Корисник:Ikonijab/песак

Ime teme: Četvrta dimenzija Euklidovog prostora | Autor: Vlado Bogojević

Četvrta dimenzija Euklidovog prostora

Sadržaj

U XX vijeku pojam parapsihologije se neobično mnogo proširio i obogatio novim sadržajem, što ima zahvaliti dobrim dijelom velikom razvoju i napretku pozitivnih nauka. Naime pozitivne nauke nedvosmisleno idu u prilog parapsihološkoj teoriji. Parapsihologija je prvobitno bila područje duha, mistike, okultizma, filozofske metafizike, religije itd. Danas parapsihologija više teži savremenom pojmu psihotronika pod čiji pojam je subsumiran dobar dio pozitivnih nauka kao što su: biologija, hemija, kibernetika, elektronika, fizika itd. Dakle, bilo da je riječ o tradicionalnoj parapsihologiji ili savremenoj psihotronici zajedničko je to da se radi o jednoj futurologiji.

Ima takvih koji tvrde za parapsihologiju da su to vrata u XXI vijek, a i takvih koji tvrde da je parapsihologija najznačajnije područje istraživanja kojim se ikad bavio ljudski um. Parapsihološka teorija daleko nadilazi ono što je na današnjem stepenu razvoja nauke i tehnike o njoj potvrđeno. Sve je to i normalno ako se zna da je teorija svijetlo prakse i daje joj smjer u tami još neispitane stvarnosti. U prošlim vjekovima parapsihologija nije imala velike aposteriorne dokaze, pa je ljudski duh usled nedostatka tih dokaza automatski bio sklon da svemu onome što nije bio u stanju racionalnim putem da objasni prida atribut misticizma i nad-prirodnog. Međutim, treba imati na umu da se nije radilo o tome da nije bilo moguće racionalno objašnjenje već se jednostavno radilo o ograničenosti određene epohe i nemogućnosti naučnih potvrda. Danas je drugo vrijeme i drugi je duh vremena, ono što je nekad bilo privilegija obdarenih pojedinaca, mističara i tzv. božjih izaslanika u našem vremenu nauka malo po malo sve više potvrđuje.

Treba početi od analize svijesti, jer, upoznati svijest znači upoznati mikro-kosmos, upoznati svijet u malom. To je veoma važno budući da postoji identitet između mišljenja i bića, i budući da je sve vanjske ispoljavanje unutrašnjeg. Radi se o tome da je struktura i geneza svijesti identična sa strukturom i genezom kosmosa.

