Википедија

Sarajevski atentat

атентат на Франца Фердинанда и његову супругу Софију, 28. јуна 1914.
Za druge upotrebe pogledajte stranicu Sarajevski atentat (višeznačna odrednica).

Sarajevski atentat, poznat i kao Vidovdanski atentat, dogodio se 28. juna (15. juna po julijanskom kalendaru) 1914. kada je student Gavrilo Princip pucao iz neposredne blizine i ubio nadvojvodu Franca Ferdinanda od Austrije, pretpostavljenog nasljednika austrougarskog prijestola i njegovu suprugu vojvotkinju Sofiju Hotek od Hoenberga dok su se vozili Sarajevom, glavnim gradom Kondominijuma Bosne i Hercegovine. Austrougarska je Bosnu i Hercegovinu okupirala 1878, a formalnu aneksiju izvršila 1908. godine.

Sarajevski atentat
Ubistvo nadvojvode i prijestolonasljednika Austrije i njegove supruge vojvotkinje u Sarajevu, ilustrovani dodatak Le Petit Journal, 12. jula 1914. godine.
Druga imenaVidovdanski atentat
Datum28. jun 1914. (1914-06-28)
Lokacijakod Latinske ćuprije u Sarajevu
Koordinate43° 51′ 29″ S; 18° 25′ 44″ I / 43.857917° S; 18.42875° I / 43.857917; 18.42875
UmrlihFranc Ferdinand i Sofija Hotek
OsuđeniGavrilo Princip i ostali
SuđenjeVeleizdaja
Presuda20 godina
Mjesto:
Karta sa označenim mjestom Sarajevskog atentata.

Princip je bio dio skupine od šest atentatora zajedno sa Muhamedom Mehmedbašićem, Vasom Čubrilovićem, Nedeljkom Čubrilovićem, Cvjetkom Popovićem i Trifkom Grabežom, dok je skupinom koordinisao Danilo Ilić; svi osim jednog su bili Srbi i članovi studentskog revolucionarnog pokreta koji je kasnije postao poznat kao Mlada Bosna. Politički cilj atentata bio je oslobađanje Bosne i Hercegovine od austrougarske vlasti i uspostavljanje zajedničke južnoslovenske („jugoslovenske”) države. Atentat je ubrzao Julsku krizu koja je dovela do austrougarske objave rata Srbiji i početka Prvog svjetskog rata.

Atentatorima je pomogla Crna ruka, srpsko tajno društvo; podrška je stigla od Dragutina Dimitrijevića Apisa, tadašnjeg načelnika vojno-obavještajnog odsjeka srpskog generalštaba, kao i od majora Vojislava Tankosića i srpskog obavještajca Radeta Malobabića. Tankosić je atentatorima obezbijedio bombe i pištolje, kao i samu obuku. Atentatori su dobili pristup istoj tajnoj mreži sigurnih kuća i agenata koje je Malobabić koristio za infiltraciju oružja i operativaca u Austrougarsku.

Atentatorima i ključnim članovima tajne mreže suđeno je u oktobru 1914. u Sarajevu. Optuženo je ukupno 25 osoba. Svih šest atentatora, osim Mehmedbašića, u trenutku atentata imalo je manje od 20 godina; iako su članovi skupine pretežno bili Srbi, među optuženim bila su četiri Hrvata, svi austrougarski državljani, dok srpsko državljanstvo nije niko posjedovao. Princip je proglašen krivim za ubistvo i veleizdaju; premlad da bi bio pogubljen, osuđen je na 20 godina zatvora, dok su ostala četvorica atentatora takođe osuđena na zatvorske kazne. Petorica starijih optuženika je osuđena na smrt vješanjem.

Pripadnici Crne ruke su uhapšeni i osuđeni pred srpskim sudom u Solunu 1917. na montiranom procesu za veleizdaju; Crna ruka je raspuštena, a trojica vođa skupine su pogubljena. Mnogo toga što se zna o atentatorima potiče iz ova dva suđenja i povezanih spisa. Principovo nasljeđe je ponovo preispitano nakon raspada Jugoslavije, a javno mnjenje o njemu u država nasljednicama je u velikoj mjeri podijeljeno po etničkim linijama.

Pozadina uredi

Za više informacija pogledajte: Istorija savrmene Srbije, Pad i modernizacija Osmanskog carstva i Bosna i Hercegovina (Austrougarska)
 
Franc Ferdinand, nadvojvoda od Austrije
 
Sofija Hotek, vojvotkinja od Hoenberga

Prema Berlinskom sporazumu iz 1878, Austrougarska je dobila mandat da okupira i upravlja Bosanskim vilajetom, pokrajinom Osmanskog carstva, dok je Osmansko carstvo zvanično zadržalo suverenitet nad teritorijom. Istim sporazumom velike sile (Austrougarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija) zvanično su priznale Kneževinu Srbiju kao potpuno suverenu državu, koja je četiri godine kasnije postala kraljevina pod knezom Milanom IV Obrenovićem, koji je postao kralj Milan I od Srbije. Srpski monarsi, u to vrijeme pripadnici dinastije Obrenovića koja je održavala bliske veze sa Austougarskom, bili su zadovoljni granicama Srbije utvrđenim sporazumom.[1]

To se promijenilo u maju 1903, kada su oficiri Srpske vojske predvođeni Dragutinom Dimitrijevićem Apisom upali u Kraljevski dvor. Poslije žestoke borbe u noći, napadači su uhvatili generala Lazara Petrovića, kraljevog ađutanta, i primorali ga da otkrije skrovište kralja Aleksandra I Obrenovića i njegove supruge kraljice Drage. Kralj je zatim upucan trideset puta, a kraljica osamnaest puta. Prema Makenziju, sa tijela kraljevskog para skinuta je odjeća i brutalno su kasapljena.[2] Napadači su leševe bacili kroz prozor dvora, čime je prekinuta svaka prijetnja od mogućeg kontranapada lojalista.[3] General Petrović je ubijen kada je Vojislav Tankosić organizovao ubistvo braće kraljice Drage. Zavjernici su za novog kralja postavili Petra iz dinastije Karađorđević.[4]

Nova dinastija bila je više nacionalistička, prijateljski raspoložena prema Rusiji, a manje prijateljski prema Austrougarskoj.[5] Tokom naredne decenije izbijali su sporovi između Srbije i njenih susjeda, kako je Srbija postajala sve moćnija. Ovi sukobi su uključivali Carinski rat sa Austrougarskom koji je počeo 1906;[6] Aneksiona kriza 1908—1909, u kojoj je Srbija zauzela protestni stav zbog austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine (okončano srpskim odobrenjem bez naknade u maju 1909);[7] Prvi balkanski rat 1912—1913. u kojem je Srbija sa saveznicima porazila Osmansko carstvo i Drugi balkanski rat 1913. u kojem Srbija sa saveznicima porazila Bugarsku.[8]

Vojni uspjesi Srbije i njen gnjev zbog austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine ohrabrili su srpske nacionaliste u Srbiji, kao i Srbe u BiH koje je ugnjetavala austrougarska vlast i čija su nacionalistička osjećanja podsticale srpske kulturne organizacije.[9] Primjer je srpsko društvo Narodna odbrana, koje je osnovano u Beogradu 8. oktobra 1908. na inicijativu Milovana Milovanovića. Pod maskom kulturnih djelatnosti, djelovala je na podrivanju srpske lojalnosti habzburškom režimu.[10] U pet godina do 1914, usamljeni atentatori — uglavnom srpski državljani Austrougarske — izvršili su niz neuspješnih pokušaja atentata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na austrougarske zvaničnike.[11] Mjesne revolucionarne skupine u BiH ujedinile su se u Mladu Bosnu, koja je za cilj imala okončanje austrougarske kolonijalne vlasti u BiH i ujedinjenje svih Južnih Slovena.[12]

Bogdan Žerajić, mladi revolucionar srpskog porijekla koji je imao slabe veze sa Mladom Bosnom, pokušao je da ubijen austrougarskog guvernera Bosne i Hercegovine generala Marijana Varešanina 3. juna 1910. godine.[13] Žerajić je rođen u Nevesinju, student Pravnog fakulteta u Zagrebu i u trenutku atentata imao je 22 godine.[14] Varešanin je ugušio posljednji seljački ustanak u BiH u drugoj polovini 1910. godine.[15] Pet metaka koje je Žerajić ispalio na Varešanina i kobni metak koji je sebi ispalio u glavu, učinili su Žerajića inspiracijom budućim atentatorima, uključujući Principa i Čabrinovića.[16]

U maju 1911, od ključnih članova Narodne odbrane, uključujući Dimitrijevića i Tankosića, osnovano je Ujedinjene ili smrt, tajno društvo posvećeno stvaranju jedinstvene srpske države.[17] Unutar Bosne i Hercegovine, mreže Crne ruke i Narodne odbrane prodrle su i izvjesnoj mjeri u mjesne revolucionarne pokrete, kao što je Mlada Bosna.[13] Osnovna razlika između tih pokreta bila je u tome što su mladobosanci društvenu revoluciju smatrali neophodnim posljedicama nacionalnog oslobođenja i što je, iako je njeno članstvo bilo pretežno srpsko, Mlada Bosna privlačila značajan broj Hrvata i Muslimana. U proljeće 1912, u zavjeri mladobosanaca, hrvatski student Luka Jukić je pokušao da izvrši atentat na bana Hrvatske i Slavonije Slavka Cuvaja.[18]

Car i kralj Franc Jozef je naredio nadvojvodi Francu Ferdinandu 1913. da izvrši inspekciju vojnih manevara u Bosni i Hercegovini zakazanih za jun 1914. godine.[19] Nakon manevara, Ferdinand i njegova supruga planirali su da posjete Sarajevo kako bi tamo otvorili Zemaljski muzej u novoj zgradi.[20] Vojvotkinja Sofija, prema njihovom najstarijem sinu, vojvodi Maksimilijanu, pratila je svog muža iz straha za njegovu bezbjednost.[21]

 
Fotografija Franca Ferdinanda i Sofije Hotek kako izlaze iz Sarajevske vijećnice i ulaze u automobil, nekoliko minuta prije atentata.

