Al-Navavi

(преусмерено са Al-Nawawi)

Abu Zakarija Jaḥja ibn Šaraf al-Navavi (arap. أبو زكريا يحيى بن شرف النووي;‎ 1233–1277), široko poznat kao al-Navavi ili Imam Navavi (631–676 A.H./1234–1277), bio je sunski šafijatski pravnik i hadiski učenjak.[8] On je napisao brojna i dugačka dela kojima su obuhvaćeni hadisi, teologija, biografije i pravna nauka.[9] Al-Navavi se nije ženio.[10]

Al-Navavi
Puno imeYaḥyā ibn Sharaf al-Nawawī
Datum rođenjamuharem 631 AH/ oktobar 1233
Mesto rođenjaNava
 sadašnja Sirija
Datum smrti24. redžeb 676 AH [1]/ 21. decembar 1277 (starost 45)
Mesto smrtiNava
 sadašnja Sirija
Zanimanjeistoričar, bibliograf, naučnik, pravnik.
Stilšafizam[2]
TitulaImam
PokretAšariti[3][4][5][6][7]

Rani život уреди

Al-Navavi je rođen u Navi blizu Damaska, u Siriji.[8] Kao i kod arapskog i drugih semitskih jezika, poslednji deo njegovog imena odnosi se na njegov rodni grad.

Jasin bin Jusuf Marakaši napominje: „Video sam imama Navavija u Navi kada je bio desetogodišnji mladić. Drugi dečaci njegovih godina su ga terali da se igra sa njima, ali imam Navavi je uvek izbegavao da se igra i ostajao je zauzet učenjem plemenitog Kurana. Kada su pokušali da dominiraju njime, insistirajući da se pridruži njihovim igrama, on je jadikovao i izražavao svoju nezainteresovanost zbog njihovih glupih postupka. Gledajući njegovu mudrost i dubokoumnost, razvila se posebna ljubav i naklonost u mom srcu za mladog Navavija. Prišao sam njegovom učitelju i pozvao ga da se izuzetno brine o ovom momku, jer će postati veliki religiozni učenjak. Njegov učitelj me je pitao da li sam proricatelj ili astrolog. Rekao sam mu da nisam ni gatar, ni astrolog, već da me je Alah naveo da izgovorim ove reči." Njegov učitelj je preneo ovaj incident Imamovom ocu i imajući u vidu traganje za znanjem svog sina, odlučio je da život svog sina posveti služenju i unapređenju islama.[11]

Život kao učenjak уреди

Od svoje 18. godine studirao je u Damasku, i nakon hodočašća 1253. godine nastanio se kao privatni naučnik.[12]

Značajni učitelji уреди

Tokom svog boravka u Damasku, učio je kod više od dvadeset nastavnika koji su smatrani majstorima i autoritetima u svom predmetu i disciplinama koje su predavali. An-Navavi je proučavao hadis, islamsku jurisprudenciju, njene principe, sintaksu i etimologiju. Njegovi učitelji su bili Abu Ibrahim Ishak bin Ahmad AI-Magribi, Abu Muhammad Abdur-Rahman bin Ibrahim Al-Fazari, Radijudin Abu Išak Ibrahim bin Abu Hafs Umar bin Mudar Al-Mudari, Abu Išak Ibrahim-Mukija bin-Bakuradija A. bin Jusuf An-Nablusi, Abul-Abas Ahmad bin Salim Al-Misri, Abu Abdulah Al-Džijani, Abul-Fat Umar bin Bandar, Abu Muhamed At-Tanuki, Šarafudin Abdul-Aziz bin Muhamed Al-Ansari, Abul-Faradž Rahman bin Muhamed bin Ahmad Al-Makdisi, i Abul-Fadajil Salar bin Al-Hasan Al Arbali, između ostalih.[13]

Radovi уреди

Tokom svog 45 godina dugog života[14] on je napisao „najmanje pedeset knjiga”[15] o islamskim studijama i drugim temama. Time su obuhvaćene:

  • Al Minhaj bi Šarh Sahih Muslimani (شرح صحيح مسلم), koristi radove drugih pre njega; ovo delo se smatra jednim od najboljih komentara Sahih Muslimana. Ono je dostupno onlajn.[16]
  • Rijad as-Salihin (رياض الصالحين); kolekcija hadisa o etici, manirima i ponašanju, koji su popularni u muslimanskom svetu.
  • al-Majmu' šarh al-Muhadab (المجموع شرح المهذب), je sveobuhvatni priručnik islamskog prava prema šafijskoj školi koji je uređen sa francuskim prevodom van den Berga, 2 toma, Batavija (1882–1884), i objavljen je u Kairu (1888).[12]
  • Minhaj al-Talibin (منهاج الطالبين وعمدة المفتين في فقه الإمام الشافعي), klasični priručnik o islamskom pravu prema šafijskom fikhu.[8]
  • Tahdib al-Asma va'l-Lughat (تهذيب الأسماء), uređen kao Biografski rečnik slavnih ljudi uglavnom na početku islama[17] (arapski) po F. Vistenfeldu (Getingen, 1842–1847).[12]
  • Takrib al-Tajsir (التقريب والتيسير لمعرفة سنن البشير النذير), uvod u proučavanje hadisa, to je produžetak Ibn al-Salahove Makadime, objavljen je u Kairu 1890. godine, uz Sujutijev komentar „Tadrib al-Ravi”". Ovaj rad je delom bio preveden na francuski jezik zaslugom V. Marseja u časopisu Journal asiatique, series ix., vols. 16–18 (1900–1901).[12]
  • al-Arbaʿin al-Navavija (الأربعون النووية) - 'Četrdeset hadisa,' kolekcija od četrdeset dve fundamentalne tradicije, koja se često objavljuje zajedno sa brojnim komentarima.[12]
  • Ma Tamas ilajhi hajat al-Kari li Sahih al-Bukhari (ما تمس إليه حاجة القاري لصـحيح البـخاري)
  • Tahrir al-Tanbih (تحرير التنبيه)
  • Kitab al-Adhkar (الأذكار المنتخبة من كلام سيد الأبرار); zbirka preklinjanja proroka Muhameda.
  • al-Tibjan fi adab Hamalat al-Kuran (التبيان في آداب حملة القرآن)
  • Adab al-fatva va al-Mufti va al-Mustafti (آداب الفتوى والمفتي والمستفتي)
  • al-Tarkhis fi al-Kijam (الترخيص بالقيام لذوي الفضل والمزية من أهل الإسلام)
  • Manasik (متن الإيضاح في المناسك) o ritualima hadžiluka.
  • Šarh Sunan Abu Davud
  • Šarh Sahih al-Bukhari
  • Mukhtasar at-Tirmidhi
  • Tabakat ash-Šafi'ijah
  • Ravdhat al-Talibin
  • Bustan al-`arifin

Nedavna izdanja na engleskom jeziku уреди

  • Bustan al-ʿarifin (Vrt gnostika), prevela Ajša Bjuli

Minhaj al-Talibin уреди

Četrdeset hadisa уреди

  • Al-Nawawi Forty Hadiths and Commentary; preveo Centar za arapski virtuelni prevod; (2010) ISBN 978-1-4563-6735-0
  • Ibn-Daqiq's Commentary on the Nawawi Forty Hadiths; preveo Centar za arapski virtuelni prevod; (2011) ISBN 1-4565-8325-5
  • The Compendium of Knowledge and Wisdom; prevod Abdasamada Klarka, Turath Publishing (2007) ISBN 0-9547380-2-0
  • Al-Nawawi's Forty Hadith, prevod Ezedin Ibrahima, Društvo islamskih tekstova; Novo izdanje (1997) ISBN 0-946621-65-9
  • The Forty Hadith of al-Imam al-Nawawi, Abul-Qasim Publishing House (1999) ISBN 9960-792-76-5
  • The Complete Forty Hadith, Ta-Ha Publishers (2000) ISBN 1-84200-013-6
  • The Arba'een 40 Ahadith of Imam Nawawi with Commentary, Darul Ishaat
  • Commentary on the Forty Hadith of Al-Nawawi (3 toma), prevod Jamal Al-Din M. Zaraboza, Al-Bašira (1999) ISBN 1-891540-04-1

Rijad al-Salihin уреди

  • Gardens of the righteous: Riyadh as-Salihin of Imam Nawawi, Rowman and Littlefield (1975) ISBN 0-87471-650-0
  • Riyad-us-Salihin: Garden of the Righteous, Dar Al-Kotob Al-Ilmiyah
  • Riyadh-us-Saliheen (tom 1&2 u jednoj knjiz) (arapsko-engleski) Dar Ahja Us-Sunah Al Nabavija

Vidi još уреди

Reference уреди

  1. ^ „kitaabun-Classical and Contemporary Muslim and Islamic Books”. Kitaabun.com. 2003-01-23. Приступљено 2014-05-20. 
  2. ^ „Was Ibn Kathīr the ‘Spokesperson’ for Ibn Taymiyya? Jonah as a Prophet of Obedience”. Journal of Qur'anic Studies. 16 (1): 4. 2014-02-01. ISSN 1465-3591. doi:10.3366/jqs.2014.0130. 
  3. ^ Namira Nahouza (2018). Wahhabism and the Rise of the New Salafists: Theology, Power and Sunni Islam. I.B. Tauris. стр. 121—122. ISBN 9781838609832. 
  4. ^ „The Ash'ari School, by Muhammad 'Alawi al-Maliki”. masud.co.uk. 29. 10. 2014. Архивирано из оригинала 4. 4. 2021. г. Приступљено 15. 4. 2021. 
  5. ^ „Imam al-Nawawi was an Ash'ari”. www.darultahqiq.com. Архивирано из оригинала 4. 4. 2021. г. Приступљено 15. 4. 2021. 
  6. ^ Muhammad ibn 'Alawi al-Maliki. „The Ash'ari School”. As-Sunnah Foundation of America. Архивирано из оригинала 12. 1. 2021. г. „Shaykh al-Islam Ahmad ibn Hajar al-'Asqalani (d. 852/1449; Rahimahullah), the mentor of Hadith scholars and author of the book "Fath al-Bari bi-Sharh Sahih al-Bukhari", which not a single Islamic scholar can dispense with, was Ash'ari. The shaykh of the scholars of Sunni Islam, Imam al-Nawawi (d. 676/1277; Rahimahullah), author of "Sharh Sahih Muslim" and many other famous works, was Ash'ari. The master of Qur'anic exegetes, Imam al-Qurtubi (d. 671/1273; Rahimahullah), author of "al-Jami' li-Ahkam al-Qur'an", was Ash'ari. Shaykh al-Islam Ibn Hajar al-Haytami (d. 974/1567; Rahimahullah), who wrote "al-Zawajir 'an Iqtiraf al-Kaba'ir", was Ash'ari. The Shaykh of Sacred Law and Hadith, the conclusive definitive Zakariyya al-Ansari (d. 926/1520; Rahimahullah), was Ash'ari. Imam Abu Bakr al-Baqillani (d. 403/1013; Rahimahullah), Imam al-'Asqalani; Imam al-Nasafi (d. 710/1310; Rahimahullah); Imam al-Shirbini (d. 977/1570; Rahimahullah); Abu Hayyan al-Tawhidi, author of the Qur'anic commentary "al-Bahr al-Muhit"; Imam Ibn Juzayy (d. 741/1340; Rahimahullah); author of "al-Tashil fi 'Ulum al-Tanzil"; and others – all of these were Imams of the Ash'aris. 
  7. ^ „Ahl al-Sunna: The Ash'aris - The Testimony and Proofs of the Scholars”. almostaneer.com (на језику: Arabic). Архивирано из оригинала 28. 1. 2021. г. Приступљено 1. 9. 2021. 
  8. ^ а б в Ludwig W. Adamec (2009), Historical Dictionary of Islam, pp.238-239. Scarecrow Press. ISBN 0810861615.
  9. ^ Fachrizal A. Halim (2014), Legal Authority in Premodern Islam: Yahya B Sharaf Al-Nawawi in the Shafi'i School of Law, p. 1. Routledge. ISBN 041574962X.
  10. ^ Abou Al-Fadl, Khaled (2005). The Search for Beauty in Islam: A Conference of the Books. Rowman & Littlefield. стр. 174. ISBN 978-0742550940. Приступљено 2016-02-20. 
  11. ^ Mubarakpuri, Safi Ur Rahman. Collection from Riyad us Saliheen. Darussalam. стр. 5. 
  12. ^ а б в г д Thatcher, Griffithes Wheeler (1911). „Nawāwī”. Ур.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (на језику: енглески). 19 (11 изд.). Cambridge University Press. стр. 318. 
  13. ^ „40hadithnawawi.com”. 40hadithnawawi.com. Приступљено 2014-05-20. 
  14. ^ „A Short Biography of Imaam an-Nawawi”. Islaam.net. Архивирано из оригинала 2012-03-25. г. Приступљено 2014-05-20. 
  15. ^ Jamaal al-Din M. Zarabozo, Commentary on the Forty Hadith of Al-Nawawi, Volume 1, Al-Basheer Publication & Translation (1999), p. 33
  16. ^ „الرئيسة - الحديث - موقع الإسلام”. Hadith.al-islam.com. Архивирано из оригинала 2006-03-03. г. Приступљено 2014-05-20. 
  17. ^ Biographical Dictionary of Illustrious Men chiefly at the Beginning of Islam

