Arslanagića most

Za drugu upotrebu, pogledajte stranicu Arslanagića Most.

Arslanagića most, ili Perovića most, most je na Trebišnjici u Trebinju, a nalazi se na spisku nepokretnih kulturnih dobara Republike Srpske. Most se nalazio na putu koji je spajao Dubrovnik i Herceg Novi sa Carigradskim drumom.

Arslanagića most

Nastanak mosta

Most je ležao na rijeci Trebišnjici u selu koje se, takođe, naziva Most, na oko pet kilometara uzvodno od Trebinja, a na putu za Nikšić. Podignut je na nekada veoma važnoj saobraćajnici Balkana, na putu koji je poznatu stambolsku džadu povezivao sa Primorjem i Dubrovnikom. Trgovački karavani su ovim putem povezivalu Republiku sv. Vlaha sa Skopljem i Sofijom, Solunom i Carigradom na istoku, sa Beogradom i Budimom na sjeveru, kao i sa brojnim drugim trgovačkim centrima istočnog dijela Balkana.

Na osnovu izvjesnih arheoloških nalaza pretpostavlja se da je još u doba Rimljana postojao most preko Trebišnjice, nešto uzvodnije od Arslanagića mosta, otprilike kraj istorijskih lokacija manastira Dobričeva i Kosijerova.

U srednjem vijeku i u prvim decenijama turske vladavine nema mostova na Trebišnjici; niti im ima traga na terenu, ni pomena u pisanim izvorima. Arslanagića most, koji je mnogo kasnije dobio to ime, nastaje u šestaestom vijeku u sklopu velikog poduhvata na rekonstrukciji komunikacija carstva, koju u doba sultana Sujelmana Veličanstvenom i njegov nasljednika Selima II provode veliki veziri: Rustem-paša i Sokolović Mehmed-paša. Na osnovu bilježaka dvojice francuskih putopisaca, koji su ovuda prošli u osmoj deceniji šesnaestog vijeka, može se zaključiti da je most završen 1573. godine ili 1574. godine.

Prvi od ove dvojice, Filip Difren Kanej, idući iz Dubrovnika za Carigrad 1572. godinem došao je prostranom ravnicom do rijeke Trebišnjice, prvo je pregazio jedan njen rukavac, dok se preko glavnog toka prevezao barkom i tako dospio u karavan-saraj.

Drugi je Parižanin Pjer Leskalopje, koji je dvije godine kasnije u svom dnevniku zabilježio: „Jedanaestog marta 1574. godine putovali smo gotovo cijelog dana pješke zbog vrletnog puta, pa dosta kasno stigosmo u Trebinje, nazvano tako po rijeci istog imena, koja tu protiče i na kojoj se nalazi kameni most. S druge strane ima karavan-saraj pokriven olovom, koji je sagradio Mehmed, paša sultana Sulejmana II; sin ovog paše umro je kao namjesnik ove provincije, pa je otac sagradio ovo sklonište da bi naveo prolaznike da se pomole za njegovu dušu.

Kao što se vidi iz ove dvije putne zabilježke, jasna je godina gradnje, a u identifikaciju pomenutog mosta sa današnjim Arslanagića mostom ne treba sumnjati, budući da drugih mostova od kamena na Trebišnjici nije bilo i budući da se pod pojmom Trebinje u srednjem vijeku i pod Turcima, sve do osamnaestog vijeka, podrazumijevala šira oblast, a ne današnji grad.

O utemeljitelju ovog mosta dugo se ništa nije znalo. Kako je, međutim, ova monumentalna građevina vijekovima impresionirala posmatrače, a naročito okolno stanovništvo, o njegovom nastanku govore brojne kontradiktorne legende. Većina ovih legendi zabilježena je i objavljena u prošla dva vijeka.

