ako je za vas „Podzemlje“ samo „Dolče Vita“, onda stvarno ne znate o čemu govorite. U samom filmu je rečeno toliko toga što vi Evropljni ne znate i ne želite da znate. Kusturica je najbolji evropski režiser, srećom ima onih koji to primjete za razliku od Vas.- rekoh namrštivši se. Zaćutali smo na kratko. Ona prekide mučnu tišinu.

- Šta je to prikazano u „Podzemlju“?

- Sjećate li se početka, šta prikazuje, mislim na tri grada u koja ulaze Nijemci?-

- Da, odlično se sjećam, glavni grad Slovenije, ne mogu da se sjetim kako se zove, pa Zagreb i Beograd.- odgovori spremno ka učenik na ispitu.

- I posle toga dolazi „Dolče vita“? Da, možda za Ljubljanu i Zagreb, jer oni dočekuju naciste cvijećem i šampanjcem, ali ne i za Beograd, Beograd je bombardovan, sravnjen sa zemljom.-

- To dokazuje da je Kusturica Miloševićev čovjek.- zaključi ona svojom evropskom logikom, a meni poče da kuva u stomaku.

- To što je Kusturica rekao istinu kako su Nijemci dočekani u Ljubljani i Zagrebu govori o njemu da je Miloševićev čovjek? Gospođo, pa gdje vam je osjećaj za realnost?-

- Ipak, dobio je novac iz Beograda?-

Dobio sam želju da pobjegnem, da se maknem što dalje od nje i njene blizine, ali iza aviona nisam imao kuda, kao što nema kuda iz svoje kože koja mi je često tijesna zbog moje naravi da istjerujem istinu na čistac i onih koji misle da se istina uči u jeftinim dnevnim novnama.

- Najbolje bi bilo da promijenimo temu, uporno branite svoju „istinu“, hoćete li da čujete moju? Klimnula je glavom, a ja sam zaboravio šta mi je rekao Sergej i šta mi je rekla moja supruga Milena, da se manem razgovora o ratu, politici i nepravdi koju su nam nanijeli zapadni mediji. Za tili čas sam je obasuo informacijama, počev od laži koju je lansirao Šaćirbej da je u logorima u kojim Srbi drže zarobljene muslimane došlo do pojave kanibalizma pa do laži o sto i pedeset hiljada silovanih žena koju je lansirao Haris Silajdžić, a prenio Frankfurter Algemajne Zajtung, tako da je uskoro preblijedjela i počela ubrzano da diše.

- Stanite, zaustavite se molim Vas.- Zaćutao sam razočaran što me je spriječila da svoju žuč propsem do kraja.

- Ne mogu, neću u to da povjerujem, ne mogu shvatite!- zavapi.- A zašto draga gospođo, zašto.- upitah svjestan da je i poslednja šansa da ona bude producent mog filma prokockana.- Ja, ja ne smijem da mislim tako. Skoro sam imala nervni slom. Ako počnem da razmišljam tako, srušiće mi se svijet. Povjerovaću da je CIA organizovala „11. septembar“ i da..da na kraju ne postoji demokratija… ne, ne mogu tako da razmišljam.- Kako da ramišljate?- Pa tako, tako kao vi, tako, mislim da je sve bila laž, da su nas lagali o vašem ratu.-

- Znači, vama je lakše da vjerujete u sve što pročitate, pa čak i da je Kusturica dobio novac od Miloševića za snimanje filma „Podzemlje“, nego da upotrijebite razum?- upitah već pomalo strogo.

- Možda i nije, možda i nije Miloševićev čovjek, ali, mislim njegova žena je veliki nacionalista….

Digao sam ruke od daljeg razgovora, nadam se da je jasno zbog čega. Sve i da sam uspio da dokažem da Kustiručina žena nije nacionalista, uzgred budi rečeno, nikad nisam čuo za njegovu ženu, ona bi vjerovatno rekla da je Kusturičin predak, neki od prije prelaska na islam načinio grdne zločine nad Turcima ili bi našla neki novi razlog. Ako bi prestala da vjeruju u ono što je do sada vjerovala, možda bi se probudila, a ona se boji buđenja, jer zadnji put kad je htjela da se probudi, vidjeli ste, doživjela je nervni slom…. Kao što je njoj lakše da vjeruje u ono što je čula i pročitala, pa i to da je Kusturica loš jer mu je žena nacionalista, tako je još uvijek zapadnoj Evropi lakše da vjeruje da smo počinili sva zla ovog svijeta, nego da se probudi.Da ne zaboravim, pomenuo nisam, dama je o Kusturici čula sve najgore baš u Beogradu, u „naprednim krugovima“ u kojim za njega nema mjesta. Vjerujem da Emir, sad Nemanja Kusturica, i ne umire od želje da uđe u te „napredne beogradske krugove“ u kojima gosti sa zapada mogu da čuju sve najgore o njemu. On mirno gradi, bioskope, pozorišta, crkve, čitav grad na Mokroj Gori, a „napredna gospoda“ ga povremeno ujedu za petu, njega za petu, a sebe za zadnjicu, kad čuju za neki njegov uspijeh.

Miodrag Lukić