Vražji kamen, prirodni fenomen, se nalazi na krajnjem jugoistoku Srbije, uz granicu sa Bugarskom i Republikom Severnom Makedonijom, udaljen 5 km od Trgovišta u neposrednoj blizini planinskog sela Donja Trnica.[1]

Vražji kamen, Donja Trnica, Trgovište

Nastanak

uredi

Vražji kamen je prirodni fenomen nastao erozijom stena. Reka Pčinja je nekada davno prosekla stenu ,a stubove, visoke do 60 metara, je stvorila denudacija.Nalazi se na nadmorskoj visini oko 800 metara, ima oko desetak kamenih kupa koje čine sam Vražji kamen. Mesto se nekada zvalo Prosečnik.

Narodne legende

uredi

Mnogo je legendi kako je nastao Vražji kamen. Meštani Gornje Pčinje prepričavaju jednu od njih, po kojoj su đavoli nameravali da preokrenu tok Pčinje da teče prema Bugarskoj, pa su pokušali da spoje obale ove reke. Kidali su čitave stene sa okolnih brda, ali ćudljivu reku nisu uspeli da ukrote. Videvši da su čak i oni nemoćni, a i kamenja im je ponestajalo, uputili su se prema kosovskom Pomoravlju, u Končuljsku klisuru. I baš tu su naišli na najveću stenu. Uprtili su je na leđa i vratili se da još jednom pokušaju da pobede prirodu. Usput su često zastajali i odmarali se, jer je stena bila preteška i za njih. Kad su stigli do sela Klinovac začuli su se prvi petlovi. Uplašeni da ljudi ne otkriju njihove namere, bacili su stenu pored neke vodenice. Tako je, prema predanju jednom, nastao Vražji kamen. Druga legenda, pripoveda o tome da su Pčinjani godinama zidali crkvu pored reke. Sve što bi oni tokom dana sagradili, đavoli bi tokom noći odnosili i ostavljali na Vražjem kamenu. Navodno su bili ljuti na seljane jer ih nisu dovoljno poštovali. I tako je postala crkva na Vražjem kamenu. Inače, i danas se može čuti o tome kako da su seljaci u Šajincu bili u zavadi sa ovim demonima. Da bi se osvetili Šajinčanima, đavoli su pokušali kamenom da pregrade Pčinju. Stenovit blok su nosili u cedilu, ali su se razbežali u zoru, kad je zakukurikao petao. Najpoznatiji đavoli su: Džudža Budža, Kumbara Kljeka, Filanko Šilja i Muja.

Crkva

uredi
 
Crkva Presvete Bogorodice - Vražji kamen

Na jednoj od tih piramida je Crkva Presvete Bogorodice ili nekada poznata kao Crkva u Prosečniku. To je ono što ovom prirodnom čudu daje poseban značaj. Prema podacima kojima raspolaže eparhija Vranjska, crkva je građena u periodu od 1355. godine do 1375, u vreme vladara Stefana Uroša V, sina cara Dušana. Do crkve vodi strma, vijugava staza. Međutim, ovde niko ne živi, a u crkvi se niko ne venčava niti se krste deca zbog verovanja da je ukleta.

Legenda o nastanku crkve

uredi

Postoje dve legende o tome. Prema prvoj legendi: Pčinjani su godinama zidali crkvu pored reke Pčinje. Sve što bi oni tokom dana sagradili, đavoli bi noću odnosili na Vražji kamen. Tako je nastali crkva na samoj kupi visokoj 60 metara. Dok, prema drugom verovanju: u davna vremena zavoleli su se momak i devojka iz sela Donja Trnica. On je bio jedinac iz najbogatije kuće u selu, ona lepotica iz najsiromašnije. Njihovi roditelji nisu prihvatali tu ljubav. Uprkos tome, njih dvoje su rešili da se venčaju. Venčanje se održalo u crkvi Presvete Bogorodice. Kad su izašli iz crkve mlada i mladoženja su uzjahali, prema običaju, okićene konje. Međutim, njegov konj, uplašen od vike i dešavanja svatova, pojurio je prema provaliji i survao se, zajedno sa mladoženjom na leđima. Videvši to, mlada je skočila sa svog konja, potrčala prema litici i bez razmišljanja skočila. Tako se veselje nažalost pretvorilo u žalost. Od tada se, tvrde Pčinjani, u ovoj crkvi više niko nikada nije venčao, niti je neko dete kršteno. Uprkos legendama i pričama o tome kako da je ovo mesto ukleto, narodom se proširilo i verovanje da boravak u ovoj crkvi leči neplodnost. Nije redak slučaj da nerotkinje dolaze i kada nema nikog u crkvi nastružu malo praha sa neke od fresaka i da to kući piju, verujući da će potom dobiti naslednika. Iako je crkva posvećena Bogorodici, meštani podjednako neguju kult i Svete Petke.

Galerija

uredi

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Upoznaj Srbiju, Vražji kamen Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. april 2015), Pristupljeno 23. 7. 2015.

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi