Džon Bejliol

краљ Шкотске

Džon Bejliol (124825. novembar 1314), bio je kralj Škotske u periodu 1292-1296. pod vrhovnom vlašću engleskog kralja Edvarda I.[1]

Džon Bejliol
Lični podaci
Datum rođenja1248.
Datum smrti25. novembar 1314.(1314-11-25) (65/66 god.)
Porodica
SupružnikIzabela de Voren
PotomstvoEdvard Bejliol
RoditeljiDžon I de Bejliol
DinastijaDinastija Bejliol
Kralj Škotske
PrethodnikMargareta Norveška
NaslednikRobert Brus

Istorija

uredi

Kada je škotski kralj Aleksandar III (1249-1286) poginuo nesrećnim slučajem, nasledila ga je četvorogodišnja unuka Margareta Norveška, kći norveškog kralja Erika i Aleksandrove kćeri Margarete. U devojčicino ime Škotskom su vladali namesnici, a njen otac Erik stavio ju je pod zaštitu engleskog kralja Edvarda I, koji ju je verio za svog sina Edvarda. Tako je engleski kralj planirao da ujedini Englesku i Škotsku putem braka, ali već 1290. osmogodišnja kraljica Margareta umrla je na putu iz Norveške za Škotsku.[2]

Margaretina smrt (1290) ostavila je škotski presto upražnjen i bez direktnog naslednika. Postojala su tri pretendenta na presto, koji su vodili poreklo od kralja Dejvida I (1124-1153). Najjače pravo na presto imali su Robert Brus, čukununuk Dejvida I preko njegove unuke Izabele, i Džon Bejliol, čukun-čukununuk Dejvida I preko njegove čukununuke Margaret. Obojica su bili normanskog porekla i imali su feudalne posede u Škotskoj i u Engleskoj, tako da su već bili vazali kralja Edvarda. Da izbegnu građanski rat, škotski velikaši prihvatili su arbitražu engleskog kralja, koji je postavio uslov da novi kralj najpre mora priznati njega za vrhovnog gospodara čitave Škotske. Robert Brus imao je veću podršku u narodu, ali je kralj Edvard baš zato izabrao Džona Bejliola, koga je smatrao slabijim i manje sposobnim. Tako je 1292, nakon dve godine bez vladara, škotska dobila Džona Bejliola za kralja.[3]

Kralj Džon priznao je kralja Edvarda za vrhovnog gospodara, i kralj Edvard mu je u svakoj prilici javno pokazivao svoju vlast, tretirajući ga kao svakog drugog podanika. Tako je kralj Džon više puta bio pozivan u Englesku, da odgovara pred engleskim sudom na beznačajne optužbe engleskih velikaša, pa čak i francuskih trgovaca vinom za neplaćene račune kralja Aleksandra III.[3]

Kralj Džon ostao je engleski vazal do 1294, kada je kralj Edvard objavio rat Francuskoj, pozvavši u rat svoje vazale, uključujući i kralja Džona. Kralj Džon je odbio da se odazove pozivu i 1296. sklopio je prvi zvanični savez Škotske sa Francuskom, zapamćen u istoriji kao Stari Savez. Tim činom kralj Džon je zvanično odbacio svoju potčinjenost kralju Edvardu: u odgovor, Edvard je lično krenuo na Škotsku i spalio Bervik na Tvidu, pogubivši sve preživele branioce. Edvardov glavni vojskovođa Ralf de Voren na isti način je zauzeo i razorio zamak u Danbaru. Na vesti o masakrima branilaca u zauzetim zamkovima, ključna utvrđenja Roksburg, Edinburg i Stirling predala su se bez borbe.[3] Kralj Džon je 1296. nateran da abdicira, a engleska vojska okupirala je gotovo čitavu škotsku niziju. U ovom pohodu kralj Edvard je odneo Kamen sudbine, tradicionalni presto keltskih i škotskih kraljeva, na kome je vršen obred krinisanja, iz Skona u London. Narednih 10 godina (1296-1306) kralj Edvard upravljao je Škotskom direktno, preko svojih namesnika, nametnuvši Škotima teške poreze za izdržavanje engleskih posada u zamkovima. Engleska vojska je uspešno ugušila ustanak Škota pod vođstvom Vilijama Volisa (1296-1305),[4] ali je već 1306. izbio novi ustanak pod vođstvom Roberta Brusa, koji je 1314. porazio Engleze kod Banokberna.[5]

Porodično stablo

uredi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
8. Eustace de Balliol
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Hugh de Balliol
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
9. Ada de Fontaines
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. John I de Balliol
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
10. Aleaume de Fontaines
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Cecilia de Fontaines
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
11. Laurette de St.Valérie
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Džon Bejliol
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Uchtred, Lord of Galloway
 
 
 
 
 
 
 
12. Lochlann, Lord of Galloway
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Gunnild of Dunbar
 
 
 
 
 
 
 
6. Alan, Lord of Galloway
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Richard de Morville
 
 
 
 
 
 
 
13. Elena de Morville
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Avice de Lancaster
 
 
 
 
 
 
 
3. Dervorguilla of Galloway
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Henry of Scotland
 
 
 
 
 
 
 
14. David of Scotland, Earl of Huntingdon
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Ada de Warenne
 
 
 
 
 
 
 
7. Margaret of Huntingdon
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Hugh de Kevelioc, 5th Earl of Chester
 
 
 
 
 
 
 
15. Maud of Chester
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Bertrade de Montfort of Evreux
 
 
 
 
 
 

Izvori

uredi
  1. ^ Samerset Fraj 2024, str. 226.
  2. ^ Samerset Fraj 2024, str. 81.
  3. ^ a b v Samerset Fraj 2024, str. 82.
  4. ^ Samerset Fraj 2024, str. 83.
  5. ^ Samerset Fraj 2024, str. 84.

Literatura

uredi