Iako je Sofija bila visokog aristokratskog porijekla, ipak nije bila iz dinastičke porodice, njena zajednica sa mogućim nasljednikom habzburškog prijestola mogla je biti samo morganatski brak. Franc Jozef je pristao na njihov brak samo pod uslovom da njihovi potomci ne stupe na prijesto. Četrnaesta godišnjica njihovog braka bila je 28. juna.[22]

Franc Fedrinand je bio zagovornik rastućeg federalizma i široko se vjerovalo da favorizuje trijalizam, prema kojem bi Austrougarska bila reorganizovana spajanjem slovenskih zemalja unutar Austrougarske u treću krunu.[23] Slovenska kruna je mogla biti prepreka srpskom iredentizmu, a Franc Ferdinand je doživljavan kao prijetnja ostvarenju srpskih ciljeva.[24] Princip je kasnije pred sudom izjavio da je sprječavanje planiranih reformi Franca Ferdinanda bila jedna od njegovih motivacija.[25]

Atentat je izvršen 28. juna (15. jun po julijanskom kalendaru), dan koji je u Srpskoj pravoslavnoj crkvi posvećen Svetom Vidu. Praznik koji se obilježava tog dana poznat je kao Vidovdan i vezuje se za Kosovsku bitku 1389, kada su se na Kosovu polju sukobile srpske i osmanske snage.[26] Princip, Čabrinović i ostali članovi Mlade Bosne inspirisani su junaštvom Miloša Obilića, srpskog junaka, rekonstruišući Kosovski zavjet.[27] Čabrinović je bio duboko udubljen u zavjet, lično se poistovjećujući sa kosovskim junacima, a poznato je da je Princip čitao Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša, remek-djelo srpske književnosti koje veliča junačke ideale i duh Kosovskog zavjeta.[28]

Preduslovi uredi

Prethodna zavjera uredi

Danilo Ilić je bio srpskog porijekla i radio je kao učitelj i bankarski službenik. Živio je sa majkom 1913. i 1914, koja je držala mali pansion u Sarajevu. Ilić je bio član tajnog revolucionarnog društva ili kružoka organizovanog po uzoru na Crnu ruku. Prema riječima srpskog pukovnika Čedomira Popovića, u to vrijeme kapetana i pripadnika Crne ruke, Danilo Ilić je krajem 1913. došao u srpsku prislušnu stanicu u Užicu kako bi razgovarao sa njim. Popović tvrdi da je Ilić preporučio zaustavljanje izgradnje revolucionarne organizacije i prelazak na neposrednu dejstvo protiv Austrougarske. Popović je naveo da je Ilića poslao u Beograd da o tome razgovara sa načelnik srpskog vojno-obavještajnog odsjeka pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.[29] Do 1913, Apis i njegovi saradnici vojni zavjerenici (u velikoj mjeri učesnici prevrata iz 1903.) stekli su prevlast nad onim što je opstalo od Crne ruke.[30]

Nema izvještaja o tome šta se dogodilo između Ilića i Apisa tokom navodnog susreta, ali je ubrzo Apisova desna ruka i crnorukac, major Vojislav Tankosić, koji je do tada bio zadužen za gerilsku obuku, sazvao sastanak u Tuluzu u Francuskoj.[31] Među pozvanima bio je i Muhamed Mehmedbašić, stolar iz Hercegovine.[32] Prema Luiđiju Albertiniju, Mehmedbašić je bio član Crne ruke, a to je postao kada je položio zakletvu zajedno sa Vladimirom Gaćinovićem i Danilom Ilićem. Mehmedbašić je bio spreman da izvrši teroristički čin kako bi oživio revolucionarni duh u Bosni i Hercegovini. Tokom ovog sastanka u januaru 1914. razgovaralo se o raznim mogućim austrougarskim ciljevima za atentat, uključujući i Franca Ferdinanda. Međutim, učesnici su odlučili da samo Mehmedbašića pošalju u Sarajevo, da ubije guvernera Oskara Poćoreka.[33]

Prema riječima Mehmedbašića, dok je putovao iz Francuske u Bosnu i Hercegovinu, policija je u vozu tražila lopova. Misleći da bi ga policija mogla progoniti, bacio je svoje oružje (bodež i bocu otrova) u nužnik.[33] Kada je stigao u BiH pisao je Gaćinoviću i ništa nije preduzimao dok je nije dobio Ilićev poziv u Mostar.[34] Ilić je 26. marta 1914, obavijestio Mehmedbašića da Beograd (misli se na Crnu ruku) misli da bi napad na Franca Ferdinanda, umjesto na Poćoreka, bio daleko važniji i da će ga podržati.[35] Apis se kasnije hvalio pred srpskim sudom da je naredio atentat na Franca Ferdinanda dok je bio na dužnost načelnik vojno-obavještajne službe,[36] međutim on je te nedokazane tvrdnje iznio 1917. pokušavajući da spase sopstveni život, jer trebao biti pogubljen zbog veleizdaje.[37])

Atentatorski tim uredi

 
Gavrilo Princip ispred zgrade suda.

Bez saznanja Crne ruke, druga zavjera protiv Ferdinanda nastala je tog proljeća 1914. kada je studentu Gavrilu Principu njegov prijatelj i kolega mladobosanac Nedeljko Čabrinović pokazao isječak iz novina u kojem se najavljuje posjeta Ferdinanda Bosni i Hercegovini u junu.[38] U vrijeme kada su dvojica mladobosanaca bila u Beogradu, željeli su da se vrate u BiH, kako bi izvršili napad na jednog austrougarskog zvaničnika, što su vidjeli kao krajnji čin junaštva.[33] Princip je zamolio svog prijatelja Trifka Grabeža da se priključi zavjeri, o čemu je kasnije pisao Iliću, svom bivšem cimeru i povjereniku, govoreći mu o planu i moleći ga da regrutuje ljude u Sarajevu.[39]

Ilić je za atentat regrutovao sedamnaestogodišnjeg sarajevskog gimnazijalca Vasu Čubrilovića, osmanaestogodišnjeg studenta Cvjetka Popovića i Mehmeda Mehmedbašića, nedugo poslije Vaskrsa 19. aprila, što dokazuju svjedočenja Ilića, Čubrilovića i Popovića na suđenju u Sarajevu.[40] Princip, Grabež i Čabrinović su na suđenju svjedočili da su otprilike u isto vrijeme (nešto poslije Vaskrsa) prišli bivšem gerilcu Milanu Ciganoviću i preko njega stupili u kontakt sa majorom Tankosićem, s kim su dogovorili da se oružje primi i prokrijumčari preko srpske granice u Bosnu. Načelni dogovor je brzo postignut, ali je isporuka oružje kasnila više od mjesec dana. Atentatori bi se sastajali sa Ciganovićem, a on bi sve odlagao. U jednom trenutku je rekao Grabežu da je stari car bolestan i da prijestolonasljednik neće doći u Bosnu.[41] Kada se zdravlje austrougarskog cara popravilo, operacija je ponovo „pokrenuta”. Tankosić je atentatorima dao jedan pištolj FN Model 1910. Vježbali su pucanje oskudnom i skupom pištoljskom municijom .380 ACP u parku nedaleko od Beograda.[42]

Preostalo oružje je konačno isporučeno 26. maja.[43] Trojica atentatora su svjedočila da je major Tankosić, neposredno i preko Ciganovića, obezbijedio ne samo šest ručnih bombi i četiri nova automatska pištolja FN Model 1910 sa municijom .380 ACP,[42] nego i novac,[43] pilule za samoubistvo, obuku,[44] specijalnu kartu sa označenom lokacijom žandarma,[45] upoznavanje kontakata u tajnom „tunelu” koji se koristi za infiltriranje agenata i oružja u Austrougarsku i malu kartu koja dozvoljava upotrebu tog tunela.[46] Tankosić je potvrdio novinaru i istoričaru Lučijanu Magriniju da je obezbijedio bombe i pištolje i da je odgovoran za obuku Principa, Grabeža i Čabrinovića i da je on inicirao ideju o pilulama za samoubistvo.[47]

Tajna ruta uredi

 
Putanja atentatora iz Beograda u Sarajevo.
 
Putanja oružja iz Beograda u Sarajevo.

Princip, Grabež i Čabrinović su napustili Beograd čamcem 28. maja i koritom rijekom Save došli do Šapca, gdje su predali malu kartu kapetanu Popoviću iz srpske granične straže. Popović im je predao pismo za srpskog kapetana Prvanovića i popunio obrazac sa imenima tri carinika čije identitete su mogli da pretpostave i na taj način dobiju povlašćene vozne karte do Loznice.[48]

Kada su Princip, Grabež i Čabrinović 29. maja stigli u Loznicu, kapetan Prvanović je pozvao trojicu svojih narednika da dogovore najbolji način da neopaženo pređu granicu. Dok su čekali dolazak narednika, Princip i Grabež su se posvađali sa Čabrinovićem, zbog Čabrinovićevog uzastopnog kršenja operativnog obezbjeđenja.[49] Čabrinović je predao Principu i Grabežu oružje koje je nosio. Princip je rekao Čabrinoviću da sam ide do Zvornika, da tamo pređe granicu sa Grabežovom ličnog kartom, a zatim da ide za Tuzlu i ponovo stupi u kontakt.[50]

Ujutro 30. maja okupili su se Prvanovićevi narednici i narednik Budivoj Grbić je prihvatio zadatak da odvede Principa i Grabeža pješice do Iskovićevog ostrva, malog ostrva usred rijeke Drine. Oni su zajedno sa oružjem na ostrvo stigli 31. maja. Grbić je atentatore zajedno sa oružjem predao agentima Narodne odbrane radi prebacivanja na austrougarsku teritoriju i kretanja od sigurne kuće do sigurne kuće. Princip i Grabež su prešli u Austrougarsku 1. juna uveče.[51] Njih dvojica sa oružjem su se kretali od agenta do agenta sve dok 3. juna nisu stigli u Tuzlu. Oružje su predali u ruke agentu Narodne odbrane Mišku Jovanoviću i ponovo se pridružili Čabrinoviću.[52]

Agenti Narodne odbrane su svoje djelatnosti prijavili predsjedniku Narodne odbrane Boži Jankoviću, a on tadašnjem premijeru Srbije Nikoli Pašiću.[53] U izvještaju Pašiću, pridodato je ime novog zavjerenika, majora Koste Todorovića, pograničnog oficira i načelnika srpske vojne obavještajne službe za graničnu liniju od Rada do Ljubovije. Pašićeve rukopisne bilješke sa briginga (po Dedijerovim procjenama održanog 5. juna) sadrže nadimak jednog od atentatora („Trifko” Grabež) i ime majora Tankosića.[54] Austrougari su kasnije prošli izvještaj, Pašićeve rukopise i dodatne potkrjepljujuće dokumente.[55]

Čabrinovićev otac je bio službenik sarajevske policije. Čabrinović je u Tuzli naišao na jednog od očevih prijatelja, sarajevskog policijskog istražitelja Ivana Vilu, s kojim je započeo razgovor. Igrom slučaja, Princip, Grabež i Čabrinović su ušli u isti voz za Sarajevo kao i Ivan Vila. Čabrinović se kod Vile raspitivao o datumu posjete Franca Ferdinada Sarajevu. Sljedećeg jutra, Čabrinović je ostalim atentatorima prenio vijest da će atentat biti izvršen 28. juna.[56]

Po dolasku u Sarajevo 4. juna, Princip, Grabež i Čabrinović su krenuli svako svojim putem. Princip se javio Iliću, posjetio njegovu porodicu u Hadžićima i vratio se u Sarajevo 6. juna i zatim preselio u kuću Ilićeve majke gdje je živio zajedno sa Ilićem.[57] Grabež je otišao kod svoje porodice u Pale. Čabrinović se vratio u očevu kuću u Sarajevu.[58]