U osnovi jedne od ovih legendi leži fantastika vezana za mutna sjećanja na srednji vijek (možda na kraljicu Anu Anžujsku, koja je izvjesno vrijeme živjela u ovom kraju) i na neki strašni zemljotres (možda onaj u kome je stradao Dubrovnik). Legenda govori o kraljici koja je živjela u selu Bogojevu, nedaleko od izvora velike rijeke. Jednom kada ona dođe sa svojim sinom na izvor, sin pade u vodu i utopi se. Ožalošćena kraljica naredi da se vrelo začeši i korito rijeke ostade prazno. Ali uskoro zatim poče snažan zemljotres koji tri dana nije prestajao, dok zemlja ne popusti i voda iz začepljenog vrela ne probi na dva druga mjesta. Jedan od ovih izvora bio je na Kovalima, drugi je bio Oko kod Bileće, iz kog nasta Trebišnjica. Kraljeca naredi da se izvor Trebišnjice ogradi zidom, a podalje od izvora sagradi preko rijeke most, koji je nazvan Arslanagića most.

Druga legenda posredno veže nastanak mosta za nekog sultana, kome se ne zna ime. Nekakav Kusturica se zadesi u Carigradu kad je car trebalo s nekim megdan da dijeli, pa se na poziv telala javi da zamijeni cara na megdanu. Car prihvati njegovu ponudu i reče mu da izabere najljepše oružje, ali on odgovori da ima nekakvu staru kusturu; zatim izađe sa njom na megdan i pobijedi neprijatelja. Tada od sultana dobi nebrojeno blago, sa kojim se vrati u svoj zavičaj. Kada zdravo stiže u Novi, sagradi lijepe dvore i hanove. Iz Novoga krenu preko Zubaca, te na Grabu sazida veliki han, a odatle dođe na ovo mjesto na Trebišnjici, gdje takođe naumi neki hair (zadužbinu) ostaviti, pa odluči da sagradi most. Neimar kog je doveo da mu gradi most posumnja da Kusturica neće imati dovoljno novaca, pa mu reče da najprije treba rijeku darovati: prepeti konopac preko vode, niz konopac objesiti kesu do kese blaga, pa to blago u temelj prosuti. Kusturica odmah na to pristade, pripe konopac i objesi blago, a kad htjede da ga prospe u rijeku, poviče neimar: „Ne zaboga, gospodaru, ja sam samo htio da se uvjerim hoćeš li ti imati toliko silno blago da načiniš ćupriju." I pošto završi most Kusturica krenu dalje i kud god da je išao ostavljao je zadužbine.

Treća legenda objašnjava kako je most dobio današnje ime; govori o nastanku stražarnice na mostu i podsjeća na ubiranje mostarine. Ovo je, zapravo, jedino predanje vezano za ovaj most u kojem je sačuvana konkretna istorijska materija. U interpretaciji Stevana Delića, Turci se po zauzeću Hercegovine nisu nastanili u Trebinju, već ostadoše u Novome, kao age i gospodari trebinjske oblasti, gdje su im bili posjedi. Živeći u Novome do kraja sedamnaestog vijeka, kada su ih Mlečani odande istjerali, nisu imali interesa graditi onde ćupriju. Kad su Turci iz Novoga potisnuti, oni se zakloniše u Trebinje. Među njima bijaše i nekakav Arslan-beg, koji, došavši u Trebinje, nađe ćupriju i dobije od sultana pismenu potvrdu da preko nje može mostarinu kupiti, jer onuda bijaše od starine džada cijele Bosne i Hercegovine u Novi po so. Arslan-aga, da osigura sebi dohodan, načini ćupriju kuću, te u nju namjesti svoje sluge, koji su mu prelaz naplaćivali... Panduri su ovde sve do okupacije stajali, braneći ćupriju da je Crnogorci ne dignu u lagum, a i sela ne zapale. Mostarina na mostu na Trebišnjici ubirana je od momenta kad je završen i predan saobraćaju. Zahvaljujući upravo toj okolnosti, sačuvala se jedna bilješka u Dubrovačkom arhivu, koja je sve donedavno ostala nezapažena, a koja razrješava pitanje utemeljitelja ovog spomenika.

I ovaj most podigao je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, kako je to utvrdio dr Branislav Nedeljković, koji je svoj arhivski ispis ustupio na objavljivanje Vojislavu Đuriću. Sokolović je, kako smo već unaprijed vidjeli, jedan od državnika naše krvi koji je stekao ogromne zasluge za organizaciju Turske, pa je samo u našim krajevima, koliko znamo, podigao mostove u Višegradu, na Trebišnjici, u Podgoviri, a vjerovatno, i na Žepi, pored raznih drugih zadužbina. Dubrovčani su veoma dobro znali da je baš on tvorac ovog grandioznog arhitektonskog objekta, jer su se tim mostom morali koristiti odlazeći na Balkan radi trgovine ili vraćajući se iz unutrašnjosti zemlje sa svojim trgovačkim karavanama. Visoka mostarina i postupci pri njenom ubiranju bili su povod da se 10. aprila 1575. godine dvojici dubrovačkih vlastelina, Mihajlu Klimentovu Gučetiću i Luki Franovu Lukareviću, koji su polazili kao klisari harača hercegovačkom sandžaku, izda naređenje, zabilježeno na italijanskom jeziku u arhivsku knjigu „Pisma i uputstva za Levant XXXIII, folio 19", da nastale teškoće koliko god mogu otklone. Sokolović je u to vrijeme još živio i dubrovačka vlada mogla ga je lako podsjetiti na njegovo zavještanje. U uputstvu poklisarima, uzmeđu ostalog stoji:

„ Bivamo izviješteni od kiriđija i trgovaca koji dolaze iz unutrašnjosti da su na mostu u Trebinju prinuđeni da plate dvije aspre za svaki tovar, a povrh toga da bivaju tučeni i zlostavljani. Stoga želimo da se ispričate gospodinu sandžaku hercegovačkom, kada budete s njim, o ovakvom lošem držanju i da ga s naše strane zamolite da naredi tim ljudima da ne smiju novac uzimati niti se loše ophoditi sa onima koji prelaze i mučiti ih: jer, pošto je presvijetli gospodin Mehmed-paša dao da se podigne most kao zadužbina i za slavu svoju, nije valjano zadužbinu zloupotrebljavati i nastojati da se ta slava zatamni, jer bi to bilo protivno naumu ovog presvijetlog gospodina Mehmed; i postupajte ovim povodom mudro, ne bi li se ovi nameti otklonili. A kada se na vašem putu budete sreli s trebinjskim vojvodom, recite mu dvije-tri riječi o ovim zlostavljanjima, koja se vrše na pomenutom mostu. ”

Pomenuto je da je još prije izgradnje mosta Filip Difren Kanej odsjeo u karavan-saraju, kraj koga je kasnije nastao most, a kojeg je - prema Leskalopjeu - Mehmed-paša podigao za dušu svog sina. Isti postupak se vidi i u Višegradu: prvo se gradi han, da bi veliki broj radnika imao gdje da se smjesti, zatim se gradi most, na kraju oba objekta služe javnim potrebama. Veoma je čest slučaj da se uz most nalazio han, možda su ti hanovi većinom nastajali iz potrebe da se smjeste radnici na gradilištu mosta, da bi poslije ostali za potrebe karavana i putnika. Sokolovićev ranopreminuli sin Kurt-beg bio je neko vrijeme hercegovački sandžak-beg i očinska tuga starog vezira posvećuje ove objekte uspomeni na njega, kao što je uspomeni na svoju majku posvetio crkvu u rodnom selu, a uspomeni na pogibiju svog bratića Ali-bega veliku džamiju u selu Gjuzeler u Turskoj.

