Džon Bejliol
Džon Bejliol (1248 – 25. novembar 1314), bio je kralj Škotske u periodu 1292-1296. pod vrhovnom vlašću engleskog kralja Edvarda I.[1]
Džon Bejliol | |
---|---|
![]() | |
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1248. |
Datum smrti | 25. novembar 1314.65/66 god.) ( |
Porodica | |
Supružnik | Izabela de Voren |
Potomstvo | Edvard Bejliol |
Roditelji | Džon I de Bejliol |
Dinastija | Dinastija Bejliol |
Kralj Škotske | |
Prethodnik | Margareta Norveška |
Naslednik | Robert Brus |
Istorija
urediKada je škotski kralj Aleksandar III (1249-1286) poginuo nesrećnim slučajem, nasledila ga je četvorogodišnja unuka Margareta Norveška, kći norveškog kralja Erika i Aleksandrove kćeri Margarete. U devojčicino ime Škotskom su vladali namesnici, a njen otac Erik stavio ju je pod zaštitu engleskog kralja Edvarda I, koji ju je verio za svog sina Edvarda. Tako je engleski kralj planirao da ujedini Englesku i Škotsku putem braka, ali već 1290. osmogodišnja kraljica Margareta umrla je na putu iz Norveške za Škotsku.[2]
Margaretina smrt (1290) ostavila je škotski presto upražnjen i bez direktnog naslednika. Postojala su tri pretendenta na presto, koji su vodili poreklo od kralja Dejvida I (1124-1153). Najjače pravo na presto imali su Robert Brus, čukununuk Dejvida I preko njegove unuke Izabele, i Džon Bejliol, čukun-čukununuk Dejvida I preko njegove čukununuke Margaret. Obojica su bili normanskog porekla i imali su feudalne posede u Škotskoj i u Engleskoj, tako da su već bili vazali kralja Edvarda. Da izbegnu građanski rat, škotski velikaši prihvatili su arbitražu engleskog kralja, koji je postavio uslov da novi kralj najpre mora priznati njega za vrhovnog gospodara čitave Škotske. Robert Brus imao je veću podršku u narodu, ali je kralj Edvard baš zato izabrao Džona Bejliola, koga je smatrao slabijim i manje sposobnim. Tako je 1292, nakon dve godine bez vladara, škotska dobila Džona Bejliola za kralja.[3]
Kralj Džon priznao je kralja Edvarda za vrhovnog gospodara, i kralj Edvard mu je u svakoj prilici javno pokazivao svoju vlast, tretirajući ga kao svakog drugog podanika. Tako je kralj Džon više puta bio pozivan u Englesku, da odgovara pred engleskim sudom na beznačajne optužbe engleskih velikaša, pa čak i francuskih trgovaca vinom za neplaćene račune kralja Aleksandra III.[3]
Kralj Džon ostao je engleski vazal do 1294, kada je kralj Edvard objavio rat Francuskoj, pozvavši u rat svoje vazale, uključujući i kralja Džona. Kralj Džon je odbio da se odazove pozivu i 1296. sklopio je prvi zvanični savez Škotske sa Francuskom, zapamćen u istoriji kao Stari Savez. Tim činom kralj Džon je zvanično odbacio svoju potčinjenost kralju Edvardu: u odgovor, Edvard je lično krenuo na Škotsku i spalio Bervik na Tvidu, pogubivši sve preživele branioce. Edvardov glavni vojskovođa Ralf de Voren na isti način je zauzeo i razorio zamak u Danbaru. Na vesti o masakrima branilaca u zauzetim zamkovima, ključna utvrđenja Roksburg, Edinburg i Stirling predala su se bez borbe.[3] Kralj Džon je 1296. nateran da abdicira, a engleska vojska okupirala je gotovo čitavu škotsku niziju. U ovom pohodu kralj Edvard je odneo Kamen sudbine, tradicionalni presto keltskih i škotskih kraljeva, na kome je vršen obred krinisanja, iz Skona u London. Narednih 10 godina (1296-1306) kralj Edvard upravljao je Škotskom direktno, preko svojih namesnika, nametnuvši Škotima teške poreze za izdržavanje engleskih posada u zamkovima. Engleska vojska je uspešno ugušila ustanak Škota pod vođstvom Vilijama Volisa (1296-1305),[4] ali je već 1306. izbio novi ustanak pod vođstvom Roberta Brusa, koji je 1314. porazio Engleze kod Banokberna.[5]
Porodično stablo
uredi8. Eustace de Balliol | ||||||||||||||||
4. Hugh de Balliol | ||||||||||||||||
9. Ada de Fontaines | ||||||||||||||||
2. John I de Balliol | ||||||||||||||||
10. Aleaume de Fontaines | ||||||||||||||||
5. Cecilia de Fontaines | ||||||||||||||||
11. Laurette de St.Valérie | ||||||||||||||||
1. Džon Bejliol | ||||||||||||||||
24. Uchtred, Lord of Galloway | ||||||||||||||||
12. Lochlann, Lord of Galloway | ||||||||||||||||
25. Gunnild of Dunbar | ||||||||||||||||
6. Alan, Lord of Galloway | ||||||||||||||||
26. Richard de Morville | ||||||||||||||||
13. Elena de Morville | ||||||||||||||||
27. Avice de Lancaster | ||||||||||||||||
3. Dervorguilla of Galloway | ||||||||||||||||
28. Henry of Scotland | ||||||||||||||||
14. David of Scotland, Earl of Huntingdon | ||||||||||||||||
29. Ada de Warenne | ||||||||||||||||
7. Margaret of Huntingdon | ||||||||||||||||
30. Hugh de Kevelioc, 5th Earl of Chester | ||||||||||||||||
15. Maud of Chester | ||||||||||||||||
31. Bertrade de Montfort of Evreux | ||||||||||||||||
Izvori
uredi- ^ Samerset Fraj 2024, str. 226.
- ^ Samerset Fraj 2024, str. 81.
- ^ a b v Samerset Fraj 2024, str. 82.
- ^ Samerset Fraj 2024, str. 83.
- ^ Samerset Fraj 2024, str. 84.
Literatura
uredi- Samerset Fraj, Piter; Samerset Fraj, Fiona (2024). Istorija Škotske. Beograd: Centar za izučavanje tradicije Ukronija. ISBN 978-86-6002-116-0.