Aleksandar Ivanovič Oparin (rus. Алекса́ндр Ива́нович Опа́рин; Ugljič, 2. mart 1894Moskva, 21. april 1980) bio je ruski biohemičar, poznat po teoriji abiogeneze,[1] a takođe je poznat i po svojoj knjizi "Poreklo života".[2] Proučavao je enzimske procese u biljnim ćelijama i doprineo razvoju industrijske biohemije u Sovjetskom Savezu.[3]

Aleksandar Oparin
Oparin sredinom 1970-ih
Datum rođenja(1894-03-02)2. mart 1894.
Mesto rođenjaUgljičRuska Imperija
Datum smrti21. april 1980.(1980-04-21) (86 god.)
Mesto smrtiMoskvaSSSR

Biografija uredi

Rođen je 1894. godine u Ugljiču, a diplomirao je 1917. godine na Moskovskom Državnom Univerzitetu i tu je postao profesor biohemije 1927. godine. Prvi njegovi radovi su bili vezani za biljne enzime i njihovu ulogu u metabolizmu biljaka.[4] Godine1924. prvi put je objavio svoju teoriju postanka života na Zemlji, koja se bazirala na hemijskoj evoluciji organskih molekula u takozvanoj primordijalnoj supi.[4] Zajedno sa Aleksejem Bakhom je 1935. godine osnovao Institut biohemije u sklopu Sovjetske akademije nauka. Postao je dopisni član Sovjetske Akademije Nauka 1939. godine, a 1946. godine i punopravni član. 1970. godine je izabran za predsednika Međunarodnog udruženja za proučavanje porekla života. Oparin je umro 21. aprila 1980. godine u Moskvi.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za doprinos nauci, a neke od njih su: 1969. je postao Heroj socijalističkog rada, 1974. je primio Lenjinovu nagradu, a 1979. mu je dodeljena Lomonosovljeva Zlatna medalja za "izvanredna dostignuća u biohemiji". Pet puta je nagrađivan Ordenom Lenjina.[4]

Teorija porekla života uredi

Prema biološkim i hemijskim saznanjima tog doba, Oparin je zajedno sa britanskim naučnikom Dž. B. S. Haldejnom razvio teoriju hemijskog početka života (abiogeneze) i opisao je u svojoj knjizi "Poreklo života" 1924. godine.[1]

Polazio je od sledećih pretpostavki:

  • Ne postoji bitna razlika između živih bića i nežive materije. Složenost živih bića je samo posledica hemijske, a zatim i biološke evolucije materije.
  • Nakon otkrića metana oko Jupitera i drugih velikih planeta, Oparin je pretpostavio da je prvobitna Zemljina atmosfera bila redukujuća i sadržala je metan, vodonik, amonijak i vodenu paru. U ovakvoj redukujućoj atmosferi nije bilo kiseonika.
  • Pod uticajem električnih pražnjenja i ultraljubičastih zrakova, atmosferski gasovi su reagovali s vrelom vodom i stvarali prve organske molekule koji su se postupno koncentrisali u manjim vodenim zapreminama. Oparin je tom procesu dao naziv "prasupa" ili "prvobitna supa".

Na temelju radova drugih hemičara i sopstvenih eksperimenata, Oparin je dokazao da je s povećanjem složenosti organskih molekula dolazilo do formiranja struktura koacervata, kuglastih hidrofobnih agregata, koji su se sastojali od koloidnog rastvora organskih molekula. Uronjeni u vodeni rastvor, koacervati su mogli da formiraju još složenije strukture s dvostrukom lipidnom membranom, koje su bile sposobne za proces osmoze. Oparin ih je nazvao protobiontima, strukturama koje su mogle da rastu, dele se i imale su prve naznake metabolizma. On ih je smatrao prvim pravim prethodnicima živih bića.

Polazeći od Oparinovih i Haldaneovih ideja, Stenli Miler i Harold Juri su 1953. godine izveli eksperiment u kom su dokazali da je moguće stvaranje organskih molekula iz gasova prisutnih u prvobitnoj redukujućoj atmosferi.[5] Miler-Jurijev eksperiment je prvi u nizu sličnih eksperimenata koji su dali još čvršće potvrde teoriji abiogeneze.

Reference uredi

  1. ^ a b „Aleksandr Oparin | Russian biochemist”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 19. 4. 2019. 
  2. ^ Hyman, Tony; Brangwynne, Cliff (21. 11. 2012). „In Retrospect: The Origin of Life”. Nature (na jeziku: engleski). 491: 524—525. ISSN 1476-4687. doi:10.1038/491524a. 
  3. ^ Great Soviet Encyclopedia, 3rd edition, entry on "Oparin", available online here [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. februar 2009)
  4. ^ a b v „Alexander Oparin - Important Scientists - The Physics of the Universe”. www.physicsoftheuniverse.com. Pristupljeno 5. 5. 2019. 
  5. ^ „A Production of Amino Acids under Possible Primitive Earth Conditions” (PDF). 

Spoljašnje veze uredi