Sokolović je za izgradnju mosta na Trebišnjici dobavio najbolje graditelje i klesare, koji su ostvarili djelo velike umjetničke vrjednosti. U ovom slučaju mi ne znamo koji je to graditelj, sigurno nije Mimar Sinan, ali je vjerovatno neko iz njegove škole. Stilska analiza, u poređenju sa mimar-Hajrudinovim Starim mostom u Mostaru, pokazuje izvjesne zajedničke elemente, koji sigurno nisu slučajni. No postoji i mnogo vjerovatnoće da su i neki dubrovački majstori radili na ovom objektu: sačuvao se, naime, podatak da je dubrovačka vlada u junu 1568. godine poslala dvanaestoricu zidara: Jakova i Nikolu Vlakušića, Nikolu Petkovića, Marka Franovića, Cvetka Ilijića, Lazara Markovića, Nikolu Antunova, Radosava i Vica Nikolića, Tomu Jakobovića, Stjepana Mihočevića i Ivana Tomkovića - hercegovačkom sandžak-begu. Toliki broj zidara morao je raditi na nekom veoma zamašnom poslu, o kome se starao sandžak-beg, pa nije isključeno da je to baš bio ovaj most. Ako je most završen između 1572. godine i 1574. godine, gradnja je morala biti započeta već 1568. godine, što se zaključuje na osnovu trajanja gradnje mostova u Višegradu i Mostaru. Treba se sjetiti da je upravo 1568. godine mimar Hajrudin bio poslat da rukovodi radovima na tvrđavi u Makarskoj, pa nije isključeno da je bar djelimično i uz put imao udjela i na ovom objektu.

Izgled mosta

Kada su ga koncem prošlog vijeka kao, uostalom, i sve naše bolje stare mostove, nazivali rimskim, ukoliko to nije bila totalna proizvoljnost, onda ih je sigurno na takvo rezonovanje navela sličnost ovog mosta s jednima zaista rimskim mostom, koji je poznat pod nazivog Alkantara i nalazi se u Španiji. Dva luka velikog raspona, koji se oslanjaju na srednji stub, ritam sitnijih otvora na prilaznim dijelovima i slavoluk nad srednjim stubom, na mjestu koje odgovara kapijama porušene stražarnice Arslanagića mosta - to su elementi sličnosti ova dva spomenika različitih epoha u dvije udaljene zemlje.

Po eleganciji oblika i plastici masa Arslanagića most je zauzimao zavidno mjesto među našim mostovima i može se ravnopravno mjeriti sa mostarskim i višegradskim.

Na lokaciji ovog mosta imamo naglašeno asimetričan poprečni profil rijeke, sa jako naglašenom strmom desnom obalom. Asimetrija ukomponiranih oblika, logično prilagođena profilu rijeke, daje objektu grandioznim masama posebnu mekoću linije, koja njegovu strogu arhitekturu približava skulptoralnom tretmanu.

Most je utemeljen u relativno plitkom koritu rijeke na neuobičajen način, koji je, međutim, sagledljiv pri uočavau cijele koncepcije. Dominira snažan središnji pilon, širine 3,57 metara, a dužine, uključivši uzvodni branik i nizvodni kontrafor, skoro punih devet metara (8,97 metara). Između centralnog stuga i priobalnih konstrukcija rasponi su približno jednaki; ti rasponi su podijeljeni sekundarnim stubovima u koritu rijeke u približnom odnosu 1:2, tako da je raspon prema središnjem stubu dva puta veći od raspona između priobalne konstrukcije i prvog stuba. Preko ovako raspoređenih stubova, u omjerima 1:2:2:1, korito rijeke je presvođeno sa četiri polukružna svoda. Tačne mjere otvora i stubova su sledeći (mjereno od lijeve prema desnoj obali):

Arslanagića most

• prvi otvor ima 8,95 metara;
• prvi stub ima 2,29 metara;
• drugi otvor ima 17,66 metara;
• drugi (srednji) stub ima 3,57 metara;
• treći otvor ima 18,60 metara;
• treći stub ima 2,26 metara;
• četvrti otvor ima 9,00 metara.

Ukupno, sve ima 62,33 metra.

S obzirom na asimetričan profil korita, priobalne konstrukcije se znatno razlikuju. Na desnoj obali imamo zaštitne krilne zidove, preko kojih se produžuje prilazni dio mosta u ukupnoj dužini od osam metara; na lijevoj obali, ipak, prilazna rampa, u dužini od 22 metra, predstavlja razrađen sistem kojim se niveleta mosta produžuje u kontinuiranom pravcu do terena, a koja sam teren visinski diferencira u dva niova, ostavljajući na nižem nivou tri manja propusna otvora za slučaj velikih voda. Ovi propusni otvori na grandioznom Arslanagića mostu čine se sitnim detaljem, a u stvari predstavljaju konstrukciju jednog manjeg mostića na tri otvora: njihov raspon je 2,10 i 1,27 metara, stubovi između otvora su 90 i 95 centimetara, a sveukupna dužina je 8,35 centimetra.

Specifičan raspored stubova i otvora rezultirao je i posebnim fasadnim izgledom mosta. Dva naglašena srednja otvora, polukružno zasvođena, razlikuju se za oko jedan metar u širini, a proporcionalno tome i u visini. Njihova ležišta na srednjem i bočnim stubovima se razlikuju oblikovno i po visini: na srednjem stubu oni rastu iz vertikalne konstrukcije i počinju na višoj koti, dok na sekundarnim stubovima izrastaju konzolno iznad same površine vode. Na taj način nastaje optičko djelovanje jačeg naslanjanja otvora na centralni pil. Niveleta mosta, postavljena tako da gotovo tangira velike otvore iznad tjemena, lagano pada prema nižoj lijevoj obali - ovaj lagani pad omogućio je nejednak raspon otvora; nad sredinom velikih otvora ta niveleta se lomi i onda se s jačim padom spušta prema obalama. Na srednjem dijelu pad nivelete iznosi oko 3%, a na bočnim dijelovima 17% i 20%. Niveleta mosta naglašena je na fasadama objekta profiliranim vijencem, koji je u ravnini staze preko mosta, a na vijencu počiva masivan korkaluk od kamenih ploča debljine 20-22 centimetra.

Zbog neuobičajene proporcije srednjih i bočnih lukova mosta, čiji su radijusi približno u omjeru 1:2, uz navedeni pad nivelete ipak bi iznad bočnih svodova ostala velika masa čeonih zidova. Da ovo izbjegne, stari graditelj je iznad manjih svodova ubacio još jednu etažu, po jedan polukružan olakšavajući otvor, čiji je raspon na lijevoj strani 5,42 metra, a na desnoj 5,49 metara. Vidi se da se i ovde pojavljuje približan odnos 2:3, mada je moguće da je ovo nastalo sasvim slučajno.

Širina mosta od svoda do svoda nešto varira, što je, možda, posljedica naknadnih deformacija, a kreće se oko 4 metra, dok je staza na mostu 3,5 metara. Sekundarna plastika čeonih lukova i vijenaca suzdržljiva je, ali zato snažna; graditelj je umio da u proporciji s veličinom objekta da mjerilo svakom detalju, vodeći računa o plastičnom efektu koji treba da se dobije. No najvažniji plastični efekat namijenjen je konstruktivno neophodnom srednjem pilonu, koji svojim trokutastim gabaritom izbija ispod tlocrtne konture mosta za 3,60 metara uzvodno, a poligonalnim nizvodnim potpornjem za 1,5 metara. Na sekundarnim stubovima ovi ispadi su diskretniji, iako formalni isti. Po vertikali stubovi mosta dižu se neuobičajeno visoko i završavaju skoro ravno. Ako pogledamo sa uzvodne strane, stubovi sekundarnog karaktera završavaju niže od glavnog stuba, upravo u proporcionalnom odnosu sa svojom širinom i mjernim diferencijama u trocrtnim gabaritima. Može se konstantovati da vlada puna proporcionalna odmjerenost svih detalja međusobno, što je mogao realizovati samo temeljno školovan graditelj sa dugogodišnjim iskustvom.

Sa nizvodne strane srednji pil je posebno plastično razrađen: postepenim ispuštanjem sloveja klesanaca poligonalni tlocrt prelazi u pravougaoni, koji se diže sve do visine staze na mostu, stvarajući sa nizvodne strane proširenje analogno sofi na višegradskom mostu. Ne može se, međutim, reći kako je ovaj pil u prvobitnom obliku bio završen, jer su, svakako, nastajale preinake, koje su već davno upropastile originalnu formu.

