Volas Stivens (engl. Wallace Stevens; Reding, 2. oktobar 1879 — Hartford, 2. avgust 1955) bio je američki pesnik, modernista.[1]

Volas Stivens
Volas Stivens 1952. godine
Datum rođenja(1879-10-02)2. oktobar 1879.
Mesto rođenjaRedingSAD
Datum smrti2. avgust 1955.(1955-08-02) (75 god.)
Mesto smrtiHartfordSAD

Biografija uredi

Stivens je rođen u Redingu, Pensilvanija u luteranskoj porodici. Njegov pradeda po majčinoj liniji bio je religiozni izbeglica koji se naselio se 1709. godine u dolini Saksvehane.

Sin uspešnog advokata, Stivens je pohađao Harvard kao vanredni student od 1897. do 1900. godine. U tom periodu predstavljen je filozofu Džordžu Santajani (Jorge Santayana), koji je tada živeo u Bostonu, i čija je knjiga Tumačenje poezije i religije ostvarila snažan uticaj na Stivensa.

Nakon Harvarda Stivens se preselio u Njujork gde je kratko vreme radio kao novinar i pohađao Pravni fakultet na kojem je diplomirao 1903. godine.

Prilikom posete Redingu 1904. godine, upoznao je Elsi Mol (Elsie Moll, 1886-1963), prodavačicu, modiskinju i stenografkinju. Nakon dugog perioda udvaranja, venčali su se 1909. godine, uprkos protivljenju njegovih roditelja koji su je smatrali nedovoljno obrazovanom osobom niže klase. Njujork Tajms (The New York Times) je 2009. godine objavio u jednom članku da niko od njegove porodice nije prisustvovao venčanju, a da je sam Stivens prekinuo sve veze sa svojom porodicom dogod mu je otac bio živ.

Stivens je, 1913. godine, u Njujorku iznajmio stan od vajara Adolfa Vajnmana (Adolph Weinman) koji je izradio Elsinu bistu. Njen profil je poslužio vajaru za dizajniranje merkuri dajm novčića od deset centi (1916-1945, SAD) i najverovatnije za kovanicu od pola dolara (1916-1947, SAD).

U kasnijim godinama Elsi Stivens je počela da pokazuje znake mentalne bolesti, ali to nije bio jedini uzrok njihovog udaljavanja. Prema pisanju njihovih biografa, tome su doprineli različiti stepeni obrazovanja pa i nesrazmeran i neskladan fizički izgled. Supružnici su godinama živeli u odvojenim sobama, ali se nikada nisu razveli. Iz toga braka rođena je ćerka Holi Stivens (1924-1992, Holly Stevens) koja je nakon očeve smrti, 1966. godine, priredila očeva pisma i zbirku njegovih pesama.

Karijera i književni rad uredi

Stivens je radio za nekoliko advokatskih njujorških kuća u periodu od 1904. do 1907. godine. Od 13. januara 1908. godine postaje advokat Američkog osiguravajućeg društva, a 1914. godine i potpredsednik njujorške podružnice osiguravajuće kompanije iz Misurija. Kada je podružnica ukinuta Stivens se 1916. godine pridružuje matičnoj kancelariji osiguravajuće kuće Hartford, napušta Njujork i živi u Hartfordu sve do kraja života.

U Hartfordu je završio i svoju prvu knjigu Harmonijum, koju je objavio relativno kasno, u 45-oj godini života. Nakon dobijanja Pulicerove nagrade ponuđeno mu je profesorsko mesto na Harvardu, ali ga je Stivens odbio s obzirom na to da bi morao da se odrekne mesta izvršnog direktora u kompaniji Hartford.

U periodu od 1922. do 1940. godine Stivens je često posećivao Ki Vest na Floridi i to je imalo značajan uticaj na njegovu poeziju. U pismima svojoj supruzi govorio je o njemu kao o raju na zemlji. Na Ki Vestu se susreo sa pesnikom Robertom Frostom sa kojim je stupio u raspravu o poeziji, a Frost je izjavio da je Stivens bio pijan i da se ponašao neprihvatljivo. Kasnije, 1940. godine, Stivens i Frost su se ponovo sreli na Ki Vestu i opet je izbila rasprava zbog različitih književnih gledišta. Sledeće godine, tokom prepirke sa Ernestom Hemingvejem (Ernest Hemingway) došlo je do tuče, tako da je Stivens slomio ruku udarajući Hemingveja u lice, a Hemingvej ga je, pak, više puta oborio na pločnik. Sudeći prema pisanju Stivensovog biografa Marianija (Paul Mariani), Stivens se kasnije izvinio Hemingveju.

