Ali Hamnej

2. врховни вођа Ирана (1989—)

Ajatolah Ali Hamnej[1] (pers. سید علی خامنه ای; Mešhed, 17. jul 1939)[5][6] je vrhovni vođa Irana od juna 1989. godine.[7][8] On je drugi vođa, nasledio je Ruholaha Homeinija.[9] Ranije je bio predsednik Irana od 1981. do 1989. godine. Po nacionalnosti je Azer. Oženjen je i ima šestoro dece.[10]

Ali Hamnej
Sajid Ali Hoseini Kameneh[1]
Hamnej 2023.
Lični podaci
Datum rođenja(1939-07-17)17. jul 1939.(84 god.)[2] (certificate date)[1]
(1939-04-19)19. april 1939. (real date)[3]
Mesto rođenjaMešhed, Iran
ReligijaIslam
Porodica
SupružnikHodžaste Hamnej
Politička karijera
Politička
stranka
Udruženje svešteničkih boraca [4]
4. juna 1989
PrethodnikRuholah Homeini
13. oktobar 1981 — 3. avgust 1989.
PrethodnikRuholah Homeini
NaslednikAkbar Hašemi Rafsanžani

Potpis

Prema njegovoj zvaničnoj veb stranici, Hamnej je uhapšen šest puta pre nego što je poslan u izgnanstvo na tri godine tokom vladavine Mohamada Reze Pahlavija.[11] Nakon Iranske revolucije i zbacivanja šaha, bio je meta pokušaja atentata u junu 1981. godine koji mu je paralizovao desnu ruku.[12][13] Hamnej je bio jedan od iranskih lidera tokom Iransko-iračkog rata 1980-ih godina i razvio je bliske veze sa sada moćnom Revolucionarnom gardom koju on kontroliše i čije komandante on bira i razrešava. Revolucionarna garda je bila raspoređena da suzbije njegovu opoziciju.[14][15] Hamnej je bio treći iranski predsednik od 1981. do 1989. godine, dok je postao bliski saveznik prvog vrhovnog vođe Ruholaha Homeinija. Neposredno pre smrti, Homeini je imao neslaganja sa naslednikom kojeg je izabrao - Huseinom Ali Montazerijem - tako da nije bilo dogovora o nasledniku kada je Homeini umro. Skupština stručnjaka izabrala je Hamneja za sledećeg vrhovnog vođu 4. juna 1989. godine, kada je imao 50 godina. Prema Akbaru Hašemi Rafsanžaniju, Hamnej je bio čovek koga je Homeini izabrao za svog naslednika pre smrti. Hamnej je na čelu službenika Astan Kuds Razavija od 14. aprila 1979.[16]

Kao vrhovni vođa, Hamnej je najmoćniji politički autoritet u Islamskoj Republici.[17][18] On je šef države Irana, vrhovni zapovednik njegovih oružanih snaga, i može izdavati uredbe i donositi konačne odluke o glavnim vladinim politikama u mnogim oblastima kao što su ekonomija, životna sredina, spoljna politika i nacionalno planiranje u Iranu.[19][20][21][22][23][24] Hamnej ima direktnu ili indirektnu kontrolu nad izvršnom, zakonodavnom i sudskom granom vlasti, kao i nad vojskom i medijima, prema Karimu Sadjadpuru.[9] Sve kandidate za Skupštinu stručnjaka, Predsedništvo i Medžlis (Parlament) proverava Savet čuvara, čije članove direktno ili indirektno bira vrhovni vođa Irana.[25] Bilo je i slučajeva kada je Savet čuvara ukinuo zabranu određenim ljudima nakon što mu je Hamnej naložio.[26]

Tokom Hamnejeve vladavine bilo je velikih protesta, uključujući proteste Kazvin iz 1994. godine,[27] iranske studentske proteste 1999, proteste zbog iranskih predsedničkih izbora 2009,[28][29][30] iranske proteste 2011–2012, iranske proteste 2017–2018, iranske generalne štrajkove i proteste 2018–2019 i iranske proteste 2019–2020. Novinarima, blogerima i drugim pojedincima suđeno je u Iranu zbog optužbi za vređanje vrhovnog vođe Hamneja, često u vezi sa optužbama za bogohuljenje. Njihove kazne uključivale su šibanje i zatvor, a neki od njih su umrli u pritvoru.[31][32] Što se tiče nuklearnog programa Irana, Hamnej je 2003. godine izdao fetvu zabranjujući proizvodnju, zalihe i upotrebu svih vrsta oružja za masovno uništavanje.

