Boško Milenković

Boško Milenković – Bata (Beč, 2. novembar 1909Beograd, 1955) bio je jugoslovenski automobilista.

Boško Milenković
Lični podaci
Datum rođenja(1909-11-02)2. novembar 1909.
Mesto rođenjaBeč,  Austrougarska
Datum smrti1955.(1955-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (45/46 god.)
Mesto smrtiBeograd,  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
DržavljanstvoKraljevina Jugoslavija Srbin/Jugosloven
Timske informacije
Broj bolida12
Statistika karijere
Prva trkaTrke na Avali 1932. - treći
Prva pobedaSljeme 1937.
Poslednja trkaVelika nagrada Beograda 1939. - četvrti

Rođen je 1909. u Beču, koji je tada bio glavni grad Austrougarske carevine, od oca Srbina, trgovca, i majke francusko-nemačkog porekla. Za vreme Prvog svetskog rata, doseljava se sa porodicom u Beograd.

Otac mu umire 1921, a Boško živi od nasledstva, kao rentijer i vlasnik nekoliko stambenih zgrada, u beogradskim društvenim krugovima još poznat kao vrstan violinista i zaljubljenik u automobilizam, što postaje posredstvom svog prijatelja, čuvenog motocikliste Voje Ivaniševića, tzv. "Deda Voje". 1927. kupuje prvi automobil, a uskoro ima čitav mali vozni park.

Prvu trku vozi 1932. oko Avale i zauzima treće mesto. 1935. kupuje plavi Bugati T51, i u njemu osvaja trke na Sljemenu 1937. i Dorćolu 22. maja 1938.[1] U jesen iste godine, na trkama u Klužu, u Rumuniji, sleće sa puta i trpi kvar na menjaču, koji ipak uspeva da popravi do septembra 1939, na vreme za Beogradski Gran Pri.

Beogradski Gran Pri

uredi

Na trkama oko Kalemegdana, kao jedini predstavnik Kraljevine Jugoslavije sa, u poređenju sa ostalim takmičarima, inferiornim bolidom, pomenutim Bugatijem,[2] Milenković zauzima četvrto mesto, iza šampiona Italijana Nuvolarija, i nemačkih vozača fon Brauhiča i najposle Hermana Milera.

Milenković je dosta vremena izgubio na hlađenje motora, da bi na kraju završio takmičenje sa 19 krugova zaostatka u odnosu na prvu trojicu.

Posle Gran Prija

uredi

U julu 1940. je učestvovao u trci na Avali.[3][4]

U aprilskom bombardovanju Beograda, Milenković je izgubio sav imetak, i posle rata je prinuđen da radi kao vozač trolejbusa.

Navodno je 1955. počinio samoubistvo vešanjem, upravo u kući Voje Ivaniševića. Ostaje upamćen kao boem, poliglota i romantik koji je vozio isključivo iz zadovoljstva.

Reference

uredi

Spoljašnje veze

uredi