Josip Krmpotić

Josip Krmpotić (Joso) (Barlete kraj Gospića, između 1750. i 1755. — Beč?, nakon 1797.), srpski pjesnik i katolički sveštenik.

Život

Nakon završenog bogoslovlja u Senju bio je kapelan u krajiškim postrojbama i 1783. u Temišvaru. Sudjelovao je u neuspjeloj diplomatskoj misiji Filipa Vukasovića koja je u Crnoj Gori ispitivala mogućnosti vojno-političkoga povezivanja s Habsburškom Monarhijom 1787–88. Godine 1788. postao dvorskim kapelanom u Beču. Zbog bolesti je penzionisan 1797., nakon čega o njemu više nema vijesti. Autor je prigodnih epskih spjevova i pjesama na srpskoj ikavsko-jekavskoj štokavštini, nadahnutih savremenim i istorijskim zbivanjima. U trodijelnoj pohvalnici Joso Malenica (1783.), posvećenoj Mariji Tereziji i Jozefu II, u deseteračkim distisima u kačićevskom maniru opisuje gozbu temišvarskog vlastelina na kojoj se slavi dodjela plemićkog naslova. U osmercima ispjevanoj Radosti Slavonije (1787.), posvećenoj A. Jankoviću Daruvarskomu, uz usmenoknjiževnu se frazeologiju pojavljuju vile, antička božanstva i personificirana domovina kao konvencionalni rekviziti klasicističke panegiričke epike.

Najzanimljivijim i najvrjednijim njegovim djelom kritika smatra istorijski spjev Katarine II i Jose II put u Krim (1788.), s temom austrijsko-rusko-turskoga rata, kojemu su u prvom izdanju dodani opširni prozni komentari na latinskom jeziku, s vremenski navedenim istorijskim činjenicama u pozadini epskih zbivanja i pismo J. Štuliju, s vrijednim životopisnim podacima. Temeljeći epski izvještaj na istorijskom događaju, u njemu emfatično opisuje susret ruske carice Katarine II i rimsko-njemačkoga cara Jozefa II u maju 1787. kao spasonosno ujedinjenje hrišćanskih vladara u borbi protiv Turskog Carstva. Premda istorijskuu podlogu proširuje hiperboličnim prikazom fiktivne bitke na Crnom moru i premoćne pobjede hrišćanske vojske, konstruisanoj epskoj priči nedostaje pravi zaplet. Baštineći najprije retoričke postupke folklorne epike i Kačićevog Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, kompozicijskim, opisnim i metričkim odlikama, te mnogobrojnim parafrazama iz Osmana, spjev potvrđuje i znatan uticaj Ivana Gundulića.

Ratničko-istorijskom tematikom zaokupljen je i u kraćim epskim oblicima. U dvodijelnoj deseteračkoj i osmeračkoj Pjesmi Cernogorcem izpievana i vojvodi Filipu od Vukasović pripjevana (1788.) veliča crnogorsku prošlost i junaštvo u borbi s Turcima, prikazujući Vukasovića kao mitskog vođu i oslobodioca crnogorskog naroda. U toj pjesmi zove on svoje vojnike, bez razlike vjere Srbima :

Pred njima je plemić od starine,
Vukasović od ličke krajine...
Ostali su roda viteškoga
Pravi Srbi, pravo slave Boga.
...
Nije l' Srbljin Kraljeviću Marko
Od kad srbski znade pjevat svatko?...
Dvi hiljade jur imade ljetah
Odkad Srbljin slavom puni svieta.

u dokumentarnoj deseteračkoj Pjesmi vojevodam austrijanskim i rosijanskim (1789.), s opisom sukoba austrijsko-ruske i turske vojske 1788., slavi slovensko ujedinjenje pod Habsburgovcima. U posljednjoj se nasljedovanjem hipertrofirane barokne figuralnosti, preuzimanjem kompozicijsko-leksičkih obilježja usmenog pjesništva, suprotstavljanjem mitološkog, islamskog i hrišćanskoga svijeta u kačićevskom i gundulićevskom maniru, te stilizacijom klasicističkih konvencija austrijskoga prigodničarskoga pjesništva, najdirektnije vidi njegov eklekticizam. Starija književna istoriografija ističe ga kao najizrazitijeg zagovornika jozefinske politike i panslavizma u srpsko-hrvatskoj književnosti druge polovine 18. vijeka, a novija ga drži glavnim predstavnikom ratničko-političke epike u slavonskoj književnosti (Z. Kravar). Autor je i tri pohvalnice J. Keresturiju i njegovoj supruzi. — Na poziv Jozefa II, s A. Mandićem, M. Lanosovićem i Štulijem sudjelovao je 1783–85. u radu povjerenstva za doradbu latiničnoga slovopisa (pravopisa) u srpskim zemljama – zauzimajući se za slavonsku inačicu nasuprot dubrovačko-dalmatinskoj, zahtijevao je da Štuli preuredi svoj ilirsko-talijansko-latinski rječnik prema slavonskom slovopisnom predlošku – u radu kojeg se naziru integracijski postupci u gradnji standardnog jezika, kojima će konačni biljeg dati reforma Ljudevita Gaja u 19. vijeku.