Reference uredi

  1. ^ a b v „A photo of Identity document of Ayatollah Khamenei” (na jeziku: persijski). Khamenei.ir. 1. 2. 2010. Arhivirano iz originala 14. 8. 2017. g. Pristupljeno 14. 1. 2018. 
  2. ^ تصویری از شناسنامه حضرت آیت‌الله خامنه‌ای
  3. ^ روایتی از تاریخ دقیق تولد رهبر انقلاب از زبان معظم‌له+عکس
  4. ^ „جامعه روحانيت مبارز جوان مي‌شود” [Combatant Clergy Association gets younger] (na jeziku: persijski). Fararu. 8. 7. 2012. 118101. Arhivirano iz originala 2. 9. 2016. g. Pristupljeno 25. 6. 2016. 
  5. ^ „Ali Khamenei”. CGIE (fa). 
  6. ^ „taking look at the biography of Ali Khamenei”. khamenei (fa). Pristupljeno 21. 3. 2014. 
  7. ^ „Iran”. State. 23. 7. 2010. Pristupljeno 21. 8. 2010. „The government monitored meetings, movements, and communications of its citizens and often charged persons with crimes against national security and insulting the regime based on letters, e-mails, and other public and private communications. 
  8. ^ „Profile: Ayatollah Seyed Ali Khamenei”. BBC News. 17. 6. 2009. Arhivirano iz originala 26. 3. 2009. g. Pristupljeno 28. 7. 2009. 
  9. ^ a b „The Supreme Leader – The Iran Primer”. Arhivirano iz originala 30. 6. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2016. 
  10. ^ Kazemzadeh, Masoud (n.d). „Ayatollah Khamenei's Foreign Policy Orientation”. Comparative Strategy. 32 (5): 443—458. ISSN 0149-5933. S2CID 153558136. doi:10.1080/01495933.2013.840208. eISSN 1521-0448. 
  11. ^ „Khamenei.ir”. Arhivirano iz originala 12. 11. 2013. g. 
  12. ^ Khamenei has kept a low profile Agence France Presse, 20 June 2009. Retrieved 24 September 2009.
  13. ^ Maziar Bahari (6. 4. 2007). „How Khamenei Keeps Control”. Newsweek. Arhivirano iz originala 25. 10. 2010. g. Pristupljeno 29. 9. 2010. 
  14. ^ „Khamenei Will Be Iran's Last Supreme Leader”. Newsweek. 17. 11. 2009. Arhivirano iz originala 16. 9. 2017. g. „referring to the enormous power Khamenei has given Iran's Islamic Revolutionary Guards Corps, which, under Khamenei's direct control, has brutally repressed demonstrators, human rights activists, and opposition journalists. 
  15. ^ Jamsheed K. Choksy. „Tehran Politics: Are the Mullahs Losing Their Grip?”. World Affairs Journal. Arhivirano iz originala 22. 7. 2017. g. „Khamenei has strengthened alliances with militant commanders, especially within the Islamic Revolutionary Guard Corps (IRGC), in the hope that all opposition to his authority will continue to be suppressed—as it was during the protests of 2009. 
  16. ^ „انتصاب آیت‌الله خامنه‌ای به عنوان رئیس خدمه‌ی آستان قدس رضوی”. farsi.khamenei.ir. khamenei.ir. Arhivirano iz originala 19. 8. 2017. g. Pristupljeno 19. 8. 2017. 
  17. ^ „Profile: Iran's 'unremarkable' supreme leader Khamenei”. BBC News. 4. 8. 2011. Arhivirano iz originala 18. 2. 2012. g. 
  18. ^ Ganji, Akbar, "The Latter-Day Sultan: Power and Politics in Iran", Foreign Affairs, November December 2008
  19. ^ „Iran's Khamenei hits out at Rafsanjani in rare public rebuke”. Middle East Eye. Arhivirano iz originala 4. 4. 2016. g. 
  20. ^ „Khamenei says Iran must go green – Al-Monitor: the Pulse of the Middle East”. Al-Monitor. Arhivirano iz originala 22. 12. 2015. g. Pristupljeno 31. 3. 2016. 
  21. ^ Louis Charbonneau and Parisa Hafezi (16. 5. 2014). „Exclusive: Iran pursues ballistic missile work, complicating nuclear talks”. Reuters. Arhivirano iz originala 31. 7. 2017. g. 
  22. ^ „IranWire – Asking for a Miracle: Khamenei's Economic Plan”. Arhivirano iz originala 7. 3. 2016. g. 
  23. ^ „Khamenei outlines 14-point plan to increase population”. 22. 5. 2014. Arhivirano iz originala 1. 8. 2017. g. Pristupljeno 21. 5. 2017. 
  24. ^ „Iran: Executive, legislative branch officials endorse privatization plan”. Arhivirano iz originala 5. 1. 2017. g. 
  25. ^ „Rafsanjani breaks taboo over selection of Iran's next supreme leader”. The Guardian. Arhivirano iz originala 18. 12. 2016. g. 
  26. ^ „Iran reverses ban on reformist candidates”. The Guardian. Arhivirano iz originala 21. 12. 2016. g. 
  27. ^ „The Basij Mostazafan – A culture of martyrdom and death”. Al Arabiya. Arhivirano iz originala 7. 12. 2016. g. 
  28. ^ „Khamenei was the victim of an attempted assassination”. LinkDay. Arhivirano iz originala 11. 10. 2016. g. 
  29. ^ „Police Are Said to Have Killed 10 in Iran Protests”. The New York Times. 28. 12. 2009. Arhivirano iz originala 5. 2. 2010. g. 
  30. ^ „Several killed, 300 arrested in Tehran protests”. Arhivirano iz originala 31. 12. 2009. g. 
  31. ^ „IRAN 2015 HUMAN RIGHTS REPORT” (PDF). US State Department. „During the year the government arrested students, journalists, lawyers, political activists, women's activists, artists, and members of religious minorities; charged many with crimes such as "propaganda against the system" and "insulting the supreme leader;" and treated such cases as national security trials (see sections 1.a. through 1.e.; section 6, Women; and section 7.a.). 
  32. ^ „IRAN 2016 HUMAN RIGHTS REPORT” (PDF). US State Department. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi