Feromangan je predlegura načinjena od gvožđa, mangana i ugljenika.

Razvoj globalne proizvodnje feromangana, u zavisnosti od postupka

Proizvodnja feromangana počinje zagrijavanjem mješavine željeznih i manganovih oksida, zajedno sa ugljenikom, obično u obliku uglja ili koksa. Topljenje se uglavnom vrši u posebnim električnim pećima (engl. submerged arc furnace), ali se može vršiti i u klasičnim visokim pećima. Oksidi prolaze kroz karbotermalnu redukciju u pećima, dajući feromangan. Udio mangana u feromanganu iznosi između 30% i 80%, a udio ugljenika između 2% i 8%.

Feromangan se najvećim dijelom koristi kao dodatak legurama pri proizvodnji drugih legura željeza, a koristi se i kao sredstvo za deoksidaciju i povratnu karbonizaciju istopljenog željeza.

Legure željeza i mangana sa manjim udjelom mangana su:

  • čelično željezo (Mn 2—5%, C 3,5—4%)
  • stakleno željezo (Mn 5—30%, C 4,5—5%)

Istorija уреди

Inženjer Lambert fon Panc u Jesenicama u tadašnjoj Austrougarskoj (danas Slovenija) uspio je 1872. godine da dobije feromangan u visokoj peći, sa značajno višim udjelom mangana nego što je to ranije bilo moguće (37% umjesto ranijih 12%). Za to je Koruška industrijska kompanija dobila brojna međunarodna priznanja, uključujući i zlatnu medalju na Svjetskom sajmu u Beču 1873. te sertifikat nagrade na Stogodišnjem sajmu u Pensilvaniji 1876. godine.[1][2]

Reference уреди

  1. ^ Hočevar, Toussaint (1965). The structure of the Slovenian economy, 1848-1963. Studia Slovenica. str. 30. 
  2. ^ Vilman, Vladimir (2004). „Von Pantzove gravitacijske žičnice na Slovenskem”. Mednarodno posvetovanje Spravilo lesa z žičnicami za trajnostno gospodarjenje z gozdovi [International Symposium Cable Yarding Suitable for Sustainable Forest Management] (PDF). str. 9—33.