Jama je poema hrvatskog i jugoslovenskog pesnika Ivana Gorana Kovačića, ispevana kao protest protiv ustaških pokolja nad Srbima u Drugom svetskom ratu.[1] Poemu Jama Kovačić je napisao u partizanima. Pesmu je prvi put čitao ranjenicima Prve proleterske divizije glumac Vjekoslav Afrić.[2]

Izvod iz poeme "Jama" I. G. Kovačića, napisane 1942. s ilustracijama slikara-partizana Z. Price i E. Murtica.

Autora su tokom pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci zaklali četnici.[3]

Analiza dela

uredi

U Kovačićevoj pesmi je oblikovana tema zločina na potpuno verodostojan način. Pisana je u prvom licu pa kao monološka ispovest čoveka iz života u smrt i ponovo ga vraća u život u vidu duhovne lepote pesme. Oblikovana je tradicionalnim oblikom. Sastoji se od 10 pevanja, a stihovi su većinom jedanaesterci, raspoređeni u pravilno rimovane šestine. Sam kraj pesme govori o povratku iz mrtvih:

<poem>Tu ste me našli ležati na strani, Braćo rođena, neznani junaci; Pjevali ste, i ko kad se dani, Široka svetlost, kao božji znaci, Okupala me. Rekoh: zar su snovi?

Ko je to Pjevo? Tko mi rane povi? Oćutjeh na čelu meku ruku žene; Sladak glas začuh: „Partizani, druže! Počivaj! Muke su ti osvećene!“ Ruke se moje prema glasu pruže, Bez riječi, i dosegnuh nježno lice, Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem Jedino grlom, jer očiju nemam, Jedino srcem, jer su suze mačem Krvničkim tekle zadnji put. Nemam Zjenice da vas vidim i nemam moći, A htio bih, tugo! – s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem Na vašem svetlu. Pjevajte. Jer ćutim, Da sad tek živim, makar možda mrijem. Svetu Slobodu i Osvetu slutim… Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka, Ko narod silna, ko sunce visoka’</poem>

Kritika

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Milačić, Božo (1961). Riječ i Svjetlost. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. str. 8.
  2. ^ „IVAN GORAN KOVACIC”. www.znanje.org. Pristupljeno 2022-09-20. 
  3. ^ „znaci.net” (PDF). www.znaci.net. Pristupljeno 2022-09-20. 
  4. ^ Sa Sutjeske