Boško Milenković
Boško Milenković – Bata (Beč, 2. novembar 1909 — Beograd, 1955) bio je jugoslovenski automobilista.
Boško Milenković | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 2. novembar 1909. |
Mesto rođenja | Beč, Austrougarska |
Datum smrti | 1955.45/46 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija |
Državljanstvo | Srbin/Jugosloven |
Timske informacije | |
Broj bolida | 12 |
Statistika karijere | |
Prva trka | Trke na Avali 1932. - treći |
Prva pobeda | Sljeme 1937. |
Poslednja trka | Velika nagrada Beograda 1939. - četvrti |
Rođen je 1909. u Beču, koji je tada bio glavni grad Austrougarske carevine, od oca Srbina, trgovca, i majke francusko-nemačkog porekla. Za vreme Prvog svetskog rata, doseljava se sa porodicom u Beograd.
Otac mu umire 1921, a Boško živi od nasledstva, kao rentijer i vlasnik nekoliko stambenih zgrada, u beogradskim društvenim krugovima još poznat kao vrstan violinista i zaljubljenik u automobilizam, što postaje posredstvom svog prijatelja, čuvenog motocikliste Voje Ivaniševića, tzv. "Deda Voje". 1927. kupuje prvi automobil, a uskoro ima čitav mali vozni park.
Prvu trku vozi 1932. oko Avale i zauzima treće mesto. 1935. kupuje plavi Bugati T51, i u njemu osvaja trke na Sljemenu 1937. i Dorćolu 22. maja 1938.[1] U jesen iste godine, na trkama u Klužu, u Rumuniji, sleće sa puta i trpi kvar na menjaču, koji ipak uspeva da popravi do septembra 1939, na vreme za Beogradski Gran Pri.
Beogradski Gran Pri
urediNa trkama oko Kalemegdana, kao jedini predstavnik Kraljevine Jugoslavije sa, u poređenju sa ostalim takmičarima, inferiornim bolidom, pomenutim Bugatijem,[2] Milenković zauzima četvrto mesto, iza šampiona Italijana Nuvolarija, i nemačkih vozača fon Brauhiča i najposle Hermana Milera.
Milenković je dosta vremena izgubio na hlađenje motora, da bi na kraju završio takmičenje sa 19 krugova zaostatka u odnosu na prvu trojicu.
Posle Gran Prija
urediU julu 1940. je učestvovao u trci na Avali.[3][4]
U aprilskom bombardovanju Beograda, Milenković je izgubio sav imetak, i posle rata je prinuđen da radi kao vozač trolejbusa.
Navodno je 1955. počinio samoubistvo vešanjem, upravo u kući Voje Ivaniševića. Ostaje upamćen kao boem, poliglota i romantik koji je vozio isključivo iz zadovoljstva.
Reference
uredi- ^ "Vreme", 23. maj 1938
- ^ "Politika", 10. avg. 1939
- ^ „Politika”, 14. jul 1940 (foto u Bugatiju)
- ^ „Politika”, 15. jul 1940
Spoljašnje veze
uredi- blic.rs - pristupljeno 30.08.2014.
- mojsvetbrzine.rs Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. mart 2016) - pristupljeno 30.08.2014.
- forum.b92 - pristupljeno 30.08.2014.
- staribeograd.weebly - pristupljeno 30.08.2014.