Ilić je 14. juna otišao u Tuzlu, odakle je donio oružje u Sarajevo. Miško Jovanović je oružje sakrio u veliku kutiju šećera.[59] Kasnije tog dana, Ilić se vratio u Sarajevo vozom, pazeći da se prebaci u lokalni voz izvan Sarajeva, a zatim brzo pređe u tramvaj kako bi izbjegao policijski pretres. Ilić je u kući svoje majke jednom prilikom oružje sakrio u kofer ispod sofe.[60] Zatim, otprilike 17. juna, Ilić je otputovao u Brod (Dedijer navodi 16. jun, a sudski zapisnici 18. jun). Tokom ispitivanja na suđenju, Ilić je dao zbunjujuće objašnjenje razloga putovanja, prvo je rekao da je otišao u Brod da bi spriječio atentat, a zatim da se iz Broda vratio u Sarajevo da spriječi atentat.[61] Dedijer iznosi tezu (citirajući Bogijevića) da je Ilić otišao u Brod da bi se sastao sa Apisovim izaslanikom Đurom Šarcem, koji je imao uputstva da otkaže atentat, a zatim je Rade Malobabić poslat iz Srbije u Sarajevo da ponovo da pristanak za izvršenje atentata.[62]

Uoči atentata uredi

Ilić je počeo s podjelom oružja 27. juna. Do tog dana je skrivao identitet beogradskih atentatora od onih koje je regrutovao lokalno i obrnuto. Zatim, te noći, kako je Mehmedbašić rekao Albertniju, Ilić je Principu rekao dok ih je međusobno upoznavao „Mehmedbašić koji će sutra biti s nama”. Njih trojica su poslali razglednicu pokrajinskom predsjedniku Crne ruke za Bosnu i Hercegovinu Vladimiru Gaćinoviću u Francusku.[25]

Atentat uredi

Povorka vozila uredi

 
Gräf & Stift 28/32 PS iz 1911. u kojem se nalazio Franc Ferdinand tokom atentata. Izložen je u Vojno-istorijskom muzeju u Beču.
 
Rupa od prvog metka koji je smrtno ranio Sofiju Hotek

Ujutru u nedjelju 28. juna 1914. Ilić je postavio šestoricu atentatora duž putanje povorke. Ilić je hodao ulicom, hrabreći atentatore.[25] Franc Ferdinand i njegov svita krenuli su vozom od banje Ilidža do Sarajeva.[20] Guverner Oskar Poćorek ih je dočekao na stanici Sarajevo. Čekalo ih šest automobila. Greškom su tri lokalna policajca ušla u prvi automobil sa načelnikom specijalnog obezbjeđenja; specijalno obezbjeđenje koje je trebalo biti u pratnji svog načelnika ostalo je iza.[63] U drugom automobilu bili su gradonačelnik i načelnik sarajevske policije. Treći automobil u povorci bio je Gräf & Stift 28/32 PS, otvoreni sportski automobil sa preklopljenim gornjim dijelom. U tom automobilu nalazili su se Franc Ferdinand, Sofija Hotek, Oskar Poćorek i potpukovnik grof Franc fon Harah.[63] Prvo odredište povorke prema unaprijed određenom programu, bilo je kratka smotra jedne vojne kasarne. Prema programu, u 10 časova povorka je trebala da krene iz kasarne ka gradskoj vijećnici preko Apelove obale (ulica).[64]

Sigurnosni aranžmani u Sarajevu bili su ograničeni. Mjesni vojni zapovjednik, general Mihael fon Apel, predložio je da se trupe postroje planiranom putanjom, ali mu je rečeno da bi to uvrijedilo lojalne građane. Prema tome, zaštita gostujuće strane prepuštena je sarajevskoj policiji, od kojih je samo oko 60 dežuralo u nedjelju, na dan posjete.[65]

Bombaški napad uredi

 
Karta sa komentarima događaja 28. juna 1914, iz službenog izvještaja.

Povorka je prošla pored prvog atentatora, Mehmedbašića. Danilo Ilić ga je postavio ispod bašte kafane Mostar i naoružao bombom.[66] Mehmedbašić nije reagovao. Ilić je pored Mehmedbašića postavio Vasu Čubrilovića i naoružao ga pištoljem i bombom. I on nije reagovao. Dalje na putanji povorke, Ilić je postavio Nedeljka Čabrinovića na suprotnu stranu ulice do rijeke Miljacke i naoružao ga bombom.

U 10.10 časova,[67] automobil Franca Ferdinanda je prišao i Čabrinović je bacio bombu. Bomba se odbila od presavijenog poklopca automobila na ulicu.[68] Zbog vremenskog detonatora bomba je eksplodirala ispod sljedećeg automobila, čime je automobil stavljen izvan funkcije, ostavljajući krater prečnika od 30 cm i dubine od 170 mm, pri tome ranivši 16—20 ljudi.[69]

Čabrinović je progutao pilulu cijanida i skočio u Miljacku. Njegov pokušaj samoubistva je propao, jer je stari cijanid samo izazivao povraćanje, a Miljacka je zbog vrelog i sušnog ljeta bila duboka samo 13 cm.[70] Policija je Čabrinovića izvukla iz rijeke, a masa ga je žestoko pretukla prije nego što je priveden.

Povorka je jurila prema Gradskog vijećnici, ostavljajući iza sebe oštećeni automobil. Cvjetko Popović, Gavrilo Princip i Trifko Grabež nisu reagovali, jer ih je povorka prošla velikom brzinom.[71]

Prijem u Gradskoj vijećnici uredi

 
Karta koja prikazuje put povorke Franca Ferdinanda.

Dolaskom u Gradsku vijećnicu na zakazani prijem, Franc Ferdinand je pokazao znakove stresa, prekinuvši pripremljeni pozdravni govor gradonačelnika Fehima Curčića: „Gospodine gradonačelniče, došao sam ovdje u posjetu, a dočekan sam bombama. To je nečuveno.”[72] Sofija Hotek je zatim šaputala na uvo Ferdinandu, a poslije pauze rekao je gradonačelniku: „Sada možeš da govoriš.”[67] Zatim se smirio i gradonačelnik je održao govor. Franc Ferdinand je morao da sačeti da mu neko donese pripremljeni govor, koji je još uvijek bio natopljen krvlju iz oštećenog automobila. Pripremljenom tekstu dodao je nekoliko napomena o dnevnim dešavanjima, zahvalivši Sarajlijama na ovacijama „jer u njima vidim izraz njihove radosti zbog neuspjeha pokušaja atentata.”[73]

Zvaničnici i članovi Ferdinandove svite raspravljali su o tome šta dalje. Ferdinandov komornik, baron Rumerskirh, predložio je da par ostane u Gradskoj vijećnici dok trupe ne budu dovedene u grad, da bi se postrojile na ulicama. Poćorek se usprotivio ovom prijedlogu,[74] jer vojnici koji dolaze neposredno s manevara ne bi imali prikladne uniforme za takve dužnosti. Zaključio je riječima, „mislite da je Sarajevo puno atentatora?”[74] [75]

Franc i Sofija su odustali od planiranog programa radi posjete u bolnici ranjenima u bombaškom napadu. Grof Harah se nalazio u lijevoj traci pored Francovog automobila, da bi ga zaštitio od bilo kakvog napada iz pravca rijeke.[76] To potvrđuju i fotografije prizora ispred Gradske vijećnice. U 10.45 časova, Franc i Sofija su se vratili u povorku, ponovo u treći automobil.[77] Kako bi zaštitio par, Poćorek je odlučio da povorka krene pravo Apelovom obalom do sarajevske bolnice, kako bi izbjegli prepun centar grada.[78] Međutim, Poćorek nije uspio da saopšti svoju odluku vozačima.[79] Zbog toga je Francov vozač Leopold Lojka[80] skrenuo desno kod Latinskog mosta, baš u trenutku kada su dvojica vozača bila ispred njega.[81] Prema istoričaru Joahimu Remaku, to se dogodilo jer je Poćorekov pomoćnik Erih fon Merici bio u bolnici i zbog toga nije mogao da saopšti Lojki podatke o promjeni planova i putanje povorke.[82] Sarajevskog načelnika policije Edmunda Gerdea, koji je ranije više puta upozoravao Poćoreka na nedovoljne mjere predostrožnosti za carsku posjetu, jedan od Francovih pomoćnika je zamolio da vozačima pokaže novu putanju, ali u trenutnoj konfuziji i napetosti, on je to zanemario.[83]

Kobni pucanj uredi

 
Hapšenje osumnjičenog u Sarajevu nakon atentata.[84]
 
Pištolj FN Model 1910 Gavrila Principa, izložen u Vojno-istorijskom muzeju u Beču.

Pošto je saznao da je prvi pokušaj atentata bio neuspješan, Princip je razmišljao o mogućnosti da ubije Franca na povratkom putu i odlučio je da se premjesti na položaj ispred obližnje prodavnice hrane, blizu Latinskog mosta.[85] U tom trenutku, prvi i drugi automobil iz povorke odjednom su skrenuli desno u sporednu ulicu, napuštajući Apelovu obalu.[81] Kako je Francov vozač slijedio njihovu putanju, guverner Poćorek, koji je bio u trećem automobilu zajedno sa carskim parom, pozvao je vozača da zaustavi vozilo jer je išao pogrešnim putem.[86] Vozač je pritisnuo kočnicu, a kada je pokušao da prebaci u rikverc, slučajno je ugasio motor nedaleko od mjesta na kojem je Princip stajao.[87] Princip je prišao podnožju automobila i pucao u Franca Ferdinanda i Sofiju Hotek iz neposredne blizine,[86] koristeći pištolj belgijske proizvodnje Fabrique Nationale Model 1910 kalibra .380.[88] Atentatorima su predati pištolji serijskih brojeva 19074, 19075, 19120 i 19126, a Princip je koristio 19074.[89] Prema Albertniju, „prvi metak je ranio nadvojvodu u vratnu venu, drugi je ranio vojvotkinju u stomak.”[90] Princip je pokušao da puca u sebe, ali je odmah uhvaćen i uhapšen.[86] Prilikom izricanja presude, Princip je izjavio da je njegova namjera bila da ubije Poćoreka, a ne Sofiju.[91]

Nakon što je pogođena, Sofija je odmah izgubila svijest i srušila na noge Franca Ferdinanda.[86] I Ferdinand je izgubio svijest, dok su ga vozili u guvernerovu rezidenciju na liječenje.[86] Kako je izvijestio grof Harah, posljednje riječi Franca Ferdinanda bile su „Sofi, Sofi! Ne umiri! Živi za našu djecu!”, nakon čega je šest ili sedam puta izgovorio „Nije to ništa”, na Harahovo pitanje o povredi.[92] Nakon toga je uslijedio snažan zvuk gušenja izazvan krvarenjem.[75] Carski par je bio mrtav do 11.30 časova 28. juna 1914;[93] Sofija je bila mrtva po dolasku u guvernerovu rezidenciju, a Franc je preminuo 10 minuta kasnije.[94]

