Корисник:Biljanadjokovic1969/песак

Neoromanika je bio jedan smjer unutar stilskog razdoblja historicizma koji je okvirno trajao od prve trećine 19. do prve trećine 20. vijeka, gotovo istovremeno kad i neogotika. Ona je bila nostalgično vraćanje korijenima ranokršćanstva, pa je kao svoj uzor imala romaniku.

Po njemačkim zemljama zvali su je rundbogenstil (Stil oblog luka) a po Francuskoj i Engleskoj normanski stil, u Italiji longobardski stil zbog tog jer je u 11. i 12. vijeku romanika uhvatila najviše korijena po Lombardiji.

Za razliku od neogotike, neoromanika nije počivala na nikakvim teorijama o stilu koji najviše odgovara nacionalnom biću ili određenoj konfesiji, već je bila nešto kao povratak jednostavnosti i iskrenosti ranokršćanstva, preko bizanta do romanike.

Velike ravne plohe novih građevina, lako su se razigravale lunetama romaničkih prozora i vrata, a krovni vijenci nizom slijepih arkada. Zbog tog su neoromaničke građevine postale popularne i kod gradnje običnih svjetovih objekata, poput tvornica, banaka, željezničkih stanica, bolnica a ne samo sakralnih objekata kao što je to bio slučaj sa neogotikom.

Neoromanička zgrada Univerziteta u Zagrebu

Najznačajniji predstavnici neoromanike u Engleskoj bili su; Thomas Henry Wyatt (crkva Ivana Krstitelja - Hindon), D. Brandon (Dvorac Hensol), James William Wild (Toranj Grimsby), Henry Clutton (samostan Battle). Po Njemačkoj su to bili; Heinrich Hübsch (katedrala u Speyeru), Friedrich Ludwig Persius (Dvorac Babelsberg u Potsdamu), Friedrich August Stüler (Nationalmuseum Stockholm), Friedrich von Gärtner (Bayerische Staatsbibliothek München) i Heinrich Strack. U Italiji su glavni protagonisti bili Luca Carimini (crkva Antuna Padovanskog, Rim) i Camillo Boito (škole, bolnice), u Danskoj, Johan Daniel Herholdt (biblioteke, željezničke stanice), u Francuskoj Léon Vaudoyer (katedrala u Marseillesu), a u Holandiji Hendrik Petrus Berlage (Berlage Amsterdam).

Neoromanika je bila osobito popularna u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, u kojoj su brojne novoosnovane protestanske kršćanske zajednice pronašle uzor za gradnju svojih crkava. Tu modu osobito je proširio arhitekt Henry Hobson Richardson, pa se po njemu čak to i zvao Ričardsonova neoromanika (Richardsonian Romanesque). On je izgradio u drugoj polovici brojne objekte od Albanya, Bostona, Buffala, Chicaga do Pittsburgha, a najpoznatiji njegov objekt je katedrala sv. Trojstva u Bostonu (1872.). Pored njega bio je poznat i Thomas Alexander Tefft koji je romaničke lukove ukomponirao u izgradnji ne samo crkava već i industrijskih pogona i željezničkih stanica.

Srbija i Vojvodina[uredi - уреди | uredi izvor]

U neoromaničkom stilu podignuta je katolička katedrala u Petrovaradinu, karmelićanski samostan u Somboru i franjevačka crkva u Subotici. U istom stilu podignuta je Vaznesenjska crkva u Beogradu 1863., Kapetan-Mišino zdanje (1863.) u Beogradu uz brojne manje pravoslavne crkve, Sremska Kamenica, Paragovo (Novi Sad)...