Belorusi u libijskom sukobu

Belorusi u libijskom sukobu 2011. borili su se na strani vladine vojske Muamera Gadafi. Republika Belorusija zvanično negira prisustvo svojih građana u ratnoj zoni.

Opšti pregled uredi

Kako je izjavio savetnik ambasade Belorusije u Tripoli Georgije Gromika, pre građanskog rata i strane intervencije u zemlji je bio smešten kontingent od 500 beloruskih vojnih savetnika, instruktora i specijalista, ali sa početkom neprijateljstava deo njih je evakuisan[1].

List „Komsomolskaia pravda” napisala je da su belorusi bili angažovani u obuci libijskih snaga, popravci i eksploataciji tehnike. U borbama nisu učestvovali, ali su stalno bili na prvoj liniji fronta. Prijavljeni su i plaćenici sa pojedinačnim ugovorima i aktivni pripadnici Oružanih snaga Belorusije. Stranci su ubedili libijce da favorizuju naoružani kamioneti umesto oklopnih vozila, kao i uvođenje nekih elemenata gerilskog ratovanja u taktiku, smanjujući tako efikasnost NATO vazdušnih napada i povećavajući mobilnost vojske. Zahvaljujući njihovoj podršci krajem marta i početkom aprila, Gadafijeve trupe su čak uspele da pređu u kontraofanzivu na istoku zemlje[1].

Prema beloruskom vojnom analitičaru Aleksandru Alesinu, značajnu potrebu za libijskom vojskom predstavljali su vojni stručnjaci i serviseri koji bi podržavali borbenu sposobnost tehnike i njenu popravku[2][3]. Takođe je izjavio da je osnova kontingenta bila je bivša vojska koja je izgubila posao zbog smanjenja tokom 1990-ih. Belorusi u Libiji, prema procenama posmatrača, bilo je od nekoliko desetina do nekoliko stotina. Traženi su bili piloti, tankisti, serviseri bravara, specijalisti specijalnih snaga[4].

Zarobljenici uredi

U avgustu i septembru 2011. godine, libijski militanti su uhapsili četiri belorusa (Valerija Gordienko, Igor Demičev, Fjodor Trufanova[5] i Vjačeslav Kačura). Optuženi su za saradnju sa Gadafijevim režimom i osuđeni na 10 godina zatvora. Prva tri objavljena su 2014.godine. Kačura je otpušten 2018. godine.

Poricanje uredi

Portparol Ministarstva spoljnih poslova Andrej Savinыh više puta je izjavio da u Libiji nema ni beloruskih plaćenika ni vojnika[6][7][8].

Kako je istakao zamenik direktora Instituta za političku i vojnu analizu Aleksandar Hramčihin, nemoguće je potpuno isključiti vojne veze, ali baza dokaza je prilično oskudna. Bio je jedan od prvih koji je to povezao sa zapadnjačkim neočekivanim odugovlačenjem sukoba. Ekspert Instituta za Bliski istok i ruskog Saveta za međunarodne poslove Sergej Balmasov izjavio je da su sve optužbe za saradnju između Minska i Tripolija zasnovane na usmenim izjavama direktora SIPRI-a Hugha Griffithsa[9].

Reference uredi