Postoji mit po kojem je Pincip pojeo sendvič u prodavnici hrane neposredno prije pucnjave, ali ne postoje primarni izvori iz tog vremena koji potvrđuju tu tvrdnju. Ovaj mit vjerovatno potiče iz romana Twelve Fingers iz 2001. godine, koji predstavlja fikcionalizovanu verziju događaja atentata koji uključuje sendvič.[95]

Sahrana uredi

Tijela su prevezena u Trst bojnim brodom SMS Viribus Unitis, zatim posebnim vozom u Beč. Iako je većina stranih kraljevskih porodica planirala da prisustvuje, naglašeno su nepozvani i sahrani je prisustvovala samo uža carska porodica, sa troje djece mrtvog para koja su isključena sa nekoliko javnih ceremonija. Njemački car Vilhelm II, Francov prijatelj, pozvan je kako bi ga Carski kabinet mogao konsultovati o spoljnoj politici, ali je on odbio da prisustvuje; iako je javno tvrdio da je to zbog slučaja lumbaga, rajhskancelar Teobald fon Betman Holveg je otkrio da pravi razlog bio zabrinutost za bezbjednost.[96] Oficirskom koru je bilo zabranjeno da pozdravlja pogrebni voz, što je dovelo do manje pobune koju je predvodio nadvojvoda Karl, novi pretpostavljeni nasljednik prijestola. Javno posmatranje kovčega je naglo skraćeno, a još skandaloznije, knez Alfred Montenuovo je bezuspješno pokušao da natjera djecu da plate račun. Sofijin kovčeg je bio nagnut nadole u odnosu na Francov kovčega da bi se ponovo ukazalo na njen niži društveni status, a rukavice su stavljene na vrh njenog kovčega kao što je bilo tradicionalno za dvorsku damu.[97] Carski par je sahranjen u dvorcu Artšteten, jer Sofija nije mogla biti sahranjena u Carskoj kripti.[98]

Posljedice uredi

 
Gomila okupljena oko hrpe uništene srpske imovine u Sarajevu, 29. jun 1914. godine.
 
Spomen ploča postavljena 1916. godine na mjestu atentata.

Svi atentatori su na kraju uhapšeni.[99] Onima u austrougarskom pritvoru suđeno je zajedno sa onima koji su pomogli da se atentatori i njihovo oružje dopreme u Sarajevo. Mehmedbašić, jedini Musliman među zavjerenicima, uhapsila su mjesne vlasti u Crnoj Gori, ali je uspio da pobjegne iz nikšićkog zatvora prije nego što je došlo do njegovog izručenja (vjerovatno uz pomoć žandarma koji su ga čuvali i zbog toga su uhapšeni).[100] Kasnije se ponovo pojavio u Srbiji, gdje se pridružio četničkom odredu majora Tankosića tokom rata,[101] a srpske vlasti su ga 1916. pritvorile pod izmišljenim optužbama za izdaju tokom Solunskog procesa, dok je na slobodu pušten 1919. godine.

Izbili su pogromi nad Srbima u Sarajevu i raznim drugim mjestima u Austrougarskoj nedugo nakon atentata, dok vojska nije uspostavila red.[102] U noći atentata organizovani su pogromi nad Srbima i demonstracije širom Austrougarske, naročito na prostoru današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske.[103] Organizovao ih i podsticao Oskar Poćorek.[104] Prve demonstracije protiv Srba, koje su predvodili sljedbenici Josipa Franka, organizovane su u ranim večernjim časovima 28. juna u Zagrebu. Sljedećeg dana su demonstracije u Sarajevu postale sve nasilnije i mogli bi se okarakterisati kao pogrom. Policija i gradske vlasti nisu preduzele ništa da spriječe nasilje nad Srbima.[105] Pisac Ivo Andrić je nasilje u Sarajevu nazvao „sarajevskim ludilom mržnje”.[106] Dva Srbina su ubijena prvog dana pogroma u Sarajevu, mnogi su napadnuti, a oko 1000 kuća, prodavnica, škola i ustanova (npr. banke, hoteli, štamparije) u srpskom vlasništvu su uništene ili opljačkane.[107] Srpski dvor je u službenim Novinama srbskim od 30. (18. po julijanskom kalendaru) juna objavio saučešće i proglasio osmodnevnu žalost (od 16. do 23. juna po julijanskom kalendaru).[108]

Nakon atentata, ćerka Franca Jozefa, Marija Valerija, primjetila je da je njen otac izrazio veće povjerenje u novog pretpostavljenog prijestolonasljednika, njegovog unuka nadvojvodu Karla. Car je svojoj ćerki, povodom atentata, priznao: „Za mene, to je olakšanje od velike brige.”[109]

Suđenja i kazne uredi

Sarajevski proces (oktobar 1914) uredi

 
Sarajevski proces, Princip sjedi u sredini prvog reda.

Austrougarske vlasti su hapsile i procesuirale sarajevske atentatore (izuzev Mehmedbašića),[101] zajedno sa povjerenicima i seljacima koji su im pomagali na putu. Većina je optužena za udruživanje u vršenju veleizdaje, uključujući službene krugove u Kraljevini Srbiji. Zavjera sa ciljem izvršenja veleizdaje za kaznu je imala smrt, a zavjera da se počini jednostavno ubistvo nije. Suđenje je održano od 12. do 23. oktobra, dok su izricanje presude i kazni objavljeno 28. oktobra 1914. godine.[110]

Punoljetni optuženici, koji su suočeni sa smrtnom kaznom, na suđenju su se predstavljali kao nevoljni učesnici zavjere. Ispitivanje Veljka Čubrilovića (koji je pomogao u koordinaciji transporta oružja i bio povjerenik Narodne odbrane) ilustrativno je za ovaj napor.[111] Čubrilović je sudu izjavio: „Princip je pogledao u mene i potpuno energično prišao: ’Kad hoćete znati, da, jest za to, i mi idemo da izvršimo atentat na prestoljonasljednika, a kad znate za tu stvar, morate šutiti. U slučaju da izdate, bićete uništeni Vi i Vaša porodica’”.[112] Na ispitivanju branioca Čubrilović je detaljnije opisao osnovne bojazni za koje je rekao da su ga natjerale na saradnju sa Principom i Grabežom.[113] Čubilović je objasnio da se plaši da iza Principa stoji revolucionarna organizacija sposobna da počini velike zločine i da se zato plašio da će mu kuća biti uništena, a porodica ubijena ako se ne povinuje i objasni da zna da takva organizacija postoji u Srbiji, ili je barem nekad postojala.[113] Na pitanje zašto je rizikovao da bude kažnjen pred zakonom, a nije preuzeo zaštitu zakona od ovih prijetnji, odgovorio je: „Ja sam se više bojao terora nego zakona”.[114] Drugi povjerenik Narodne odbrane, Mihajlo Jovanović, takođe je tvrdio da je bio protiv atentata.[110]

Trojica članova prvobitne atentatorske skupine priznali su punu odgovornost za svoja djela, proklamujući svoj ideal oslobođenog i ujedinjenog južnoslovenskog naroda, oslobađajući od odgovornosti Srbiju i Narodnu odbranu čiju odgovornost je tužilaštvo pokušalo da dokaže; međutim, sud nije povjerovao iskazima optuženih, jer su se razlikovali od njihovih iskaza u prethodnoj istrazi.[25]

Princip se usredsredio na preuzimanje pune odgovornosti za zločin na sebe i tvrdio da je atentat bio čisto lični poduhvat i ni na koji način službeni, a da Srbija u tome nije imala nikakve veze.[115] Tokom unakrsnog ispitivanja je rekao: „Ja sam nacionalista Jugosloven. Moja je težnja ujediniti sve Jugoslovene u kojoj bilo državnoj formi i osloboditi ih od Austrije.” Na pitanje kako namjerava ostvariti svoj cilj je odgovorio: „Terorom.”[116] Čabrinović je tokom svjedočenja rekao da mu je motiv za ubistvo bio taj što je Franca Ferdinanda vidio kao opasnost za Slovene i Srbiju, što je prema ličnim tvrdnjama čuo u kafanama od studenata i građana.[16] Grabež je izjavio da nikada ne bi učestvovao da je znao da će to dovesti do evropskog rata.[117] Uprkos nedostatku dokaza, sarajevski sud je ocijenio da su u zavjeru bili umiješani Narodna odbrana i vojni krugovi u Srbiji zaduženi za špijunažu.[118]

Zatvorske, smrtne i oslobađajuće presude bile su sljedeće:[119]

Ime Presuda
Gavrilo Princip Teška tamnica u trajanju od 20 godina, pooštrena jednim postom mjesečno i tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Nedeljko Čabrinović Teška tamnica u trajanju od 20 godina, pooštrena tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Trifko Grabež Teška tamnica u trajanju od 20 godina, pooštrena jednim postom svakog trećeg mjeseca, tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Vaso Čubrilović Teška tamnica u trajanju od 16 godina, pooštrena jednim postom svake pola godina i tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Cvjetko Popović Teška tamnica u trajanju od 13 godina i tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Lazar Đukić Teška tamnica u trajanju od 10 godina i tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Danilo Ilić Smrtna kazna, izvršena vješanjem.
Veljko Čubrilović Smrtna kazna, izvršena vješanjem.
Neđo Kerović Smrtna kazna, izvršena vješanjem; car Franc Jozef preinačio na 20 godina teške tamnice prema prijedlog ministra finansija Leona fon Bilinskog.
Mihajlo Jovanović Smrtna kazna, izvršena vješanjem.
Jakov Milović Smrtna kazna, izvršena vješanjem; car Franc Jozef preinačio na doživotnu tešku tamnicu prema prijedlog ministra finansija Leona fon Bilinskog.
Mitar Kerović Doživotna teška tamnica.
Ivo Kranjčević Teška tamnica u trajanju od 10 godina i tvrdo ležanje 28. juna svake godine.
Branko Zagorac Tamnica u trajanju od 3 godine.
Marko Perin Tamnica u trajanju od 3 godine.
Cvijan Stjepanović teška tamnica u trajanju od 7 godina, pooštrena jednim postom svaka tri mjeseca i tvrdim ležanjem i samotnim zatvorom u mračnoj sobi 28. juna svake godine.
Jovo Kerović, Blagoje Kerović, Nikola Forkapić, Dragan Kalember, Mićo Mičić, Obren Milošević, Ivan Momčilović, Franjo Sadilo i Angela Sadilo Oslobođeni od optužbi.