Dakle, veza između mikro i makro kosmosa je neosporna. U tome i jeste imperativ velikih mislilaca - upoznati samoga sebe. U daljnjoj analizi kada se bude govorilo o makro-kosmosu stalno će biti riječi i o mikro-kosmosu (svijesti ljudskoj). Dakle, nije toliko problem u prostorno-vremenskom svijetu kao „realitetu“ vam subjekta, već je problem u samom subjektu. Kažem prostorno – vremenskom realitetu, a taj isti „realitet“ je u stvari privid. Čovjek je u stvari trodimenzionalno biće prostorno-vremenski ograničeno, a samu tu granicu postavlja čovjek, tj. čovjek ograničava sam sebe. Vanjski svijet je ništa drugo do projekcija vlastitih predodžbenih mogućnosti. Ako su nam predodžbene mogućnosti veće samim tim mi zahvatamo više od stvarnosti (misli se na stvarnost po sebi) i obrnuto. No, pođimo od samog pojma stvarnost. Stvarnost je ono što je aktuelno, a aktuelno ono što mi svjesnim ili nesvjesnim dijelom našeg bića opažamo. A pošto mi napr. dok smo budni opažamo trodimenzionalnih svijet on za nas biva aktuelan i prividno stvaran. Isto tako u snu mi opažamo svijet na jedan posve drugi način i u sasvim drugom stanju i načinu proticanja (zna se da san obično traje najviše nekoliko minuta). I u snu imamo aktuelnost tj. Stvarnost. Zašto im ne priznajemo san kao stvarnost? tj. za to što se pozivamo samo na svjesni dio i njega priznajemo kao referentni. Imamo pojavu da se radi o stepenima „stvarnosti“ pa ono što ima za nas veći stepen stvarnosti priznajemo kao realitet, a što ima manji stepen stvarnosti kao nerealnost. Očigledno je da postoje različiti stepeni „stvarnosti“ i da je njihova razlika samo graduelna a nipošto i realistična. Slijedi da realitet stvarnosti daje sam subjekat i otuda sama gore navedena definicija da je svijet projekcija vlastitih predodžbenih mogućnosti nalazi potvrdu. Ustvari, radi se o nekim graničnim područjima ljudske svijesti i ljudskih osjetila na današnjem stepenu evolucije. Razmatrali smo svijest i podsvijest sa aspekta mogućnosti saznanja svijeta po sebi, i možemo reći da je podsvijest od svijesti odvojena takoreći slijepa, a svijest (opet uzevši je samu za sebe) slikovito kazano „preuska“ za zahvatanje većih suština, jer je njeno područje referencija prostora i vremena. Što je neka stvar više savršena to je više i stvarna i obrnuto. Upoznati te veće suštine nije moguće ni na jedan od dva pomenuta načina već je potrebna sinteza odnosno integracija podsvijesti i svijesti, a to je ono što Imanuel Kant naziva transcendentalni um. Doduše niti svijest funkcioniše potpuno nezavisno od podsvijesti niti podsvijest nezavisno od svijesti, ali nas ovdje interesuje potpuno jedinstvo i harmonija obadvije sfere. Transcendentni su npr. Bog, duh odvojen od tijela, anđeli, astralna tijela itd.; a transcendentalna je svijest koja upoznaje takav svijet i takva bića.

Ako želimo upoznati svijet ovakav kakav je po sebi i za sebe onda moramo imati i svijest koja je primjerena takvom svijetu. To je jasno samo po sebi. U Ajnštajnovoj teoriji relativnosti koja formuliše odnos izmedju mase i energije (E. mxc²) slijedi da nijesu problemi ni prostor ni vrijeme već da je problem brzina u odredjenom sistemu. S promjenom brzine mijenjaju se osnovni atributi materije ili u širem smislu energije tj. prostor i vrijeme. Ustvari ono što mi nazivamo materijom to je energija zgusnuta do tačke vidljivosti. Dobro je shvatiti materiju i kao talas koji putuje, a ljudsko oko opaža samo odredjeni segment tih talasnih dužina materije (energije) koja treperi tj. koja ima odredjenu frekvenciju. Postoji doji i gornji prag čujnosti. Ispod donjeg i iznad gornjeg praga čulosti intenzitet nadražaja je takav da ga ljudska osjetila ne registruju. Znači, mi ne možemo tvrditi da inteligibilna bića ne postoje samo zato što im nedostaju prostorno-vremenska tj. trodimenzionalna određenja, šta više mi nužno i intuitivno moramo zaključiti na njihovo postojanje. Poznato je da kada se postigne brzina svjetlosti (300.000 km/sek.) tada bi i vrijeme stalo tj. palo bi na nulu. Iluzija kontinuiteta prostora i vremena prouzrokovana je našom nesavršenošću kao trodimenzionalnih bića. Sistem u kojemu imamo brzine manje od brzine svetlosti nužno pretpostavlja trajanje, proticanje tj. vrijeme a isto tako i kauzalitet. Uzročno - posledična veza može postojati samo u vremenu, jer jasno je da uzrok koji prethodi posledici, a ta posledica kao novi uzrok nekoj drugoj posledici može postojati samo u vremenu. I to je samo po sebi jasno. Dakle, u subatomskom svijetu nema slučaja i slobode, jer, sloboda je samo pojavni oblik nužne objektivnosti. Mi u fenomenalnom svijetu samo mislimo da smo slobodni budući da ne poznajemo uzrok koji nas ograničava. Kantova formulacija da su prostor i vrijeme apriorne forme čulnosti i da mi pomoću njih sređujemo vanjska fakta potpuno je na mjestu i koegzistira u ishodištu sa načelima teorije relativnosti. Mi ustvari koji kao tijela zauzimamo prostor zajedno sa ostalim tijelima stvaramo vrijeme spajajući raznovrsna fakta u sukcesivnom nizu i na osnovu toga imamo utisak trajanja, znači vrijeme je subjektivna tj. naša kategorija. Vrijeme je neodvojivo od prostora jer bez prostornih objekata nema ni aprohenzije vremena. Prostor je diskretna veličina a to znači da se sastoji od djelova koji se mogu dijeliti do u beskonačnost, a ta beskonačnost je vakuum u kojem obitava sila, čista aktuelnost, Bog ili energija u najvećem svom stepenu. To bi bila kranja instanca. Ruđer Bošković naglašava da je svjetska proteznost prividna i da su atomi ustvari dinamičke tačke. Tj. da su atomi dinamičko -energetski složja centra sila. To je isto što i monada u Lajbnicovom sistemu, jer, i Lajbnicova monada nema nikakve mase u sebi, on je naime izjednačava sa duhovnim atomom i na taj način prevazilazi dualizam duha i materije i ismiruje metafizički spiritualizam i materijalizam. Može se jednostavno reći materija je svedena na duh. Pa u krajnjoj liniji duh samo i postoji, duh koji misli samog sebe ili Bog koji misli samog sebe. Hegel doslovno kaže: „Sve je ideja koja samu sebe misli ili sve je Bog i Bog samog sebe misli“. Boga ili apsolutnu ideju Hegel izjednačava. Ali mi smo počeli analizom svijesti koju treba dovesti do kraja, u tu svrhu najbolje se poslužiti ilustracijama iz geometrije: npr. imamo da je kriva linija isto što i prava, jer, krug je sve bliže pravoj liniji što mu je veći radijus, kad radijus postane beskrajno veliki krivina postaje beskrajno mala, krug postaje prava linija, što su žiže kod elipse bliže jedna drugoj elipsa se sve više približuje krugu. Kada je rastojanje izmedju žiža beskrajno malo elipsa postaje krug, sto se žiže pak dalje elipsa se približuje paraboli, ako daljina žiža postane beskrajno velika elipsa će se pretvoriti u parabolu. Na sličan način pretvoriće se parabola u hiperbolu a hiperbola u pravu liniju. Isto tako imamo da prava linija nastaje kretanje tačke, a površ nastaje kretanjem prave linije u ravni a trodimenzionalni prostor nastaje kretanjem prave linije u tri ravni koje su pod pravim uglom, dakle, prelaženje tačke u pravu, prave u površ a površi u tijela koja zauzimaju kubaturu u prostoru potpuno je razumljivo.

Iz toga slijedi da je i prelaženje koordinatnih sistema iz jednog u drugi isto tako nužno i istinito. Dekartov koordinatni trodimenzionalni prostor prelazi u sferični, eferični u Euklidov a kasnije isčezava i sam Euklidov prostor prvo u pravu a zatim u tačku tj. u silu. Kada se govori o pojedinim koordinatnim sistemima onda se misli i o tijelima koja njima pripadaju i koja su jedina u njima odredjena. Geometrijska analiza je potrebna i veoma podesna kao pretpostavka u nastojanju da se izvrši analiza svijesti, jer sam svijet kakvog upoznaje svijest je svojevrsna božanska geometrija.

Da bi se uspostavila veza između svijesti i geometrije, tj. svijesti kao nečeg „unutrašnjeg“ i geometrije kao nečeg „vanjskog“ moramo imati na umu da svijest preko čula registruje osjet, zatim opažaj, a kao posledica opažanja imamo predstavu tj. „imaginaciju u svijesti“, poslije toga slijedi pojam i na kraju ideja kao vrhunski sadržaj svijesti. Sada imamo potrebne elemente da uspostavimo analogiju između svijesti i geometrije.

