Avtokrator
Avtokrator (grč. αὐτοκράτωρ — „samodržac”, „onaj koji sam vlada”, od αὐτός, ’sam’ + κράτος, ’vladavina, moć’) grčki je epitet koji se primjenjuje na pojedinca kojeg ne sputavaju nadređeni. Epitet se primjenjivao na glavne vojne zapovjednike, kao i na rimske i vizantijske careve kao prevod latinske titule imperator (lat. imperator). Veza sa vizantijskim apsolutizmom dovela je do nastanka današnjih izraza autokrata i autokratija. Na savremenom grčkom izraz znači „car”.
Stara Grčka uredi
Titula se prvi put javlja u klasičnoj Grčkoj krajem 5. vijeka prije n. e. i označavala je generale koji su dobili nezavisnu vlast, odnosno vrhovnog zapovjednika (strateg avtokrator, grč. στρατηγός αὐτοκράτωρ). U klasičnoj Atini, strateg avtokrator bili su generali koji su imali autonomna ovlašćenja zapovijedanja, odnosno mogli su da donose određene vojne i diplomatske odluke bez prethodne konsultacije sa atinskom skupštinom. Odluka je donesena kada se očekivalo da general djeluje daleko od Atine, na primjer tokom Sicilijanske ekspedicije. Ipak, generali su ostali odgovorni skupštini za svoje ponašanje po povratku.[1] Sličnu praksu su pratile i druge grčke države, poput Sirakuze, gdje je pošta služila kao osnova moći za nekoliko gradskih tiranina. Stratege avtokratore su imenovali različiti savezi polisa, koji su bili na čelu njihovih kombinovanih oružanih sila. Tako je Filip II Makedonski proglašen za hegemona (grč. ἡγεμών — „vođa”) i stratega avtokratora južnih grčkih država u ime Korintskog saveza,[2] položaj koji je kasnije dat i njegovom sinu Aleksandru Velikom.[3] Izraz se takođe koristio za izaslanike kojima su povjerena ovlašćenja opunomoćenika (presbeis autokratores).[4]
U iranskim jezicima izraz *hwatā́wā ’gospodar, suveren; (doslovno) samodržac’ može biti namjeran kalk od grčke riječi avtokrator[5] (vjerovatno nastao u helenističkom periodu).
Rim i Vizantija uredi
Drugi narodi uredi
Reference uredi
- ^ Pritchett, W. Kendrick (1974). The Greek State at War: Part II (na jeziku: engleski). University of California Press. str. 42. ISBN 978-0-520-02565-3. Pristupljeno 1. 4. 2022.
- ^ Diodorus Siculus, XVI.89.1–3
- ^ Diodorus Siculus, XVII.4.9; Arrian, Anabasis of Alexander, I.1.1–3
- ^ Andocides, On the Peace with Sparta
- ^ Meillet, Antoine (1911). „Sur les mots iraniens empruntés par l'arménien”. Mémoires de la Société de Linguistique de Paris (na jeziku: francuski). 17: 242—250. (repr. in: Études de linguistique et de philologie arméniennes II, Louvain, 1977, pp. 142–150)
Dodatna literatura uredi
- Bury, John Bagnell (2014). The Constitution of the Later Roman Empire (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 18—24. ISBN 978-1-107-68053-1. Pristupljeno 1. 4. 2022.
- Kršljanin, Nina (novembar 2017). „The Title of Samoderzhets (Autokrator) in Serbia and Russia: Two Ways of Byzantine Heritage Development”. Vestnik Volgogradskogo gosudarstvennogo universiteta. Serija 4. Istorija. Regionovedenie. Mezhdunarodnye otnoshenija. 22 (5): 162—183. doi:10.15688/jvolsu4.2017.5.16. Pristupljeno 1. 4. 2022.
- Ostrogorski, Georgije (1935). Avtokrator i Samodržac: prilog za istoriju vladalačke titulature u Vizantiji i u južnih Slovena (na jeziku: srpski). Srpska kraljevska akademija. Pristupljeno 1. 4. 2022.
- Pazdernik, Charles F. (26. 10. 2012). „Basileus/autokrator, Byzantine”. The Encyclopedia of Ancient History. John Wiley & Sons, Inc. 1. doi:10.1002/9781444338386.wbeah03022.
- Wifstrand, Albert (1939). Autokrator, Kaisar, Basileus (na jeziku: nemački). Pristupljeno 1. 4. 2022.