Čabrinović je na suđenju izrazio žaljenje zbog ubistava. Nakon izricanja presude, dobio je pismo potpunog oproštaja od djece ubijenog para.[120] Čabrinović i Princip su umrli od tuberkuloze u zatvoru. Mlađi od 20 godina u vrijeme izvršenja zločina mogli su dobiti najvišu kaznu od 20 godina prema austrougarskom zakonu. Sud je saslušao argumente vezane za Principovu starosnu dob, jer su postojale sumnje u njegov pravi datum rođenja, ali sud je zaključio da je Princip imao manje od 20 godina u vrijeme izvršenja atentata.[121] Pošto Bosna i Hercegovina nije bila dodijeljena austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije, zajednički ministar finansija je upravljao BiH i imao je ovlašćenja da preporuči pomilovanje austrougarskom monarhu.

Epilog uredi

 
Kapela vidovdanskih heroja u Sarajevu.

Posmrtni ostaci učesnika atentata su 7. jula 1920. godine prenijeti u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i sahranjeni na srpskom pravoslavnom groblju u Sarajevu. Nakon što je 1939. sagrađena Kapela vidovdanskih heroja, njihovi ostaci su prenijeti u nju, gdje se i danas nalaze. Tu počivaju Gavrilo Princip, Bogdan Žerajić, Vladimir Gaćinović, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Neđo Kerović, Mitar Kerović, Mihajlo Miško Jovanović, Jakov Milović, Trifko Grabež i Marko Perin. Mada Žerajić i Gaćinović nisu bili učesnici atentata, oni su bili ideolozi Mlade Bosne.

Lazar Đukić je tamnovao u Zenici i u Terezinu, gdje je premješten početkom marta 1915. godine. Naredne godine prebačen je u duševnu bolnicu u Terezinu, gdje je i umro. Spaljen je u krematorijumu, pa je jedini osuđenik Sarajevskog atentata čiji posmrtni ostaci nisu vraćeni u otadžbinu.[122]

Solunski proces (proljeće 1917) uredi

Krajem 1916. i početkom 1917. vođeni su tajni mirovni pregovori između Austrougarske i Francuske. Postoje posredni dokazi da su vođeni paralelni razgovori između Austrougarske i Srbije, premijer Pašić je poslao svoju desnu ruku Stojana Protića, a regent Aleksandar svog povjerenika[123] pukovnika Petra Živkovića u Ženevu na tajne pregovore.[124] Karl I je predstavio ključni zahtjev Austrougarske za vraćanje Srbije pod kontrolu srpske vlade u izbjeglištvu: da Srbije treba da obezbjedi garancije da iz Srbije neće biti dalje političke agitacije protiv Austrougarske.[125]

 
Optuženi na Solunskom procesu, nakon donošenja presude.

Regent Aleksandar i njemu lojalni oficiri su neko vrijeme planirali da se oslobode vojne klike na čelu sa Apisom, pošto je Apis predstavljao političku prijetnju Aleksandrovoj moći.[126] Austrougarski zahtjev za mir dao je dodatni podsticaj ovom planu. Apis i njemu lojalni oficiri su optuženi 15. marta 1917, po raznim lažnim optužbama koje se ne odnose na Sarajevo (predmet je ponovo vođen pred Vrhovnom sudom Srbije 1953. i svi optuženi su oslobođeni),[127] a predmet je vođen pred srpskim vojnim sudom na Solunskom frontu, koji je bio pod francuskom kontrolom. Apis i osam njegovih saradnika osuđeni su na smrt 23. maja, a dvojica na 15 godina zatvora. Jedan optuženi je preminuo tokom suđenja i optužbe protiv njega su povučene.[128]

Među suđenima, četvorica optuženih su priznali svoje uloge u Sarajevu, a konačne presude bile su sljedeće: Dragutin Dimitrijević Apis, Ljubomir Vulović i Rade Malobabić na smrt strijeljanjem (izvršeno 26. juna 1917) i sudsku taksu od 70 dinara i dodatne takse za svjedoke.[129] Pukovnik Radoje Lazić, pukovnik Milan Milanović Pilac, pukovnik Čedomir Popović, potpukovnik Vladimir Tucović, potpukovnik Velimir Velić i pukovnik Bogdan Radenković su prvobitno takođe osuđeni na smrt strijeljanjem. Poručnik Damjan Popović i potporučnik Muhamed Mehmedbašić dobili su po 15 godina zatvora. Visoki vojni sud je preinačio smrtne kazne Čedomiru Popoviću i Bogdanu Radenoviću na 20 godina, a Damjanu Popoviću povećao za 5 godina. Regent Aleksandar je u više navrata donosio odluke o pomilovanju, pa su smrtne kazne Milovanoviću, Laziću, Tucović i Vemiću preinačene u 20 godina zatvora.[130][131]

Pravdajući strijeljanje, Pašić je pisao svom izaslaniku u Londonu: „… Dimitrijević (Apis) je pored svega priznao da je naredio da se ubije Franc Ferdinand. A ko bi ga sada mogao odgoditi?”[132]

Dok su trojicu osuđeni vodili na pogubljenje, Apis je vozaču rekao: „Sada je i meni jasno, a i tebi jasno da će me danas ubiti srpske puške samo zato što sam organizovao sarajevski zločin.”[133]

Vojislav Tankosić je poginuo u borbi krajem 1915. i nije mu suđeno.[134] Za učešće u atentatu je poslije rata suđeno i potpukovniku Vojislavu Gojkoviću, a oslobođen je u maju 1923. godine.[135] Ponovno suđenje je održano u socijalističkoj Jugoslaviji od 2. do 13. juna 1953, a presuda po kojoj se svi optuženi oslobađaju saopštena je 16. juna 1953. godine.[131]

Kontroverze oko odgovornosti uredi

„Upozorenje” Srbije upućeno Austrougarskoj uredi

Poslije atentata, ambasador Srbije u Francuskoj Milenko Vesnić i ambasador Srbije u Rusiji Miroslav Spalajković dali su saopštenje u kojima se tvrdi da je Srbija upozorila Austrougarsku na predstojeći atentat.[136] Srbija je ubrzo negirala dato upozorenje i negirala saznanje o zavjeri. Premijer Pašić je lično demantovao ove tvrdnje u ugarskom nedjeljniku Az Est 7. jula i pariskom izdanju New York Herald od 20. jula.[137] Na „upozorenje” su se na kraju oglasili drugi. Kako je srpski ministar prosvjete Ljubomir Jovanović pisao u knjizi Krv Slovenstva, premijer Pašić je krajem maja ili početkom juna sa članovima kabineta razmatrao zavjeru o predstojećem atentatu.[138] Telegramom 18. juna, bez određenih podataka, naređeno je srpskom ambasadoru u Beču Jovanu Jovanoviću da upozori Austrougarsku da Srbija ima razloga da vjeruje da postoji zavjera o atentatu na Franca Ferdinanda u Bosni i Hercegovini.[139] Ambasador Jovanović se 21. juna sastao sa austrougarskim ministrom finansija fon Bilinskim. Prema srpskom vojnom atašeu u Beču pukovniku Lešjaninu, ambasador Jovanović je tokom razgovara sa Bilinskim ukazao na rizike koje bi Franc mogao izazvati u javnom mnjenju BiH i Srbije, a da bi njega lično mogla zadesiti ozbiljna nezgoda, što mi moglo imati fatalne posljedice na odnose Srbije i Austrougarske.[140] Jovanović se vratio sa sastanka sa Bilinskim i Lešjaninu rekao da Bilinski nije pridao veliki značaj upozorenju i zahvalio se uz riječi „nadajmo se da se ništa neće desiti.”[141] Bilinski zaista ništa nije preduzeo na osnovu Jovanovićevih primjedbi.

Jovanović je 1924. izašao u javnost sa tvrdnjom da je njegovo upozorenje izrečeno samoinicijativno i da je rekao da bi se među srpskom omladinom mogao naći neko ko bi mogao upucati čovjeka koji izaziva provokacije (Franc Ferdinand).[142] Jovanovićev iskaz se godinama mijenjao i nikada nije na odgovarajući način obradio izjavu pukovnika Lešjanina.[143] Bilinski nije otvoreno govorio o toj temi, ali je šef njegovog odjeljenja za štampu potvrdio da je održan sastanak sa nejasnim upozorenjem, ali nije bilo riječi o tome da bi austrougarski vojnik srpskog porijekla pucao na Franca Ferdinanda.[142]

U danima koji su prethodili atentatu, Pašić je bio vršilac dužnosti premijera, jer je u tom periodu srpska vlada nakratko pala u politički savez prevođen srpskom vojskom. Vojska je favorizovala unaprjeđenje Jovanovića u ministra spoljnih poslova,[144] a Jovanovićeva lojalnost je, kako se moglo očekivati, bila podijeljena i njegova naređenja su stoga loše izvršena. Odabirom vojnog lojaliste koji će prenijeti poruku, i ne navodeći ništa određeno kao što su imena zavjerenika i oružje, Pašić je zaštitio svoje uloge od različitih mogućih ishoda i posljedica predstojećeg atentata.[145]

Rade Malobabić uredi

Rade Malobabić je 1914. bio glavni tajni obavještajac srpske vojne obavještajne službe protiv Austrougarske. Njegovo ime se pojavilo u srpskim dokumentima u čiji je posjed došla Austrougarska tokom rata. Dokumenti opisuju kretanje oružja, municije i špijuna iz Srbije u Austrougarsku pod Malobabićevim uputstvima.[53]

Zbog potiskivanja Apisovog priznanja i transkripta Solunskog procesa od strane Srbije, istoričari u početku nisu povezivali Malobabića sa atentatom. U Apisovom priznanju stoji da je Malobabića angažovao kako bi organizovao atentat tokom Francove posjete Sarajevu.[36] Na Solunskom procesu pukovnik Ljubomir Vulović (načelnik srpske granične službe) u svom svjedočenju je rekao da je dobio pismo u Generalštabu (s potpisom maršala Putnika) uz napomenu da će doći agenti Malobabić i učitelj čijeg se ime ne sjeća (Danilo Ilić je bio učitelj, ali je nejasno da li je o njemu riječ, jer je on mogao biti smješten u Brod, ali ne i u Loznicu) kojeg je trebao da pošalje u BiH. Zbog toga je otišao u Loznicu i istog dana ili vrlo brzo poslije poslao Radeta i učitelja u BiH. Ubrzo nakon toga došlo je do atentata na Franca Ferdinanda.[146] Malobabić je uoči pogubljenja rekao svešteniku da mu je naređeno da ide u Sarajevo kada je trebao da se dogodi atentat, a poslije da se vrati i ispuni druge misije, nakon čega je izbio rat.[147] Dedijer u knjizi Put za Sarajevo predstavio dodatna svjedočenja po kojima je Malobabić stigao u Sarajevo uoči atentata i dao konačno zeleno svjetlo Danilu Iliću za sprovođenje operacije.[148] To se poklapa sa Dedijerovom teorijom da je Đuro Šarac 16. juna dao uputstva Iliću da otkaže atentat. Ubrzo nakon njihovih priznanja, Srbija je uz lažne optužbe pogubila Malobabića, Vulovića i Apisa. Srbija nije objavila pojašnjenja njihovih priznanja vezana za atentat u Sarajevu.