Nad ovim pilom je, naime, postojala stražarnica na mostu, koja se u nekim najstarijim ilustracijama još može vidjeti, a koja je uklonjena oko 1890. godine. Bila je to jednokatnica, zidana od kamena, visoka oko 4 metra, ispod kuće je bio prolaz sa dvije zasvođene kapije, sa dvostrukim jakim krilima i mandalima, a na gornjem boju je bila prostorija za čuvare. Prema tradiciji, koju smo već iznijeli, stražarnicu je podigao Arslan-aga, što nije isključeno, jer smo vidjeli da je i na višegradskom mostu ovakva kućica nastala naknadno. Pošto je srušena višegradska stražarnica, ukazao nam se portal sa natpisima i sofa, a pitanje je nije li rušenjem stražarnice na ovom objektu uništen i neki njegov prvobitni dio. Godine 1890. pored uklanjanja stražarnice izvršeni su i neke manje popravke, i kako je Delić zapisao, to je prva popravka ovog mosta koju narod pamti.

Ostvarenje projekta hidroenergetskog sistema na Trebišnjici ugrozilo je opstanak spomenika kulture u njenoj dolini. Uz konsultaciju najšireg kruga jugoslovenskih stručnjaka, istoričara umjetnosti, arhitekata i konzervatora, postavljen je za nas jedinstven način konzervacije najvrjednijih od njih: njihovo prenošenje na nove pogodne lokacije, koje ostaju izvan potopljenog područja. Na taj način spasen je manastir Dobričevo sa freskama i nekim pratećim zgradama, a isti postupak trebalo bi da bude primijenjen i na Arslanagića most.

Prilikom izbora nove lokacije posebno je uzeta u obzir okolnost da se na najbližoj periferiji samog Trebinja mogu naći pogodni profili korita rijeke, na koje bi se transplatirao ovaj spomenik. Na taj način bi Arslanagića most i na novoj lokaciji imao praktično-funkcionalni, kulturni, turistički i urbanistički značaj. Mogućnosti pogodnog uklapanja gabarita mosta na šest mogućih lokacija analizirane su u pretprojektima, koje je radio inženjer Milan Gojković u saradnji sa nadležnim zavodima za zaštitu spomenika kulture; ove analize objavljene su u Zborniku zaštite spomenika kulture 1963. godine.

Galerija

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Vidi još

• Most Mehmed-paše Sokolovića

Literatura

• SR Bosne i Hercegovine, Zavod za zaštitu spomenika kulture (1960). Naše starine, tomovi 7-9. Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine. 
• Korać, Vojislav (1971). Trebinje: istorijski pregled — tom 2, izdanje 2. Trebinje: Zavičajni muzej. 
• Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović, Sarajevo, 1969. godina
• Arslanagića most - Trebinje : povodom prenošenja mosta 1970-1972 godine / [autori tekstova Džemal Čelić ... et al. ; autori fotosa Ćiro Rajić, Milan Gojković]. Trebinje: Hidroelektrana na Trebišnjici, (Ljubljana : ExportprojektKočevje Kočevski tisk)). 1972.  COBISS.SR 111592711
• Čelić, Džemal (1972). „Arslanagića most i njegovo mjesto u kulturno-istorijskoj baštini Bosne i Hercegovine”. у Arslanagića most - Trebinje : povodom prenošenja mosta 1970-1972 godine / [autori tekstova Džemal Čelić ... et al. ; autori fotosa Ćiro Rajić, Milan Gojković]. Trebinje: Hidroelektrana na Trebišnjici, (Ljubljana : ExportprojektKočevje Kočevski tisk). стр. 27—31.  COBISS.SR 111592711
• Defterdarević, Aziz (1969). „Pravni aspekti spasavanja starih mostova na Trebišnjici, Žepi i Drini”. Naše starine. Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture S.R. Bosne i Hercegovine (12): 62—71. ISSN 0547-3136.  COBISS.SR 57465612 COBISS.RS 57465612 COBISS.BH 12902146

Spoljašnje veze

• Čudesna sudbina bisera Trebinja za koji se vežu brojne legende (B92, 15. april 2018)