Literatura уреди

  • Guy Burak (2015). The second formation of Islamic Law. The Hanafi School in the Early Modern Ottoman Empire. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-09027-9. 
  • Robert W. Hefner; Muhammad Qasim Zaman, ур. (2007). Schooling Islam: The culture and politics of modern Muslim education. Princeton, NJ: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-12933-4. 
  • Thomas Pierret (2013). Religion and state in Syria. The Sunni ulama from coup to revolution. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-60990-7. 
  • Muhammad Qasim Zaman (2007). The Ulama in Contemporary Islam: Custodians of Change . Princeton University Press. ISBN 978-0-691-13070-5.  PDF, accessed 2 May 2017
  • Zaman, Muhammad Qasim (2010). Cook, Michael, ур. Transmitters of authority and ideas across cultural boundaries, eleventh to eighteenth century. In: The new Cambridge history of Islam (3rd изд.). Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-51536-8. 
  • Bein, Amit. Ottoman Ulema, Turkish Republic: Agents of Change and Guardians of Tradition (2011) Amazon.com
  • Hatina, Meir. Ulama, Politics, and the Public Sphere: An Egyptian Perspective (2010). ISBN 978-1-60781-032-2
  • Heyd. Uriel. "Some Aspects of The Ottoman Fetva." School of Oriental and African Studies Bulletin; 32 (1969), p. 35–56.
  • Inalcik, Halil. 1973. "Learning, the Medrese, and the Ulema." In The Ottoman Empire: The Classical Age 1300–1600. New York: Praeger, pp. 165–178.
  • Mehmet, Ipsirli, Guidelines to the Jurisprudence of Ottoman Ulema
  • Rabithah Ma'ahid Islamiyah Biografi Ulama of Indonesia Архивирано 30 април 2021 на сајту Wayback Machine
  • Tasar, Murat. "The Ottoman Ulema: their understanding of knowledge and scholarly contribution." The Turks. 3: Ottomans. Editors: Hasan Celâl Güzel, C.Cem Oğuz, Osman Karatay. Ankara: Yeni Türkiye, 2002, pp. 841–850.
  • Zilfi, Madeline C. 1986. "The Kadizadelis: Discordant Revivalism in Seventeenth Century Istanbul." Journal of Near Eastern Studies 45 (4): 251–269.

Spoljašnje veze уреди