„Crna ruka” ili srpska vojno-obavještajna služba uredi

Za više informacija pogledajte: Crna ruka

Alternativna teorija da je Sarajevski atentat bio operacija srpske vojno-obavještajne službe bila je ta da je to bila operacija Crne ruke. Crna ruka je bila srpsko vojno društvo koje su 9. maja 1911. osnovali oficiri Srpske vojske, porijeklom iz zavjereničke skupine koja je izvršila Majski prevrat, na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.[149]

Poslije srpske pobjede nad Bugarskom u Makedoniji tokom Drugog balkanskog rata, Crna ruka je bila na umoru zbog smrti predsjednika i neuspjeha u pronalasku zamjene, neaktivnog sekretara, žrtava, prekinutih veza između tročlanih ćelija i nedostatka finansija.[150] Crna ruka do 1914. više nije djelovala po svom ustavu, već kao kreacija šefa srpske vojno-obavještajne službe Apisa, a njeni aktivni članovi su uglavnom bili srpski oficiri lojalni Apisu. Apisovo priznanje da je naredio operaciju koja počinje frazom „Kao načelnik obavještajnog odjeljenja Generalštaba”,[36] činjenica da se pozivao na vojni lanac zapovijedanja, odumrla priroda Crne ruke i činjenica da je po članu 16. ustava Crne ruke takvo ubistvo moglo biti naređeno samo glasanjem Vrhovne centralne uprave, predsjednika ili sekretara, a da takav nalog nije podnesen,[151] faktori su koji idu u prilog pripisivanju odgovornosti srpskoj vojno-obavještajnoj službi. Činjenica da je Milan Ciganović bio umiješan, da su ključni oficir bili članovi Crne ruke,[152] da je konsultovan pokrajinski sekretar Crne Ruke za Bosnu i Hercegovinu Vladimir Gaćinović[153] i da nije bilo zvaničnog budžeta za operaciju ide u prilog odgovornosti Crne ruke.

Isječak iz novina uredi

Na suđenju je konstatovano da su trojica atentatora iz Beograda pokušala da svu krivicu preuzmu na sebe. Čabrinović je tvrdio da je ideja o ubistvu Franca Ferdinanda potekla iz novinskog isječka koji je dobio poštom krajem marta u kojem je najavljena planirana posjeta Franca Ferdinanda Sarajevu.[154] Zatim je Principu pokazao isječak iz novina i sutradan su se dogovorili da će ubiti Ferdinanda. Princip je sudu objasnio da je o predstojećoj Ferdinandovoj posjeti čitao u njemačkim novinama.[155] Princip je dalje svjedočio da je otprilike u vrijeme Uskrsa (19. april) napisao alegorijsko pismo Iliću u kome ga je obavijestio o planu ubistva Ferdinanda.[156] Grabež je svjedočio da su se Princip i on, takođe u vrijeme Uskrsa, dogovorili da izvrše atentat ili na Poćoreka ili na Ferdinanda i nešto kasnije odlučili su da ipak bude na Ferdinanda.[157] Optuženi su odbili ili nisu bili u mogućnosti da daju detalje u toku ispitivanja.

Ilić i Mehmedbašić su se već 26. marta dogovorili da ubiju Ferdinanda na osnovu uputstava iz Beograda, koja su prethodila novinskom isječku i rasprava između trojice atentatora iz Beograda.[34]

Narodna odbrana uredi

Za više informacija pogledajte: Narodna odbrana

Srpska vojno-obavještajna služba je preko ostataka Crne ruke prodrla u Narodnu odbranu, koristeći njen tajni tunel da prokrijumčari atentatore i njihovo oružje iz Beograda u Sarajevo. U izvještaju predsjednika Narodne odbrane Bože Milanovića premijeru Pašiću od 5. juna 1914. u posljednjoj rečenici koja govorili o Sarajevu može se naslutiti frustracija predsjednika zbog otimanja njegove organizacije: „Boža je obavijestio sve agente da ne bi smjeli da prime nikoga osim ako ne pokaže lozinku koju je dao Boža”.[55]

Milan Ciganović uredi

Premijer Pašić je rano dobio informaciju o planu atentata. Informaciju je dobio dovoljno rano, prema riječima Ljube Jovanovića, da vlada naredi graničarima da spriječe prelazak atentatora. On navodi ministarsku raspravu u kabinetu krajem maja, a objavljivanje informacija na neko vrijeme prije toga.[158] Albertini je zaključio da je izvor informacija najvjerovatnije Milan Ciganović.[159]

Ruski vojni ataše uredi

U Apisovom priznanju da je nalogodavac atentata na Ferdinanda, navodi se da je ruski vojni ataše Viktor Artamonov obećao zaštitu Rusije od Austrougarske ako Srbija ikada bude na udaru. Dok je priznao finansiranje obavještajne mreže u Austrougarskoj, Artamonov je u intervjuu sa Albertinijem negirao umiješanost svoje kancelarije u atentat. Pored toga, još je izjavio da je otišao na odmor u Italiju, ostavljajući na čelu kancelarije pomoćnika vojnog atašea Aleksandra Verhovskog i iako je bio u svakodnevnom kontaktu sa Apisom, saznao je za Apisovu uloge tek nakon što se rat završio.[160] Albertini piše da je „ostao neubjeđen u ponašanje ovog oficira”.[161] Verhovski je priznao umiješanost svoje kancelarije, ali je zatim ćutao na tu temu.[162]

De Šeling piše o dokazu da je Rusija barem bila svjesna zavjere prije 14. jula:[163]

Dana 1. juna (14. juna po novom kalendaru), car Nikolaj je u Konstanci imao intervju sa rumunskim kraljem Karlom I. Bio sam tamo u to vrijeme… ali, koliko sam mogao da procijenim iz mog razgovora sa članovima njegove pratnje (ruski ministar spoljnih poslova Sazonov), on (Sazonov) je bio uvjeren da ako nadvojvoda (Franc Ferdinand) bude sklonjen s puta, mir Evrope ne bi bio ugrožen.

Knez Pavle Karađorđević je tokom prepiske sa Kostom St. Pavlovićem u pismu od 25. avgusta 1967. ovo rekao:[164]

Verujem da ni ruska ni naša vlada nisu bile umešane u tu tragediju, ali se sećam da sam u mladosti često slušao o nekim ruskim panslavističkim krugovima. Verovatno su ti krugovi imali veze sa nekim našim tajnim organizacijama. Kad bi se znalo tačno šta je značila Crna ruka sve bi bilo jasnije. Meni su izvesne stvari iz ličnog iskustva poznate, ali nisam u mogućnosti da o njima govorim. Artamanova sam poznavao i sećam se njegovih bezazlenih plavih očiju.

Ishod uredi

Vidi još: Uzroci Prvog svetskog rata
 
Teške implikacije atentata su odmah prepoznate, kao u članku od 29. juna sa podnaslovom „Ratni nastavak?” i „Može rezultirati ratom”, navodeći da su atentat „osmislile osobe koje imaju zrelije organizacione sposobnosti od mladih ubica”.[165]
 
Serbien muss sterb[i]en! (Srbija mora da umre!; posljednja riječ je preinačena u rimu). Propagandna karikatura prikazuje kako Austrougarska udara majmunolikog Srbina.
 
Zagrebački Ilustrovani list nakon atentata u Sarajevu 1914., piše o demoliranju srpskih društava u Dubrovniku, od strane ljudi koji su se osjećali Hrvatima.

U avgustu 1914. The Independent opisao je atentat kao „žalostan, ali relativno beznačajan” razlog zbog kojeg je „u haosu finansijski sistem u svijetu, da je međunarodna trgovina suspendovana, da su industrije svugdje demoralisane i porodice uništene, i da su milioni ljudi u Evropi uzeli oružje u ruke s namjerom da se kolju… može se sumnjati da li je nadvojvoda vrijedan svog ovog pokolja”.[166] Ubistvo je izazvalo veliki šok širom evropskih vladarskih porodica, a u početku je bilo mnogo simpatija prema austrougarskoj poziciji. Obične ljude nije baš naročito briga šta se dogodilo, a uveče poslije atentata masa u Beču je slušala muziku i ispijala vino, kao da se ništa nije dogodilo.[167][168]

Dva dana poslije atentata, Austrougarska i Njemačka su savjetovale Srbiju da pokrene istragu, ali je generalni sekretar ministarstva spoljnih poslova Srbije Slavko Grujić odgovorio: „Do sada ništa nije urađeno i stvar se ne tiče srpske vlade”. Uslijedila je ljuta prepirka između austrougarskog otpravnika poslova u Beogradu i Grujića.[169] Nakon što je sprovela krivičnu istragu, provjeravajući da li Njemačka poštovati vojni savez, i ubjeđujući skeptičnog ugarskog grofa Ištvana Tisu, Austrougarska je 23. jula 1914. izdala zvanično pismo vladi Srbije. U pismu se Srbija podsjeća na njenu opredijeljenost poštovanju odluka velikih sila vezanu za Bosnu i Hercegovinu i da održava dobrosusjedske odnose sa Austrougarskom. Pismo je sadržalo konkretne zahtjeve koje Srbija treba da prihvati, uključujući suzbijanje objavljivanja propagande koja se zalaže za nasilno uništenje Austrougarske, uklanjanje ljudi koji stoje iza ove propagande iz srpske vojske, raspuštanje Narodne odbrane, hapšenje ljudi sa područja Srbije koji su umiješani u atentat i sprječavanje tajnih pošiljki oružja i eksploziva iz Srbije u Austrougarsku.[170] Takođe je zahtijevano da austrougarski službenici učestvuju u srpskoj istrazi zavjere za izvršenje atentata.[171]

 
Objava o mobilizaciji u Srbiji 25. (12) jula 1914. tokom Julske krize. Objavljeno u zvaničnim Srpskim novinama 26. (13) jula 1914. Prvo lice množine je bilo uobičajeno za tadašnje evropske monarhe.

