Guru Grant Sahib (pandžabski: ਗੁਰੂ ਗ੍ਰੰਥ ਸਾਹਿਬ/) je centralno versko pismo sikhizma, kojeg Siki smatraju konačnim, suverenim i večno živim Guruom nakon loze od deset ljudskih gurua religije. Adi Grant je prvo izdanje koje je sačinio peti guru Sika Arjan Dev (1563–1606). Guru Gobind Sing, deseti guru Sika, nije dodao nijednu svoju himnu; međutim, on je dodao svih 115 himni Gurua Teg Bahadura, devetog gurua Sika, Adi Grantu i proglasio je tekst svojim naslednikom.[1] Ovo drugo izdanje postalo je poznato kao Guru Grant Sahib i ponekad se naziva i Adi Grant.[2][3]

Tekst se sastoji od 1430 angova (stranica) i 6000 šabada (linija kompozicija),[4][5] koje su poetično prikazane i postavljene u ritmički drevni drevni severnoindijski klasični oblik muzike.[6] Najveći deo svetog pisma je podeljen u trideset i jedan rag, a svaki rag Granta je podeljen prema dužini i autoru. Hvalopevovi u svetom pismu su poređani prvenstveno prema ragama u kojima se čitaju.[4] Guru Grant Sahib je napisan u Gurmuki pismu, na raznim jezicima, uključujući lahnda (zapadni pandžabski), braj baša, kariboli, sanskrit, sindi i persijski. Kopije na ovim jezicima često imaju generički naziv Sant Baša.[7]

Guru Grant Sahib je sačinilo pretežno šest gurua Sika: Guru Nanak, Guru Angad, Guru Amar Das, Guru Ram Das, Guru Arjan i Guru Teg Bahadur. On takođe sadrži i poetska učenja trinaest hinduističkih sant pesnika Bakti pokreta (svetaca) i dva muslimanska sufijska pesnika.[8][9]

Vizija u Guru Grant Sahiba je društvo zasnovano na božanskoj pravdi bez ikakvog ugnjetavanja.[10][11] Iako Grant priznaje i poštuje sveta pisma hinduizma i islama, to ne podrazumeva moralno pomirenje s bilo kojom od ovih religija.[12] Postavljen je u gurdvari Sika (hramu). Tipični Sik se klanja ili ispruži pred njim nego što uđe u takav hram.[13] Grant se poštuje kao večni gurbani i duhovni autoritet u sikizmu.[14]

IstorijaУреди

 
Guru Grant Sahib

Guru Nanak Dev komponovao je himne, koje su njegovi sledbenici pevali u ragi postavljenoj muzici.[15] Njegov naslednik Guru Angad Dev otvorio je centre i distribuirao ove himne. Zajednica bi pevala himne, a njegovi agenti su prikupljali donacije.[16] Tu tradiciju su nastavili i treći i četvrti guru. Peti guru, Guru Arjan Dev, otkrio je da Priti Čand - njegov najstariji brat i konkurentski potraživač na guru status Sika, imao kopiju ranijeg potija sa himnama i da je distribuirao himne prethodnih gurua zajedno sa svojim sopstvenim himnama.[17] Guru Arjan je smatrao da je to neprihvatljivo i nastojao je da uspostavi autentične antologije odobrenih himni.[18]

Guru Arjan počeo je da sastavlja zvanično odobrene verziju svetog pisma za zajednicu Sika. On je poslao svoje saradnike širom Indijskog potkontinentata da sakupe cirkulirajuće himne gurua Sika i uverio je Mohana, sina Gurua Amar Dasa, da mu preda zbirku verskih spisa prva tri gurua.[18] Dok su se njegovi saradnici vraćali sa svojim zbirkama, Guru Arjan je odabrao i uređivao himne za uvrštavanje u Adi Grant sa Baj Gurdasom kao svojim pisarom.[19][note 1] Ovaj napor je proizveo nekoliko nacrta i rukopisa, od kojih su neki preživeli do savremengo doba.[17][21]

NapomeneУреди

  1. ^ Prema Kušvant Singu, dok je rukopis bio sastavljan, Akbar - mogulski car, dobio je izveštaj da Adi Grant sadrži odlomke koji klevetaju islam. Stoga je zatražio da ga pregleda.[20] Baba Buda i Baj Gurdas doneli su mu kopiju rukopisa i pročitali nekoliko himni iz njega. Akbar je odlučio da je ovaj izveštaj lažan i danirao je rukopisu 51 zlatni mohur. Međutim, ova podrška pismu Sika i sikizmu bila je kratkotrajna. Nakon što je Akbar umro, a Džehangir je nazivao sikhizam „lažnom propovešću”. Po njegovom nalogu Guru Arjan koji je sastavio prvo izdanje pisma Sika bio je mučen i pogubljen.[20]