Početkom 1947. godine postalo je očigledno da je Stivensov najproduktivniji pesnički period prošao. On je do tog doba, pored Harmonijuma (1923), objavio Ideje reda (1936), Sovina detelina (1936),Čovek s plavom gitarom (1937), Delovi (jednog) sveta (1942) i Saobraćaj za leto (1947). Onda je pristupio pisanju svoje popularne Jesenje zore, objavljene 1950. godine.

Iste te godine Stivens je dobio vesti da Santajana proživljava svoje poslednje dane u domu za penzionere u Rimu i u znak poštovanja prema njemu i sećanja na svoje studentske harvardske dane napisao je pesmu Za starog filozofa u Rimu.

Zbirku Sabrane pesme objavljuje 1954. godine.

Posle kraće bolesti Stivens je preminuo od karcinoma debelog creva 2. avgusta 1955. godine.

Kritičari o Stivensovoj poeziji uredi

Na prvu zbirku Stivensovih pesama Harmonijum obratili su pažnju njegove kolege pesnici i mali broj kritičara. Procvat književne kritike njegovog pesničkog dela nastao je tek nakon njegove smrti.

Helen Vendler (Helen Vendler) napisala je dve knjige o Stivensovoj poeziji – jednu o kratkim i jednu o njegovim dužim pesmama što ukazuje na to da ih ona smatra različitim oblastima književnog tumačenja i kritike. Njene studije o dužim pesmama sabrane su u knjizi pod naslovom Na raširenim krilima.

Harold Blum (Harold Bloom) je isticao da je Stivens najbolji i najreprezentativniji američki pesnik tog vremena te da nijedan zapadni pisac nije u tako kasnoj dobi pokazao svoj umetnički genije. Bio je mišljenja, za razliku od drugih kritičara, da Stivensove Pesme našeg podneblja pripadaju njegovim najboljim pesmama.

Džon Frenk Kermode (John Frank Kermode), britanski književni kritičar, napisao je studiju o Volasu Stivensu 1960. godine, nazvavši je jednostavno Volas Stivens.

Harold Blum, Helen Vendler i Frenk Kermode su među kritičarima  koji su smatrali Stivensa jednom od centralnih figura američke moderne poezije 20. veka.

Odjeci u popularnoj kulturi uredi

Stiven King (Stephen King) je citirao Stivensovu pesmu  Kralj sladoleda  u svom romanu Salemovo.

Australijski muzičar Skot Kilminster (Scott Kilminster) je snimio, 1996. godine, album koji je nazvao Kralj sladoleda, po istoimenoj Stivensovoj pesmi.

Jedan od najpoznatijih izraelskih kantautora Šlomo Arci (Shlomo Artzi) citira stihove Volasove pesme Čovek sa plavom gitarom u svojoj pesmi Romantična priča.

Džejms Viktor Česnut (James Victor Ceshnutt), američki kantautor iz Džordžije, snimio je pesmu pod nazivom Volas Stivens, koja se odnosi na Stivensovu pesmu Trinaest načina za posmatranje kosa.

Fred Herš (Fred Hersch), poznati američki džez pijanista i pedagog, 1997. godine snimio je numeru za klavir, klarinet i udaraljke pod nazivom Trinaest načina istakavši na albumu da je komad inspirisan Volasovom pesmom Trinaest načina za posmatranje kosa.

Nik Kejv (Nick Cave) je citirao stihove iz Stivensove pesme Suvi hleb u svojoj pesmi Pozivamo autora.

Nagrade uredi

Belingen nagrada za poeziju koja se dodeljuje svake druge godine (1949)

Nacionalna književna nagrada za poeziju koja se dodeljuje godišnje (1951 i 1955)

Medalja „Robert Frost“ koju dodeljuje Američko pesničko društvo za izuzetno životno pesničko delo (1951)

Pulicerova nagrada za Sabrane pesme (1954)

Nagrada "Volas Stivens" uredi

Ova nagrada ustanovljena je 1994. godine i dodeljuje je Akademija američkih pesnika pesnicima koji su dokazali svoje izuzetno pesničko umeće. Nagrada iznosi 100.000 američkih dolara i dodeljuje se samo američkim državljanima. Među dobitnicima su i Čarls Simić (Charles Simic) (2007) i Filip Levin (Philip Levine) (2013).[2]

Reference uredi

  1. ^ Morris 1974, str. 12.
  2. ^ aapone (31. 12. 1979). „Wallace Stevens Award”. Wallace Stevens Award (na jeziku: engleski). Pristupljeno 6. 6. 2018. 

Literatura uredi