Anikina vremena (pripovijetka)
Anikina vremena je pripovijetka istaknutog jugoslovenskog i srpskog književnika, nobelovca i diplomate Ive Andrića. Ova pripovjetka je objavljena 1931. godine i spada u Andrićeve duže pripovijetke.
Radnja djela uredi
Ovo djelo počinje pripovjedanjem o gašenju porodice Porubović i tragičnom kraju popa Vujadina Porubovića iz Dobruna, koji predstavlja posljednjeg čovjeka iz ove loze. Prema ovom popu su parohijani od početka osjećali određenu nelagodnost za čiji se razlog ne može navesti ni njegova mladost ni nevještina. Pisac spominje i bitnog pripadnika loze Porubovića, dobrunskog protu Melentija i ženu Aniku, prema kojoj se jedno doba naziva „Anikina vremena”, odnosno vremena kada se jedna žena vlahinja pronevaljalila. Anika je kćerka pekara Marinka Krnojelca. Njen otac je bio oženjen ženom iz mjesta gdje je služio robiju, a za stanovnike Dobruna je ona uvijek predstavljala tuđinku. Tako su gledali i na Aniku. Anika izrasta u vitku, bjeloputu djevojku krupnih očiju. Veliki broj ljudi bio je očaran Anikom, pa tako i Mihailo Stranac, mladić na početku trgovačke karijere. On pridobija Anikinu pažnju, te njih dvoje počinju, prvo stidljivo, a zatim i sve otvoreno komunicirati. Zatim je, odjednom, bez ikakvog jasno određenog razloga to njihovo komuniciranje prestalo. Pripovjedač opisuje prvo Mihailovo traumatično, ljubavno iskustvo. Njegova prva partnerka bila je jedna handžijka, koja je sa njim varala svog muža. Mihailo je prisustvovao svađi muža i žene, kada ona uzima nož i uz Mihailovu pomoć ubija svog muža. Mladić dvije godine posle toga pokušava na putovanju da zaboravi handžijku, ali i Aniku, zbog koje se sinovi sukobljavaju sa očevima, a majke ih proklinjale zbog okupljanja ispred njene kuće. Najgori Anikin neprijatelj bio je Petar Filipovac, trgovac koji je htio da ubije svog sina Andriju zbog noći provedene u njenoj kući. Nju je mrzio i dobrunski prota čiji je sin, kojeg nikada nisu interesovale žene, igrom slučaja došao u Višegrad i zatim ga drugovi odveli u Anikino društvo. Anikine riječi ovome proti dugo su se prenosile:
„Ti si proto dobrunski, a ja džizlija višegradska. Nurije su nam podeljene, i bolje ti je da ne diraš u ono što nije tvoje. Ja se nisam ni rodila kad si ti preskakivao plot u Nedeljkovice, pa Nedeljko mislio da je jazavac u kukuruzu i umalo te nije ubio. I dan danas ti po udovičkim kućama krpe mantiju.”
Ovo pokazuje kako je žena na zlom glasu o svakome sve znala i iz tog razloga joj niko nije mogao ništa. Pripovijeda se i slučaj sina turskog paše koji je od majke Sokolovića naslijedio oholo držanje i ime, a od oca bogatstvo i vlast. Poslije velikog broja kasabalija otišao je do Anike da stane na kraj zlu, međutim, išao je više puta nego što je trebalo. On kao poznavalac ženske ljepote nije mogao da ne primjeti Anikinu nesvakidašnju ljepotu. Zbog Anike će turski beg biti ranjen. Muškarci zaključuju da ženu treba ubiti na dva načina, batinama ili rađanjem. Jednog dana Anika je pronađena mrtva pored minderluka. Nije se znao ko je to učinio. Mogao je biti njen brat Lale, koji se stidio svoje sestre; Mihailo koji je patio za njom ili bilo koji drugi muškarac iz Dobruna. Kasaba ostaje mirna, kao i prije Anikinih vremena. Lale odlazi prema Užicu, Mihailo na drugu stranu, a muškarci i žene se vraćaju svojim poslovima. Priča o Aniki ostaje usmena legenda ovih krajeva.
Likovi uredi
- Anika
- Mihailo
- Lale
- Petar Filipovac
- Handžijka
- Proto dobrunski
- Turski beg