Opažaju odgovora prostorno-vremenski svijet i objekti njemu pripadajući, to je ujedno najniža instanca svijesti. To je ujedno i trodimenzionalni svijet, dakle, fizički, ovozemaljski, tjelesni.

Predstavi u svijesti odgovara Euklidov prostor u geometriji i to je druga instanca u svijesti. Njoj odgovaraju: arhetipovi, astralna tijela ili što je po Bibliji isto što i raj, odnosno Edenski vrt. Dakle, drugoj instanci svijesti odgovara četvrta dimenzija Euklidovog prostora, a ona svijest koja ga saznaje jeste religiozna svijest kod čovjeka.

Pojmu u svijesti odgovara inteligibilni ili misaoni svijet, tj. svijet elektromagnetnih talasa (ili duhova) koji čine jednu bezobličnu formu talasa od kojih su misli u stvari i načinjene. O tome već ne možemo stvoriti predstavu i to se naslućuje dubokom intuicijom. I na kraju najvišoj instanci ideja u našoj svijesti odgovara apsolutna ideja ili što je isto što i Bog. Bog se saznaje u ekstazi i najdubljoj intuiciji tada se gubi razlika između subjekta i objekta, svijest je transcendentalna tj. individualna svijest se poistovjećuje sa apsolutnom i to je stanje najvećega blaženstva za ljudski duh.

No, vratimo se geometriji: vidjeli smo kako sistemi proizilaze jedan iz drugog, prvo trodimenzionalni Dekartov u četvorodimenzionalni Euklidov a Euklidov u dinamičku tačku ili silu tj. u Boga. To znači: Bog je u svemu što postoji, ali ovdje je riječ o transparenciji - jednom postepenom putu dolaženja do najsuptilnijih suština svijeta. Iz ovoga je jasno da se čitav univerzum može svesti u jednu tačku u jednu suštinu a ta suština je Bog koji nužno postoji. Isto tako jasno je da je Bog imanentan i transcendentan svijetu, radi se samo o dva pola jedne iste stvari. Veliki grčki filozof Heraklit izrazio je suštinu svojom čuvenom rečenicom: „Ako slušate ne mene nego logos mudro je saglasiti se da je sve jedno“. I zaista sve je jedno, sve u osnovi leži isto biće - Bog.

Budući da je naslov teksta četvrta dimenzija Euklidovog prostora potrebno ga je samim tim što više rasvijetliti. U četvrtoj dimenziji vladaju zakoni sinhroniciteta za razliku od fenomenalnog svijeta u kome vladaju zakoni kauzaliteta. A to je potpuno shvatljivo jer u onom svijetu gdje nema vremena gdje postoji „jednoj i vječno sada“ nikako ne može postojati kauzalitet. Dakle, u fenomenalnom svijetu uzrok prethodi posledici a u neumenalnom četvorodimenzionalnom svijetu uzrok i posledica padaju ujedno tj. dešavaju se „sinhrono“ (istovremeno). Konsekventno tome u takvom svijetu vladaju brzine svjetlosti i u tom slučaju moguća astralna bića kreću se brzinom svjetlosti (to i nije kretanje u uobičajenom smislu pojma kretanja) a forma im je Euklidovska. To su bića od drugog stepena energije. Znači, u suštini svijetom vladaju zakoni sinhroniciteta, a kauzalitet je samo fenomenalni oblik. Veoma je pogrešno učenje pozitivnih nauka koje zastupaju tezu da je ustvari četvrta dimenzija ono što nastaje kada se Dekartovom trodimenzionalnom koordinatnom sistemu doda još jedna koordinata upravna na već postojeće tri. Takav pozitivistički pristup je posledica mehanicističkog razmišljanja u kojemu je i vrijeme oprostoreno. Tako mišljenje zastupali su Ajnštajn i Minkovski. Takvo mišljenje o četvrtoj dimenziji zastupali su Kant i Bergsen.

U fenomenalnom svijetu imamo masu, a u četvrtoj dimenziji imamo energiju, slijedi da masa kao nešto zgusnuto do tačke vidljivosti prelazi u energiju, jer, tok čitave prirode je da od materije postane nešto suptilnije, finije tj. duhovno. Naime, iz Boga kao apsolutne ideje sve proizilazi i u njega se opet vraća, to je tzv. emanacija ideje. Iz navedenog je sasvim u skladu Biblijska dogma da je čovjek nekad bio u raju tj. u četvrtoj dimenziji i da je zbog grijeha protjeran u fizički ovozemaljski svijet a da se nakon smrti opet vraća tamo. Treba shvatiti budućnost na osnovu prošlosti - njima je zajedničko ishodište, jer jednostavno mi smo oni koji vrijeme mislimo. S ovim u vezi treba dodati da živi organizmi ne propadaju sa fizičkim tijelom tj. nema smrti u strogom smislu riječi već postoje samo metamorfoze, jedan isti individualni duh mijenja samo forme tijela. Individualna besmrtnost postoji samo na planu četvrte dimenzije i inteligibilnog ili misaonog svijeta, a to za to jer na tim nivoima postoji identitet i sjećanje, jer onaj individum koji se nakon metamorfoze iz fizičkog u astralno ne bi sjećao pređašnjeg života on ne bi bio individum. Znači, dokle postoji sjećanje postoji i individum. U slučaju kada se individualna svijest spoji sa apsolutnom nje više i nema kao zasebne i ona se stapa sa božanstvom.

Slijedi da postoji geneza i hijerarhija svjetova isto kao što postoji geneza i hijerarhija svijesti. Struktura je ista. Znači čovjek je ogledalo univerzuma koji vidi univerzum u onom stepenu i u toliko više ukoliko je razvijenija ljudska svijest. Sto se tiče ljudske slobode čovjek je kao neumenalno biće slobodno a kao fenomenalno biće ono je determinirano vanjskim stvarima fizičkog svijeta. Normalno, čovjek je i u fenomenalnom svijetu u mislima slobodan, ali samo u onom dijelu misli koje pripadaju neumenalnom svijetu, dok su ostale misli podložne vremenu a to znači i kauzalitetu te su samim tim i determinirane.

Svaki parapsihološki fenomen je neobjašnjiv sa aspekta kategorija i zakonitosti trodimenzionalnog svijeta, isti ti fenomeni postaju jasni kada se objašnjavaju zakonitostima koje vladaju u četvrtoj dimenziji.

Uzmimo fenomen telepatije tj. prenošenja misli sa jednog subjekta (medija) na drugi. U najvišem stepenu telepatije nema „putovanja“ - prenosa nikakvih stvari kroz prostor i vrijeme jer ne postoji ni jedno ni drugo, a prema tome ni kretanje pa nema ni prenosa jer prenos podrazumijeva kretanje. Naime radi se o istovremenom „sinhronom“ buđenju istih onih misli u jednom subjektu koje su sadržane u drugom samo potencijalno. To slijedi iz metafizičke postave da postoji samo jedna biće a pojavno mnoštvo je samo privid.

Uzmimo drugi slučaj vidovitosti. Vidovitost posjeduju odabrani mediji i oni koji su zasigurno vjesnici budućih vremena. Za takve ljude ne važi vrijeme, njihova svijest je van vremena. Znači za njih je isto i prošlost i budućnost, oni jednako vide i prošlost i budućnost. Ako se vidi prošlost radi se o retrogniciji ako se vidi budućnost o prekogniciji. U oba slučaja svijest funkcioniše vanvremenski i ona je transcendentna.

