Jan Vjela Radiserb

Jan Vjela Radiserb[2] (glsrp. Jan Wjela-Radyserb, nem. Johann Wehle, pseudonimi: Žarin, Mrowjan, Nadźan, Malin, Bórski, Židowčan, Sprjewjan, Žortula, Wótčinski, Jan Lubjerad, dźěd Štótežko[3]; Zajdau, 8. januar 1822Baucen, 19. januar 1907) bio je lužičkosrpski učitelj, pesnik i pisac, etnograf.[2]

Jan Vjela Radiserb
Fotografija J. Vjele Radiserba
Lični podaci
Datum rođenja(1822-01-08)8. januar 1822.
Mesto rođenjaZajdau, Kraljevstvo Saksonija
Datum smrti19. januar 1907.(1907-01-19) (85 god.)
Mesto smrtiBaucen, Nemačko carstvo
Religijaluteranstvo[1]
Za druga značenja, pogledajte Vjela.

Osnovni poetski žanrovi su aktuelna politička pesma, balada i basna.[4] Autor pesama za decu.[5] Jedan od osnivača Matice lužičkosrpske (1847).[5]

Biografija

uredi

Otac mu Handrij Vojak (um. 1854) bio je radnik kamenoloma, koji učestvovao u ratu sa Francuskom 1813. i 1814. godine. Majka mu je bila Hana, rođena Vićazec.[6] Ona je skupljala lekovito bilje za prodaju apotekama Budišina (sada Baucen).[7] Jan bio je najstariji od šest dece u porodici.[8]

Tokom šest godina učio je narodnu školu u Zajdau.[8] Kad mu je bilo 13 godina završio je školu i radio kao pastir kod seljaka[2] u Radiboru i Logi.[7] Godine 1836. na predlog sveštenika Mihalske parohije A. B. Jakuba[8] upisao se u učiteljsku preparandiju u Budišinu, 1838. godine prešao je u Pokrajinsko-stalešku učiteljsku seminariju u Budišinu. Ovde zajedno sa Vjelom studirala je generacija učesnika lužičkosrpskog narodnog preporoda: J. Bartko, J. B. Mučink, K. A. Kocor, M. Rostok. Primarijus „velike crkve” H. Lubjenski predavao je ovde lužičkosrpski jezik, J. A. Smoler je otvorio seminaristima oči na slovenski svet.[7] Po završetku seminarije 1842. godine radio je kao učitelj u Kanevicu, od 1844. godine — u Burku. Od 1852. do 1889. godine bio je prvi učitelj u Zajdauu. Od 1868. godine radio je kao učitelj lužičkosrpskog jezika u gimnaziji u Baucenu. Godine 1889. otišao je u penziju i nastanio se u Baucenu,[2] gde je dovodio u red svoje zbirke folklora.[7]

Od marta do avgusta 1848. godine zajedno sa J. Bartkom uređivao je demokratski časopis „Serbski novinkar”. Osnovao je lužičkosrpsko seljačko društvo u Burku. Od 1881. godine bio je na čelu pevačkog društva „Lumir”. Bio je prijatelj s A. Mukom.[5] Godine 1875. dobio je Viteški krst drugog stepena ordena Albrehta. Od 1896. godine bio je počasni član Matice lužičkosrpske.[8]

Godine 1844. oženio se Hanom Kristijanom, rođenom Borske (um. 1866). Oni su imali decu: sinove Mjerko i Jurij, i ćerke Mila i Marija. Godine 1868. oženio se Elizabetom, rođenom Bite. Imali su sina Jana (1870—1890). Umro je u Baucenu, gde je i sahranjen.[8]

Stvaralaštvo

uredi

Vjela je dobro znao nemačku književnost, interesovao se za slovensku književnost.[5] Objavljivao je pesme su pod brojnim pseudonimima, najčešće kao Radiserb.[7] Objavljivao je svoja dela u novinama i časopisima. Prva književna dela Vjele — Swěrnosć i Njeswěrnosć objavio je H. Zejler u dnevnim novinama „Tiđenska novina” 1842. godine.[5] Njegove pesme su objavljene u časopisu „Lužica”, od 1853. godine — u „Časopisu Matice lužičkosrpske”.[8] Vjelino delo Dwě róžičce čitali su na muziku K. A. Kocora 1845. godine. Bio je autor prve umetničke proze: Pojadančka k wubudźenju a k polěpšenju wutroby za Serbow (Budišin, 1847). Priče: Trójniki (Baucen, 1885), Nowe trójniki (Baucen, 1896), „Krst i polumesec ili Turci ispred Beča 1683. godine” (Baucen, 1883), istorijske priče — Nadpad pola Bukec (Baucen, 1852), Jan Manja abo hdźe statok mój (Baucen, 1886). Knjige sa Vjelinim delima su izašle nakon njegove smrti: Wowcyne zabawki za pěkne serbske dźěći (Baucen, 1921) i Dźědowe zabawki za pěkne serbske dźěći (Baucen, 1927).[5] Na osnovu Vjelinog libretoa kompozitor J. Pilk komponovao je 1901. godine prvu lužičkosrpsku operetu Smjertnica.[4]

Godine 1902. objavio je zbirku „Lužičksrpske poslovice” (10.000 poslovica). Godine 1907. objavljena je zbirka „Zagonetke” (900 zagonetaka), 1909. godine — knjiga „Narodne metafore” (5.600 metaforičkih izraza).[9]

Reference

uredi
  1. ^ Hose, Susanne (17. 3. 2014). „Wjela (Wehle) Jan (Johann), ab 1847 Jan Radyserb-Wjela (Pseudonym: Žarin, Mrowjan)”. // saebi.isgv.de. 
  2. ^ a b v g Jan Šołta, Pětr Kunze, Franc Šěn (1984). Nowy biografiski słownik k stawiznam a kulturje Serbow. Budyšin: Domowina. str. 621. 
  3. ^ „Wjela-Radyserb, Jan – Wehle, Johann”. // serbski-institut.de. Arhivirano iz originala 26. 06. 2019. g. Pristupljeno 26. 06. 2019. 
  4. ^ a b Gugnin, A. A. (1997). Istoriя literatur zapadnыh i юžnыh slavяn. 2. Moskva: Indrik. str. 111. 
  5. ^ a b v g d đ Jan Šołta, Pětr Kunze, Franc Šěn (1984). Nowy biografiski słownik k stawiznam a kulturje Serbow. Budyšin: Domowina. str. 622. 
  6. ^ „Wjela (Wehle) Jan (Johann), ab 1847 Jan Radyserb-Wjela (Pseudonym: Žarin, Mrowjan)”. // saebi.isgv.de. 
  7. ^ a b v g d Lorenc, Kito (1990). Jan Radyserb-Wjela. Budyšin: Ludowe nakładnistwo Domowina. 
  8. ^ a b v g d đ „Wjela (Wehle) Jan (Johann), ab 1847 Jan Radyserb-Wjela (Pseudonym: Žarin, Mrowjan)”. // saebi.isgv.de. 
  9. ^ Istoriя vsemirnoй literaturы v devяti tomah. 7. Moskva: Nauka. 1991. str. 517. 

Spoljašne veze

uredi