Pismo je postalo poznato kao Julski ultimatum, a Austrougarska je navela da će Srbija, ukoliko u roku od 48 časova ne prihvati sve zahtjeve zajedno, opozvati svog ambasadora iz Srbije. Nakon što je dobila telegram podrške od Rusije, Srbija je mobilisala svoju vojsku i odgovorila na pismo da u potpunosti prihvata tačku br. 8 u kojoj se zahtjeva prekid krijumčarenje oružja i kažnjavanje graničnih oficira koji su pomagali atentatorima i potpuno prihvata tačku br. 10 u kojoj je od Srbija zahtjevano da prijavi izvršenje potrebnih mjera pošto su one završene. Srbija je djelimično prihvatila, precizirala, neiskreno odgovorila i ljubazno odbacila elemente preambule i tačke br. 1—7 i br. 9. Nepotpuno odgovore Srbije je objavila Austrougarska. Austrougarski odgovor bio je prekid diplomatskih odnosa.[172] Prema studiji iz 2021, smrt Franca Ferdinanda bila je ključna za slom diplomatije i eskalaciju u rat, jer je Ferdinand bio najmoćniji i najefikasniji zagovornik mira u Beču.[173]

Sljedećeg dana, srpski rezervisti koji su parobrodima prešli Dunav na austrougarsku stranu rijeke nedaleko od Kovina, a austrougarski vojnici su pucali u vazduh da ih upozore.[174] Izvještaj o ovom incidentu je u početku bio skiciran, a caru Francu Jozefu je pogrešno prijavljen kao „značajan okršaj”.[175] Austrougarska je tada objavila rat i mobilisala dio svoje vojske koji će se suočiti sa (već mobilisanom) srpskom vojskom 28. jula 1914. godine. Prema Tajnom ugovoru iz 1892. Rusija i Francuska su bile obavezne da mobilišu svoje vojske, ako bilo ko od članica Trojnog pakta mobiliše svoju vojsku.[176] Rusija je izvršila djelimičnu mobilizaciju duž svoje granice sa Austrougarskom 29. jula, a 30. jula je naredila opštu mobilizaciju.[177] Na opštu mobilizaciju Rusije, Austrougarska i Njemačka su odgovorile svojom opštom mobilizacijom. Uskoro su sve velike sile, izuzev Italije, izabrale strane i krenule u rat.

Danas uredi

 
 
(levo): Nekadašnji natpis kojim je bilo obilježeno mjesto atentata. Ovaj natpis je stojao tokom 1952—92. Otisci stopala predstavljaju mjesto gdje je Gavrilo Princip stojao.
(desno): Današnji natpis kojim je mjesto atentata obilježeno.[178]

Nakon raspada Jugoslavije, o Principovom nasljeđu se ponovo raspravljalo u novonastalim državama. U Bosni i Hercegovini, mnogi Srbi smatraju Principa nacionalnim junakom, dok ga Bošnjaci i Hrvati uglavnom smatraju teroristom i srpskim nacionalistom.[179][180] Koncertom Bečke filharmonije u Sarajevskoj vijećnici, u organizaciji Evropske unije, obilježena je 100. godišnjica atentata.[179] Počasni gost bio je austrijski predsjednik Hajnc Fišer.[181] Komemoraciju su bojkotovali srpski zvaničnici.[182] Na 100. godišnjicu atentata, u Istočnom Sarajevu je podignuta statua Principu u čast,[179] dok je u Beogradu podignuta 2015. godine.[183] Srpski političar iz BiH Milorad Dodik priznaje da je BiH „još podijeljena”, ali ostaje pri stavu da je Princip „borac za slobodu”, a da je Austrougarska bila „okupator”.[184]

 
Spomenik Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu.

Principovo oružje, zajedno sa automobilom u kojem se vozio Franc Ferdinand, njegova krvava uniforma i krevet na kojem je preminuo, nalaze se u stalnoj postavci u Vojno-istorijskom muzeju u Beču.[185] Metak koji je ispalio Princip je muzejski eksponat u zamku Konopište nedaleko od Benešova u Češkoj. Bronzani medaljon Ferdinanda i Sofije, koji je bio dio spomenika podignutog na mjestu atentata koji je srušen 1918, trenutno se čuva u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu.[186] Mermerna ploča u znak sjećanja na Principa i atentat postavljena je 1930, a nakon njemačke invazije na Jugoslaviju 1941, predata je Adolfu Hitleru kao poklon za 52. rođendan. Hitler je ploču poslao u berlinski Cojghaus gdje je bila izložena u vojnom muzeju do 1945, kada je nestala.[187]

