Брукенталија

Brukentalija (lat. Bruckenthalia spiculifolia) je višegodišnja biljka iz familije Ericaceae. Iako je izdvojena iz roda Erica zbog izgleda čašičnih i kruničnih listića, često se i dalje svrstava u ovaj rod. Načelno, na Balkanskom poluostrvu, u najširoj upotrebi je naziv Bruckenthalia spiculifolia. Vrsta se javlja u jugoistočnoj Evropi i Maloj Aziji.[2][3]

Brukentalija
Bruckenthalia spiculifolia (Salisb.) Rchb.
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Potporodica:
Rod:
Vrsta:
B. spiculifolia
Binomno ime
Bruckenthalia spiculifolia
Sinonimi[1]
  • Erica spiculifolia Salisb.
  • Bruckenthalia spiculifolia f. albiflora D.C.McClint.
  • Erica bruckenthalii (Baumg.) Spreng.
  • Erica olympiaca Sibth. ex Salisb.
  • Erica transsylvanica Willd. ex Klotzsch
  • Menziesia bruckenthalii Baumg.

Opis vrste

uredi

Brukentalija je zimzelena biljka, žbunaste forme, visoka 10-25 cm. Listovi su karakteristični za familiju Ericaceae - linearni, dugi 3-6 mm i fino zašiljeni. Cvetovi se nalaze u vršnim grozdastim cvastima. Čašica i krunica su zvonastog oblika i ružičaste boje. Cveta od juna do avgusta. Plod je čaura, okruglastog oblika, dužine od oko 2 mm, sa vrlo sitnim semenom. Plodovi sazrevaju od avgusta do septembra.[2]

Rasprostranjenje u Republici Srbiji

uredi

Brukentalija u Republici Srbiji nastanjuje silikatne planine, na nadmorskim visinama od 1000 m do 2400 m. Acidofilna je vrsta i sastavni je deo planinskih vriština, sa borovnicom Vaccinium myrtillus i crnozrnom borovnicom Vaccinium uliginosum. Brukentalija je glacijalni relikt i jedinstveni element flore Balkanskog poluostrva.[2][4]

Galerija

uredi

Reference

uredi
  1. ^ „Erica spiculifolia Salisb.”. Pristupljeno 07. 11. 2023. 
  2. ^ a b v Josifović, M. (1972). Flora SR Srbije 3. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. str. 464-465. 
  3. ^ Reichenbach, L. (1830—1832). Flora Germanica Excursoria. Leipzig: Carolum Cnobloch. str. 413-414. 
  4. ^ Whittington, G. (1994). „Bruckenthalia spiculifolia (Salisb.) Reichenb. (Ericaceae) in the late quaternary of western Europe”. Quaternary Science Reviews 13: 761—768. 

Spoljašnje veze

uredi