ReferenceУреди

  1. ^ Partridge, Christopher Hugh (2005). Introduction to World Religions. стр. 223. 
  2. ^ Kapoor, Sukhbir. Guru Granth Sahib: An Advance Study. Hemkunt Press. стр. 139. ISBN 9788170103219. 
  3. ^ Adi Granth, Encyclopaedia Britannica
  4. ^ а б Christopher Shackle and Arvind Mandair (2005), Teachings of the Sikh Gurus, Routledge. ISBN 978-0415266048., pages xvii-xx
  5. ^ Penney, Sue. Sikhism. Heinemann. стр. 14. ISBN 978-0-435-30470-6. 
  6. ^ Anna S. King and JL Brockington (2005), The Intimate Other: Love Divine in Indic Religions, Orient Blackswan. ISBN 978-8125028017. стр. 359-361.
  7. ^ Harnik Deol, Religion and Nationalism in India. Routledge. 2000. ISBN 978-0-415-20108-7.. Page 22. "(...) the compositions in the Sikh holy book, Adi Granth, are a melange of various dialects, often coalesced under the generic title of Sant Bhasha."
    The Making of Sikh Scripture by Gurinder Singh Mann. Published by Oxford University Press US. 2001. ISBN 978-0-19-513024-9.. ISBN 978-0-19-513024-9. Page 5. "The language of the hymns recorded in the Adi Granth has been called Sant Bhasha, a kind of lingua franca used by the medieval saint-poets of northern India. But the broad range of contributors to the text produced a complex mix of regional dialects."
    Surindar Singh Kohli, History of Punjabi Literature. Page 48. National Book. 1993. ISBN 978-81-7116-141-6.. ISBN 978-81-7116-141-6.. "When we go through the hymns and compositions of the Guru written in Sant Bhasha (saint-language), it appears that some Indian saint of 16th century...."
    Nirmal Dass, Songs of the Saints from the Adi Granth. SUNY Press. 2000. ISBN 978-0-7914-4683-6.. ISBN 978-0-7914-4683-6.. Page 13. "Any attempt at translating songs from the Adi Granth certainly involves working not with one language, but several, along with dialectical differences. The languages used by the saints range from Sanskrit; regional Prakrits; western, eastern and southern Apabhramsa; and Sahiskriti. More particularly, we find sant bhasha, Marathi, Old Hindi, central and Lehndi Panjabi, Sgettland Persian. There are also many dialects deployed, such as Purbi Marwari, Bangru, Dakhni, Malwai, and Awadhi."
  8. ^ Shapiro, Michael C.; Dass, Nirmal (2002). „Songs of the Saints, from the Adi Granth”. Journal of the American Oriental Society. 122 (4): 924—929. doi:10.2307/3217680. 
  9. ^ Parrinder, Geoffrey (1971). World Religions: From Ancient History to the Present. United States: Hamlyn. стр. 256. ISBN 978-0-87196-129-7. 
  10. ^ Torkel Brekke (2014), Religion, War, and Ethics: A Sourcebook of Textual Traditions (Editors: Gregory M. Reichberg and Henrik Syse), Cambridge University Press. ISBN 978-0521450386. стр. 673, 675, 672-686.
  11. ^ Christopher Shackle and Arvind Mandair (2005), Teachings of the Sikh Gurus, Routledge. ISBN 978-0415266048., pages xxxiv-xli
  12. ^ William Owen Cole and Piara Singh Sambhi (1995), The Sikhs: Their Religious Beliefs and Practices, Sussex Academic Press. ISBN 978-1898723134. стр. 40, 157.
  13. ^ William Owen Cole and Piara Singh Sambhi (1995), The Sikhs: Their Religious Beliefs and Practices, Sussex Academic Press. ISBN 978-1898723134. стр. 44.
  14. ^ Torkel Brekke (2014), Religion, War, and Ethics: A Sourcebook of Textual Traditions (Editors: Gregory M. Reichberg and Henrik Syse), Cambridge University Press. ISBN 978-0521450386. стр. 675.
  15. ^ Singh, Khushwant (1991). A History of the Sikhs: Vol. 1. 1469-1839. Oxford University Press. стр. 46. 
  16. ^ Singh, Khushwant (1991). A History of the Sikhs: Vol. 1. 1469-1839. Oxford University Press. стр. 50. 
  17. ^ а б Gurinder Singh Mann (2001). The Making of Sikh Scripture. Oxford University Press. стр. 33—36. ISBN 978-0-19-513024-9. 
  18. ^ а б Singh, Khushwant (1991). A History of the Sikhs: Vol. 1. 1469-1839. Oxford University Press. стр. 57—58, 294—295. Приступљено 18. 12. 2011. 
  19. ^ Trumpp, Ernest (2004) [1877]. The Ādi Granth or the Holy Scriptures of the Sikhs. India: Munshiram Manoharlal Publishers. стр. 1xxxi. ISBN 978-81-215-0244-3. 
  20. ^ а б Singh, Khushwant (1991). A History of the Sikhs: Vol. 1. 1469-1839. Oxford University Press. стр. 57—61. 
  21. ^ Singh, Pashaura; Louis E. Fenech (2014). The Oxford Handbook of Sikh Studies. Oxford University Press. стр. 127—129. ISBN 978-0-19-969930-8. 

Spoljašnje vezeУреди