U umjetnosti i kulturi uredi

Književnost uredi

Pozorište uredi

Film uredi

TV serija uredi

Znamenite činjenice uredi

  • Na dan atentata 28. juna 1914. je u Austro-Ugarskoj bila nedelja,[188] a u Srbiji, koja je poštovala Julijanski kalendar, bio je četvrtak.
  • Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija i danas imaju potomke.
  • Novi prestolonaslednik Austro-Ugarske poslije atentata je postao Karl Habzburški. On je bio sin mlađeg rođenog brata Franca Ferdinanda.
  • U automobilu je sa Francom Ferdinandom i njegovom suprugom bio i Oskar Poćorek, kao guverner Bosne, a vozio je Leopold Lojka.
  • Gradonačelnik Sarajeva za vrijeme atentata je bio Fehim Čurčić.
  • Na mjestu atentata je 1952 postavljen natpis koji je opisao ovaj atentat. Nakon 1992. natpis je zamijenjen, i ubačen je i engleski prevod natpisa, koji je ublažen u odnosu na prethodni.
  • Principovo oružje, zajedno sa automobilom u kojem se vozio Franc Ferdinand, njegova krvava uniforma i krevet na kojem je preminuo, nalaze se u stalnoj postavci u Vojno-istorijskom muzeju u Beču.[185]
  • Metak koji je ispalio Princip je muzejski eksponat u zamku Konopište nedaleko od Benešova u Češkoj. Bronzani medaljon Ferdinanda i Sofije, koji je bio dio spomenika podignutog na mjestu atentata koji je srušen 1918, trenutno se čuva u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu.[186]
  • Mermerna ploča u znak sjećanja na Principa i atentat postavljena je 1930, a nakon njemačke invazije na Jugoslaviju 1941, predata je Adolfu Hitleru kao poklon za 52. rođendan. Hitler je ploču poslao u berlinski Cojghaus gdje je bila izložena u vojnom muzeju do 1945, kada je nestala.[187]
  • Pavle Karađorđević je, tokom prepiske sa Kostom St. Pavlovićem u pismu od 25. avgusta 1967, o atentatu rekao da ne misli da su u njega bile umešane ni ruska ni srpska vlada, ali se sjećao da je u mladosti često slušao o nekim ruskim panslavističkim krugovima koji su vjerovatno bili povezani sa nekim srpskim tajnim organizacijama. Dodao je da bi sve bilo jasnije kad bi se znalo šta je tačno Crna ruka značila.[164]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ MacKenzie 1995, str. 9–10.
  2. ^ MacKenzie 1995, str. 22.
  3. ^ MacKenzie 1995, str. 22–23.
  4. ^ MacKenzie 1995, str. 23–24.
  5. ^ MacKenzie 1995, str. 24–33.
  6. ^ MacKenzie 1995, str. 27.
  7. ^ Albertini 1952, str. 291–292.
  8. ^ Albertini 1952, str. 364–480.
  9. ^ Albertini 1953, str. 19–23; MacKenzie 1995, str. 36–37.
  10. ^ Martel 2014, str. 58; Biagini 2015, str. 21.
  11. ^ Dedijer 1966, str. 236–270.
  12. ^ Clark 2012, str. 69; Biagini 2015, str. 20.
  13. ^ a b Clark 2012, str. 69.
  14. ^ Dedijer 1966, str. 243.
  15. ^ Dedijer 1966, str. 203–204.
  16. ^ a b Albertini 1953, str. 50.
  17. ^ McMeekin 2013, str. 21; Martel 2014, str. 58–60.
  18. ^ Dedijer 1966, str. 262.
  19. ^ Dedijer 1966, str. 285.
  20. ^ a b Dedijer 1966, str. 9.
  21. ^ Dedijer 1966, str. 286.
  22. ^ Taylor 1963, str. 13.
  23. ^ Albertini 1953, str. 11–17.
  24. ^ Albertini 1953, str. 87–88.
  25. ^ a b v g Albertini 1953, str. 49.
  26. ^ Dierauer 2013, str. 88.
  27. ^ Duijzings 2000, str. 191; Greenawalt 2001, str. 50; Humphreys 2013, str. 84.
  28. ^ Humphreys 2013, str. 84–85.
  29. ^ Albertini 1953, str. 27–28, 79.
  30. ^ MacKenzie 1995, str. 47.
  31. ^ Albertini 1953, str. 76–77.
  32. ^ Dedijer 1966, str. 282.
  33. ^ a b v Albertini 1953, str. 78.
  34. ^ a b Dedijer 1966, str. 283; Dedijer placed the meeting in Sarajevo, not Mostar.
  35. ^ Albertini 1953, str. 78–79; Note the date error: 25 July should read 25 June
  36. ^ a b v Dedijer 1966, str. 398.
  37. ^ Butcher 2014, str. 254.
  38. ^ Sageman 2017, str. 343.
  39. ^ Butcher 2014, str. 269.
  40. ^ Owings 1984, str. 117–118, 129–131, 140, 142.
  41. ^ Albertini 1953, str. 56.
  42. ^ a b Vanderlinden, Anthony (septembar 2014). „The FN Browning 1910 Pistol & The Great War”. American Rifleman. sv. 162. National Rifle Association of America. str. 67—69. 
  43. ^ a b Owings 1984, str. 59.
  44. ^ Owings 1984, str. 93–94.
  45. ^ Owings 1984, str. 109–110.
  46. ^ Owings 1984, str. 40; 59.
  47. ^ Magrini 1929, str. 94–95.
  48. ^ Dedijer 1966, str. 296; Owings 1984, str. 36–38.
  49. ^ Dedijer 1966, str. 295–297.
  50. ^ Dedijer 1966, str. 296–297.
  51. ^ Dedijer 1966, str. 298.
  52. ^ Owings 1984, str. 61–64.
  53. ^ a b Dedijer 1966, str. 388–389.
  54. ^ Dedijer 1966, str. 503.
  55. ^ a b Dedijer 1966, str. 390; 505.
  56. ^ Dedijer 1966, str. 300–301.
  57. ^ Dedijer 1966, str. 303.
  58. ^ Dedijer 1966, str. 305.
  59. ^ Owings 1984, str. 185–186.
  60. ^ Owings 1984, str. 118–119.
  61. ^ Owings 1984, str. 126.
  62. ^ Dedijer 1966, str. 309.
  63. ^ a b Dedijer 1966, str. 11.
  64. ^ Dedijer 1966, str. 9; 12.
  65. ^ King & Woolmans 2013, str. 168–169.
  66. ^ Dedijer 1966, str. 313.
  67. ^ a b Dedijer 1966, str. 12.
  68. ^ Albertini 1953, str. 35.
  69. ^ Dedijer 1966, Chapter XIV, fn. 21.
  70. ^ Malmberg, Ilkka (jun 2014). „Tästä alkaa maailmansota”. Helsingin Sanomat monthly supplement. str. 60—65. 
  71. ^ Dedijer 1966, str. 318–320, 344.
  72. ^ Albertini 1953, str. 36–37.
  73. ^ Dedijer 1966, str. 13–14.
  74. ^ a b Buttar 2016, str. 282.
  75. ^ a b Gerolymatos 2008, str. 40.
  76. ^ Dedijer 1966, str. 15; McMeekin 2013, str. 31.
  77. ^ Dedijer 1966, str. 15.
  78. ^ McMeekin 2013, str. 28; Biagini 2015, str. 19.
  79. ^ McMeekin 2013, str. 31.
  80. ^ „Milestones: Aug. 9, 1926”. Time. 9. 8. 1926. 
  81. ^ a b MacMillan 2013, str. 517–518.
  82. ^ Remak 1959, str. 133—134.
  83. ^ King & Woolmans 2013, str. 169, 205.
  84. ^ Butcher 2014, p. 277; Many sources describe this picture as showing Princip being arrested, but modern historians believe that the man was a bystander named Ferdinand Behr.
  85. ^ Owings 1984, str. 67–8.
  86. ^ a b v g d MacMillan 2013, str. 518.
  87. ^ Simpson 2010, str. 105.
  88. ^ King & Woolmans 2013, str. 206.
  89. ^ Belfield 2005, str. 237.
  90. ^ Albertini 1953, str. 36.
  91. ^ Dedijer 1966, str. 346.
  92. ^ Albertini 1953, str. 37–38.
  93. ^ McMeekin 2013, str. 32.
  94. ^ Albertini 1953, str. 38.
  95. ^ Dash, Mike (15. 9. 2011). „The Origin of the Tale that Gavrilo Princip Was Eating a Sandwich When He Assassinated Franz Ferdinand”. Smithsonian Magazine (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 5. 2022. 
  96. ^ McMeekin 2013, str. 42—43.
  97. ^ Russell 2014, str. 63.
  98. ^ „The Funeral of the Archduke”. The Independent. New York. 13. 7. 1914. str. 59. 
  99. ^ Albertini 1953, str. 45.
  100. ^ Treadway 1998, str. 231.
  101. ^ a b France Commission de publication des documents relatifs aux origines de la guerre de 1914 (1955). „X Doc. 537”. Documents diplomatiques français (1871—1914): 1911—1914 (na jeziku: francuski). Impr. nationale. Pristupljeno 25. 5. 2022. 
  102. ^ Albertini 1953, str. 120–121.
  103. ^ Reports Service 1964, str. 44. "… the assassination was followed by officially encouraged anti-Serb riots in Sarajevo and elsewhere and a country-wide pogrom of Serbs throughout Bosnia-Herzegovina and Croatia."; Prohić & Balić 1975, str. 189. „Immediately after the assassination of 28th June, 1914, veritable pogroms were organised against the Serbs on the...”; Johnson 2007, str. 27.
  104. ^ Novak, Viktor (1971). Istoriski časopis. str. 481. „Ne samo da Poćorek nije sprečio po- grome protiv Srba posle sarajevskog atentata već ih je i organizovao i pod- sticao.” 
  105. ^ Mitrović 2007, str. 18.
  106. ^ Gioseffi 1993, str. 246.
  107. ^ Donia 2006, str. 125.
  108. ^ „Srpske Novine - naslovna strana 18. jun 1914.”. digarhiv.nbs.rs. Narodna banka Srbije. 30. jun 1914. Pristupljeno 28. maj 2022. 
  109. ^ Palmer 1997, str. 324.
  110. ^ a b Biagini 2015, str. 21.
  111. ^ Owings 1984, str. 159.
  112. ^ Bogićević 1954, str. 148; Owings 1984, str. 159.
  113. ^ a b Owings 1984, str. 170.
  114. ^ Bogićević 1954, str. 156; Owings 1984, str. 170.
  115. ^ Albertini 1953, str. 50–1.
  116. ^ Bogićević 1954, str. 58; Owings 1984, str. 56.
  117. ^ Albertini 1953, str. 51.
  118. ^ Albertini 1953, str. 68.
  119. ^ Bogićević 1954, str. 401—403; Owings 1984, str. 527–530.
  120. ^ Dedijer 1966, str. 345–346.
  121. ^ Dedijer 1966, str. 343.
  122. ^ Enciklopedija Republike Srpske. 3, D-Ž. Banja Luka: Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske. 2020. str. 566. ISBN 978-99976-42-37-0. 
  123. ^ MacKenzie 1995, str. 53.
  124. ^ MacKenzie 1995, str. 70–71.
  125. ^ MacKenzie 1995, str. 72.
  126. ^ MacKenzie 1995, str. 56–64.
  127. ^ MacKenzie 1995, str. 2.
  128. ^ MacKenzie 1995, str. 344–347.
  129. ^ MacKenzie 1995, str. 329, 344–347.
  130. ^ Mitrović 2007, str. 183.
  131. ^ a b Gaćinović, Radosav (2016). „The Salonika trial: Political retribution against Serbian patriotic movement”. NBP. Nauka, bezbednost, policija. 21 (2): 123—138. ISSN 0354-8872. doi:10.5937/nbp1602123G. Pristupljeno 15. 6. 2023. 
  132. ^ MacKenzie 1995, str. 392.
  133. ^ Albertini 1953, str. 80–81.
  134. ^ Magrini 1929, str. 95.
  135. ^ „P-pukovnik Gojković oslobođen”. Politika: 4. 5. 5. 1923. Pristupljeno 15. 6. 2023. 
  136. ^ Albertini 1953, str. 100–101.
  137. ^ Albertini 1953, str. 99.
  138. ^ Albertini 1953, str. 90.
  139. ^ Albertini 1953, str. 101.
  140. ^ Albertini 1953, str. 104–105.
  141. ^ Magrini 1929, str. 115–116.
  142. ^ a b Albertini 1953, str. 102–103.
  143. ^ Albertini 1953, str. 102–105.
  144. ^ Albertini 1953, str. 106.
  145. ^ Albertini 1953, str. 106–109.
  146. ^ MacKenzie 1995, str. 241–242.
  147. ^ Dedijer 1966, str. 399; MacKenzie 1995, str. 391.
  148. ^ Dedijer 1966, str. 394.
  149. ^ Pearson 2004, str. 27–28, 585.
  150. ^ MacKenzie 1995, str. 133–134, 137, 143.
  151. ^ MacKenzie 1995, str. 46.
  152. ^ Remak 1971, str. 71; Craig 2005, str. 3.
  153. ^ MacKenzie 1989, str. 135.
  154. ^ Dedijer 1966, str. 289.
  155. ^ Owings 1984, str. 57.
  156. ^ Owings 1984, str. 65.
  157. ^ Owings 1984, str. 89.
  158. ^ Albertini 1953, str. 92.
  159. ^ Albertini 1953, str. 282–283.
  160. ^ Albertini 1953, str. 84–85.
  161. ^ Albertini 1953, str. 85.
  162. ^ Trywdar-Burzynski 1926, str. 128.
  163. ^ Shelking 1918, str. 194–195.
  164. ^ a b Kosta St. Pavlović (jun 1980). „Dvadesetpetogodišnja prepiska sa Knezom Pavlom (1950—1976) (19. strana)” (PDF). 27mart.com. Pristupljeno 21. januar 2023. 
  165. ^ „Austria Will Avenge Murder”. NewspaperArchive.com (na jeziku: engleski). Winnipeg Tribune Newspaper. 29. 6. 1914. str. 1. Pristupljeno 28. 5. 2022. 
  166. ^ „The Forces Behind the Conflict”. The Independent (na jeziku: engleski). New York : S.W. Benedict. 10. 8. 1914. str. 196. Pristupljeno 28. 5. 2022. 
  167. ^ Willmott 2003, str. 26.
  168. ^ „European powers maintain focus despite killings in Sarajevo – HISTORY”. history.com (na jeziku: engleski). History. 16. 11. 2009. Arhivirano iz originala 6. 4. 2019. g. Pristupljeno 28. 5. 2022. 
  169. ^ Albertini 1953, str. 273.
  170. ^ Albertini 1953, str. 285–289; Joll & Martel 2013, str. 15–16.
  171. ^ Joll & Martel 2013, str. 15–16.
  172. ^ Albertini 1953, str. 373.
  173. ^ Levy & Mulligan 2021, str. 217.
  174. ^ Albertini 1953, str. 461–462, 465.
  175. ^ Albertini 1953, str. 460; Rauchensteiner 2014, str. 127.
  176. ^ „Franko-russkiй soюz”. www.hist.msu.ru (na jeziku: ruski). Istoričeskiй fakulьtet Moskovskogo gosudarstvennogo universiteta imeni M.V. Lomonosova. Pristupljeno 15. 6. 2023. „2. V slučae mobilizacii voйsk Troйstvennogo soюza ili odnoй iz vhodящih v nego deržav, Franciя i Rossiя nemedlenno, po polučenii izvestiя ob эtom, ne ožidaя nikakogo predvaritelьnogo soglašeniя, mobilizuюt nemedlenno i odnovremenno vse svoi silы i dvinut ih kak možno bliže k svoim granicam. (Pervonačalьnый francuzskiй proekt: «V slučae mobilizacii sil Troйstvennogo soюza ili odnoй Germanii...»)” 
  177. ^ Tuchman 2009, str. 85.
  178. ^ Kuper, Simon (21. 3. 2014). „Sarajevo: the crossroads of history”. Financial Times. Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  179. ^ a b v „Gavrilo Princip: Bosnian Serbs remember an assassin”. BBC News. 27. 6. 2014. Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  180. ^ Dzidic, Denis; Ristic, Marija; Domanovic, Milka; Ivanovic, Josip; Peci, Edona; Marusic, Sinisa Jakov (6. 5. 2014). „Gavrilo Princip: hero or villain?”. The Guardian. Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  181. ^ Robinson, Matt; Zuvela, Maja (28. 6. 2014). „Sarajevo recalls the gunshot that sent the world to war”. Reuters (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  182. ^ Burns, John F. (29. 6. 2014). „Remembering World War I in the Conflict’s Flash Point”. The New York Times. Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  183. ^ „Serbia: Belgrade's monument to Franz Ferdinand assassin”. BBC News. 8. 6. 2015. Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  184. ^ „Serbs absent in Sarajevo – DW”. dw.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  185. ^ a b „Sarajevo” (na jeziku: engleski). Heeresgeschichtliches Museum. Arhivirano iz originala 27. 04. 2023. g. Pristupljeno 3. 5. 2023. 
  186. ^ a b Liljana, Meshaj (8. 4. 2014). „Reconstruction of Medallions of Sarajevo Monument of Ferdinand and Sophie in Final Phase”. Sarajevo Times. 
  187. ^ a b „Franz Ferdinand’s three deaths”. Poemas del río Wang. 17. 2. 2018. Pristupljeno 15. 6. 2023. 
  188. ^ „June 28, 1914: Day of the Week” (na jeziku: engleski). dayoftheweek.org. Pristupljeno 21. jun 2023. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

 
Sarajevski atentat na Vikimedijinoj ostavi.

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Сарајевски_атентат&oldid=27618138”