Veoma su zanimljivi fenomeni materijalizacije i teleportacije, telekineze, astralne projekcije, levitacije itd. Prilikom materijalizacije ili astralne projekcije imamo u stvari odvajanje astralnog tijela od fizičkog. Znači, živi organizmi osim fizičkog tijela imaju i astralno tijelo koje napravljeno od energije drugog stepena potencije, to je u stvari bio-polje ili „polje strukture fizičkog oblika“ ono je vječno i nepropadljivo. Astralno tijelo je snimljeno i naučno dokazano 1958. godine u Sovjetskom Savezu i to je takozvana „Kirlijanova fotografija“. U slučaju materijalizacije imamo fenomen po parapsihološkoj teoriji da masa prelazi u energiju. Normalno da takav fenomen izvodi obdareni medij u stanju transa. Isto tako kod teleportacije imamo prelazak mase u energiju i ponovno prevođenje energije u masu, znači prvo dematerijalizacija pa materijalizacija. Na ovaj način, dâ se objasniti i bilokacija (istovremeno nalaženje tijela na dva mjesta) bilo da se radi o dva tijela od kojih je jedno fizičko a drugo astralno, bilo da se radi on sinhronoj teleportaciji fizičkih tijela. Rekli smo da je u četvrtoj dimenziji važe sasvim drugi zakoni u odnosu na treću dimenziju, i svi parapsihološki fenomeni koji se dešavaju u fizičkom svijetu odvijaju se po zakonima četvrte dimenzije.

Naš filozof Brana Petronijević koji se ne mnogo bavi spiritizmom mišljenja je da su spiritualne pojave u stvari pojave medijumskog karaktera. Petronijević naime smatra da nema razlike između neumenalnog i fenomenalnog svijeta i on ih izjednačava.

Za njega je fenomenalni svijet istovremeno i neumenalni. Mislim da je veoma teško ako ne i nemoguće kritikovati spiritizam i pritom zastupati takvo stajalište. Jednostavno što u spiritizmu fenomenalni zakoni ne važe. Konsekventno svome rešenju osnovnog metafizičkog problema Petronijević negira postojanje astralnih tijela (pa čak i onda kada su ona u nekim slučajevima fotografisana). A samim tim i mogućnost četvrte dimenzije. On smatra da fenomen kao što je materijalizacija proizvodi nervna snaga medija (subjekta).

I veliki njemački filozof Imanuel Kant smatrao je spiritističke pojave za pojave medijumatskog karaktera, ali, budući da je on odvojio fenomenalni svijet od neumenalnog ipak je dopustio mogućnost postojanja četvrte dimenzije Euklidovog prostora. Petronijević smatra da oni spiritisti koji se pozivaju na Kanta da ga nijesu dobro razumjeli, a očigledno je da Kantova filozofija o prostoru i vremenu, o transcendentalnom sukobu, o odvajanju neumenalog od fenomenalnog svijeta ide potpuno u prilog spiritizmu i parapsihologiji. No kad se bolje razmotri čitav stav nije toliko bitno da li su spiritistične pojave, pojave medijumatskog karaktera ili ne, ako se zna da vanjski svijet u krajnjoj liniji i jeste projekcija naše svijesti. To pitanje je bitno za onoga ko ne pravi razliku između fenomenalnog i neumenalnog svijeta kao što je slučaj sa Branom Petronijevićem. Sam Petronijević priznaje da se spiritizmom bavio samo uzgred. Koliko god neko bude pokušavao negirati parapsihologiju neće uspjeti, jer, njeni temelji su fundirani na najvećoj istini koju je čovječanstvo zapisalo. U Bibliji piše da sveti Petar pokušava ići po vodi ali mu ne uspijeva, na Hristov poziv: „Nevjernice što si posustao“? On na kraju uspijeva. Isti fenomen u parapsihologiji poznat je kao levitacija, a to znači lebdenje iznad tla tj. poništavanje sile zemljine teže snagom duha.

Parapsihologija kao nauka već danas nalazi neke svoje potvrde, XXI vijek će ih dati još više i neko još dalje vrijeme učiniće potpunu potvrdu onoga što je ljudska duša vjekovima sanjala. U svom djelu „Princip nada“ Ernst Bloh kaže da filozof treba da sanja i da se nada, a svijet se mijenja samim tim što se istina govori o njemu.

Četvrta dimenzija Euklidovog prostora